Piše : Edin Urjan Kukavica

JLN... ili, jesmo li normalni?

U proteklim desetljećima naučio sam da se ljudi dijele na dvije skupine; u jednoj su beskorisni, bespotrebni i besmisleni, a u drugoj nezainteresirani. Kada se jedan iz prve skupine izdvoji on postaje disident, dvojica čine interesnu skupinu, a trojica i više politički subjekt. Kada se u jednom društvu nađe više takvih pojedinaca i njima odanih interesnih skupina i političkih subjekata imate sve preduvjete za uspostavu višestranačkog sistema i demokratije. Ostali iz prve skupine – oni koji nisu uhvatili prvi val organiziranja – postaju najprije sljedbenici, potom članovi i na kraju potencijalna glasačka mašinerija. U međuvremenu onaj jedan postat će lider, njih nekoliko lider će imenovati u predsjedništvo, njih malo više formirat će glavni odbor, a ostali će postati štagod, senat, savjet, sovjet, vijeće... Ostaje još samo organizirati izbore.

Uopće nije bitno koliko je takvih političkih subjekata, ni koliko imaju članova, ni koliko su im sljedbenici beskorisni, bespotrebni i besmisleni, ukoliko se s druge strane nađe nezainteresirana masa, imate idealnu situaciju da bez ikakve muke glasačku mašineriju zaposlite u javnoj upravi i preduzećima, najodanije postavite na mjesta u državnoj službi, izglasate zakon o nesmjenjivosti najbeskorisnijih, najbespotrebnijih i najbesmislenijih i bez ikakve muke ostanete na vlasti koliko god želite i bez ikakve obaveze i odgovornosti onom nezainteresiranom masom vladate kako god vam naumpadne.

U jednom danu član Predsjedništva BiH bio je na samitu Pokreta nesvrstanih u Bakuu, Azerbejdžan, ministrica odbrane na ministarskom sastanku Sjevernoatlantskog vijeća NATO-a, počela je identifikacija žrtava iz masovne grobnice Igman-Lokvice, obilježavala se 26. godišnjica stradanja civila na Kazanima, Svjetska banka objavila je Doing Business listu za 2020. godinu na kojoj je BiH završila na 90. mjestu, kao najlošije plasirana od svih zemalja bivše Jugoslavije. Na istoj stranici objavljena je vijest da je godišnja putarina za 106 kilometara autoputa između Banje Luke i Doboja najskuplja u Europi (2800 KM), obaviješteni smo da se koridorom VC nećemo provozati u ovom životu jer je samo za jedan tunel potrebno makar sedam godina i 250 miliona eura te, ako želimo, možemo pogledati računarsku animaciju kuda će se neki drugi ljudi u dalekoj budućnosti voziti kroz Bosnu i Hercegovinu.

Osim toga, date su i naznake ko će biti ti drugi ljudi: budući da, prema podacima agencija za statistiku širom svijeta, u iseljeništvu, živi najmanje dva miliona osoba porijeklom iz BiH odnosno 56,6 posto od 3.531.159 ukupnog stanovništva naše zemlje, a Vlada FBiH je odredila / ponudila pet lokacija za izgradnju prihvatnog ili prihvatnih centara za migrante iz bijelog svijeta, od kojih su četiri u neposrednoj blizini Sarajeva: Blažuj, Visoko, Bijambare i Rajlovac (aerodrom Željava kod Bihaća je neprihvatljiv jer je blizu hrvatske granice)... Skrenuta nam je pažnja na proslavu rođendana dvogodišnjeg djeteta u uskom obiteljskom krugu, vjeridbu anonimnog blogera i kćerke najpoznatije i najutjecajnije influenserke, a obaviješteni smo i gdje ne treba sakriti drogu kad se prelazi granica.

Treba, poređenja i sarkastičnog olakša(va)nja radi, reći da je isti dan u Njemačkoj predstavljen Golf 8 i objavljena vijest da su znanstvenici u SAD-u su uspjeli naučiti pacove da voze plastične autiće, a u Santiago de Chileu više od milion ljudi je demonstriralo tražeći radikalne društvene reforme na protestima koji su počeli zbog povećanja cijena karata za metro. Ne tako davno 50.000 Rumuna je u neradni dan, subotu i kroz snijeg marširalo ulicama Bukurešta prema parlamentu sa zviždaljkama, mašući zastavama i pjevajući kako bi izrazili svoje negodovanje zbog korupcije u njihovoj zemlji... Dok su okupljeni protestirali na Univerzitetskom trgu glavnog grada, na isti način hiljade drugih demonstrirali su u ostalim gradovima širom Rumunije. 

Isto tako nedavno, u Bosni i Hercegovini nekoliko skupina očajnika odlučili su zapriječiti saobraćaj na nekoliko ključnih mjesta na putevima, dok su u drugim dijelovima ove zemlje druge skupine očajnika, recimo rudara, odlučili prekinuti gladovanje u svojim kućama i na nekadašnjim radnim mjestima u samospaljivanjem. Srećom, specijalci su oslobodili puteve a Ministar je pozvao grupu rudara da sačekaju narednu sedmicu kada će na sjednici Vlade prva tačka dnevnog reda biti njihov problem, nakon čega su rudari „zamrznuli“ štrajk i vratili se svojim kućama da objasne ženama i djeci da su oni prekinuli štrajk glađu ali da ga njihove porodice moraju nastaviti makar dok Vlada ne odluči kako sve to nekim mehanizmom koordinacije uklapiti u reformsku agendu.

Ako ove istinite vijesti nisu jasne same po sebi pojasnit ću. U Rumuniji (koja je za nas nekada bila dno dnodnova) stanovnici – građani protestiraju protiv vlasti, a u Bosni i Hercegovini gotovo svi protesti i štrajkovi usmjereni su – gotovo isključivo – protiv samih demonstranata / štrajkača. Drugim riječima, očevidne razlike između dva načina protestiranja protiv vlastite stvarnosti najslikovitiji su primjer psihološkog stanja velikog dijela stanovnika ove zemlje koje, kao takvo, zaslužuje i boljeg stručnjaka i neusporedivo bolju analizu. No, u međuvremenu, dok nekome ne naumpadne da se pozabavi ovim ozbiljnim problemom...

Autodestrukcija koja čini sāmu suštinu protesta u Bosni i Hercegovini – bili oni aktivni poput štrajkova ili pak pasivni poput neodazivanja na izbore – najugroženijih kategorija i slojeva bosanskohercegovačkog društva ustvari je zoran prikaz općeg stanja koje je moguće oslikati samo najtamnijim tonovima. Ništa manje autodestruktivna nije ni tišina nereagiranja na očigledne nepravde, zlodjela, sistemske pljačke, ulični kriminal, vozanje „manjih količina naoružanja u gepecima“ presuđenih humanitaraca sa sirijskog ratišta, paradiranje neprocesuiranih „humanitaraca“ sa ukrajinskog ratišta... samozatajno iščekivanje „pravne države od ponedjeljka“, da Tužilaštvo naloži SIPI ili hobotnici da se pozabavi – ako već ne istraži – nešto u rasponu od trovanja djece u obdaništima preko neprocesuiranja zbog nestanka dokaznog materijala do kaliranja izbornih listića...pa da nekad neko u ovoj zemlji odgovara za bilo što je doista učinio... makar za to što je učinio da niko nikada ni za šta ne odgovara.

Sve to – kao i mnoštvo onoga što ovdje nije spomenuto – uzrokovalo je najautodestruktivnije, iako nipošto nije na zadnjem mjestu liste prioriteta, glasanje i naročito, neglasanje: ignoriranje, opstruiranje i apstiniranje (od) izbora. Jer, šta je drugo nego autodestruktivnost – možda čak i neka puno ozbiljnija dijagnoza – misliti i vjerovati da će svojim neodazivanjem na izbore učiniti potrebno i/ ili dovoljno da oni koji su učinili sve da stanje i situaciju u zemlji dovedu do autodestruktivnog ludila promijene mišljenje i stav i počnu zemlju, državu i ljude vaditi iz ove psihološke, mentalne i egzistencijalne septičke jame?

No, apstinente (gle, postoji i politički korektan naziv za nezainteresirane) ništa od ovoga ne zanima, ponajmanje izbori: oni „znaju“ da njihov glas ništa ne može promijeniti, oni „znaju“ da je ionako sve već dogovoreno i namješteno, oni ionako nemaju za koga glasati jer „svi su isti“... Oni čak, tačno znaju koji će resori pripasti kojoj stranki i ko će (personalno) zauzeti koje mjesto nakon izbora. Zato ih ne zanimaju izbori – i po tome se ni po čemu ne razlikuju od tvrdih i pouzdanih, uvijek odanih i sigurnih glasača – jer „znaju“ da nema izbora, a nijedni ni drugi ne znaju da će sutra ili prekosutra jedino moći birati hoće li njegovati prednjicu ili zadnjicu nekog Nijemca, Danca ili Šveđanina...

Pokušavam, čekajući da se kolona pomjeri makar za dužinu jednog automobila, kontekstualizirati izgradnju države i nekoliko milijardi maraka od nas prikupljenih akciza i onaj most i tunel na Karauli kojih se ni Guinness ne bi postidio u izgradnju još jedne, ne daj Bože, dvije saobraćajne trake od Ciglana do Vogošćanske petlje, na jedinom ulazu / izlazu u / iz glavnog grada države(?!) prije nego na red dođu znameniti tunel kroz Prenj i slični astronomski ili astrološki projekti. Da... Kako se po najnovijem pravopisu kaže: pesimizam ili pjesimizam? Ili je i to dublet? Ili uopće nije bitno...

Web stranicu novinske agencije Patria možete pratiti i putem aplikacije za Android