Piše : Edin Urjan Kukavica

Nova politička kultura

Ukoliko se doista želi početi rješavati kvazihistorijski i, stvarno, namjenski i namjerno induciran u sadašnjosti bosanskohercegovački Gordijev čvor, mora se krenuti ispočetka, od izgradnje građanske, demokratske, pluralne i polivalentne političke kulture, što je nezamislivo bez postojanja snažnog, aktivnog i nekompromitiranog civilnog društva.

Nužnost nove političke kulture

Ako smo već u svim pogrešnim elementima, segmentima i domenima svakodnevnog življenja prihvatili sve ono što nam je servirano sa Zapada, čime smo rado i spremno zamijenili sve ono što nam se nije sviđalo, što je, recimo, bilo loše u prethodnim sistemima i režimima (uključno i tradiciju zbog čega smo postali žrtve krajnje negativne i tendenciono negativističke retradicionalizacije), kako smo i zašto propustili usvojiti, primiti ili makar prepisati / iskopirati pozitivne zapadnjačke tradicije poput civilnog društva, projekta svjetskog etosa (Küng 2007) i filozofijsko-teološkog dijaloga (Habermas i Ratzinger 2007), kao teorijske potvrde nužnosti izgradnje demokratske političke kulture u sklopu demokratske konsolidacije društva?

Po svaku cijenu izbjegavajući jednu samonamećuću teoriju zavjere, prema kojoj nam to namjerno i namjenski nije ni prezentirano (za koju nema puno dokaza – da bismo postali i ostali lahak plijen) nehotice ulijećemo u drugu, za koju postoji nenabrojivo mnoštvo dokaza i njihovih manifestacionih formi i oblika da (zapadna) politička kultura koja insistira na konsenzusu u balkanskom i bosanskohercegovačkom politč(ars)kom millieu nije bila poželjna, jer, s jedne strane, nameće stvarnu demokratiju (ne pripadničku, ni podaničku) kao naizostavan činilac demokratske političke kulture i trajnog održavanja i obnavljanja demokratije, a sa druge, što bilo kakva kultura čini izlišnim, čak i postojanje, a kamoli funkcioniranje ovakvih političkih autosubjektivizacija kakve su na sceni i na djelu na Balkanu, a naročito u Bosni i Hercegovini.

Demokratija je dinamičan, prilagodljiv, živ proces, a ne fiksirano stanje, ona je rezultat i posljedica složene interakcije odnosa političke strukture i političke kulture u čijoj osnovi počiva obrazovanje na koje se nadograđuje opća i posebna kultura (o tome će više riječi biti nešto kasnije). U svakom slučaju, jasno je da je demokratska stabilizacija bosanskohercegovačkog, ali i svih balkanskih nestabilnih društava nemoguća bez izgradnje demokratske političke kulture, u što nas, bespotrebno ali vrlo uvjerljivo, više od svih teorijskih razmatranja uvjerava žalosna svakodnevica.

Razapetost između egzistencijalno nužne potrebe za novim demokratskim institucionalnim okvirom i ustrojem, suvremenijim i promptnijim reagiranjem na svakodnevne probleme na svim razinama vlasti / vladanja, akumulirani neriješeni problemi i neodgovorena pitanja iz prošlosti koja svako malo iskrsavaju na površinu manifestirajući se u sadašnjosti kao uvijek spreman okidač novih sukobljavanja i sukoba... ne mogu se rješavati naslijeđenom baštinjenom političkom kulturom koja ne korespondira s temeljnim demokratskim vrijednostima – političkom tolerancijom, slobodom, demokratskim normama, jednakosti pred zakonom, ljudskim pravima, pravom na razliku, slobodi medija i slobodnim izborima. To je osnovno proturječje tranzicijskih društava.

Vjerske zajednice i demokratija!

Posebno disonantan ton ovom pretpolitičkom i preddemokratskom ozračju daju religijske / vjerske zajednice koje su u sukobu sa samima sobom: izvanjsko zagovaranje demokratizacije društva, uz sve čvršću unutarnju klerikalizaciju i hijerarhijsku organizaciju, otkriva latentnost shizofrenog poremećaja (izvinjavamo se zbog prejake riječi, ali nismo uspjeli naći adekvatniju) koji će – ako već nije – uzrokovati poguban proces njihove idolizacije u smislu izjednačavanja odanosti vjerskoj zajednici sa vjerom (u) Boga. S druge strane, jasno je da religijske / vjerske zajednice, upravo zbog svog unutarnjeg ustrojstva, stvarno ne mogu podržavati, osjećati simpatije ili biti naklonjene bilo kakvoj demokratiji, nego samo nekom – bilo kojem – vidu autokratije, što iznimno ide na ruku suvremenim demo-autokratama. Pokazatelj da je ovaj proces uveliko odmakao jeste identificiranje pripadnosti etnosu / narodu / naciji i religijskoj / vjerskoj zajednici na čemu etnonacionalističke autosubjektivizacije desetljećima temelje i grade svoj narativ, što se manifestira nadgradnjom nekolicine historijski zloglasnih načela o vezi tla i krvi i vice versa u specifičnu vezu između naroda, vjere, zemlje... koja nikada nikome nisu donijela ništa dobroga.

Puka promjena političkog sistema, bez bilo kakve promjene u političkoj kulturi sa naslijeđem iz vrlo autokratskog, jednopartijskog, autoritativnog režima, naravno nije bila u stanju – a čini se da joj nije bilo ni u interesu – poništiti modele političkog odlučivanja temeljene na sintagmi jedna zemlja – jedna partija – jedan vođa, sa malim preinakama kreiranim za potrebe novih okolnosti u jedan narod – jedna partija – jedan vođa. Jasno, malo je tu – ako uopće postoji – prostora za bilo kakvu, a kamoli novu političku kulturu i demokratiju i demokratsko funkcioniranje političkog sistema.

Politička kultura je istovremeno i svejednako prethodnica i nerazdvojivi pratilac svih demokratskih proceda, bilo oni institucionalno-administrativni ili, pak, suštinski naprosto stoga što je društvu i sistemu koji je na sceni u Bosni i Hercegovini potrebna demokratska reedukacija i resocijalizacija, dva procesa koji su nemogući bez civilnog društva.

Demokratičnost, tolerantnost, suosjećajnost / briga i ponašanje u skladu sa tim osjećajima nisu inherentna stanja, čovjek se s njima ne rađa; ona se uče i razvijaju od osnovne čelije ljudskog društva porodice (obitelji), preko obrazovnog sistema do življenja u multikulturnoj sredini i društvu, sve uz nužne elemente sistema koji se korektivno – ako treba i represivno – odnose prema svakom segmentu svakodnevnog življenja u cilju osiguravanja mira, reda i života (a ne suživota). Drugim riječima, politička kultura je artificijelna, a ne naturalna društvena pojava, koja se teško razvija: Za promjenu političkog sustava dovoljno je šest mjeseci, za promjenu ekonomskog sustava treba šest godina, a za izgradnju civilnog društva, odnosno demokratske političke kulture treba najmanje šezdeset godina (Dahrendorf 1979).

Zbog iznimne bliskosti, odnosa i veze između nekadašnjih nacionalističkih pokreta, a sada nacionalnih stranaka i religijskih / vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini, u proces izgradnje političke kulture ne samo u društvu, nego prije svega u vlastitim redovima i strukturi, a još prije u mentalitetu i načinu razmišljanja, ne mogu biti pošteđene ni religijske / vjerske zajednice, ako ni zbog čega drugog onda zbog njihovog očiglednog i nedvojbenog utjecaja na političke aktere koji ne žele niti imaju unutarnje snage da, temeljem historijskih pouka pragmatično promišljaju svakodnevicu radi boljitka u sadašnjosti i općeg dobra u budućnosti, usvoje načela racionalnog ponašanja i počnu djelovati u skladu sa modernim političkim načelima. Doduše, ovakvom, usuđujemo se reći pozitivističkom ako ne naprednom razmišljanju u datim okolnostima, ne pomažu glasni trendovi u zemaljama članicama Europske unije čiji prvaci već besramno skreću sve desnije i desnije.

Zarobljenici tradicije, podanici mentaliteta

ili (samo) sljedbenici i oportunisti

Moglo bi se, i ne vjerujemo da bi to bila velika greška – ako bi uopće bila – temeljem nepostojanja teorijskih radova, studija i istraživanja o političkoj kulturi u Bosni i Hercegovini zaključiti da političke kulture na političkom prizorištu uopće nema, ili da je riječ o naslijeđenom autokratskom političkom ponašanju koje ne treba dalje i detaljnije obrazlaganje, ili da je riječ o toliko različitim pristupima predmetnom pitanju da postoje najmanje tri, odnosno četiri, tako da svako od njih zahtijeva vlastito teorijsko obrazloženje ili, pak, da je riječ o toliko očiglednoj nezrelosti trenutne političke strukture da doista ne zavređuju pažnju. Isto tako bi se moglo reći da se najvjerovatnije radi o amalgamu svih nabrojanih mogućnosti uz dosta indikativan i rječit strah od kritičke misli, izrečene ili zapisane, s jedne strane, a sa druge o nezainteresiranom ili oportunističkom stavu i ponašanju intelektualaca i (sa treće?!) o evidentnom tonjenju u sve dublju spiralu šutnje većine stanovništva.

Sve to govori u prilog tvrdnji da je u Bosni i Hercegovini na sceni politička (ne)kultura koja je daleko od bilo kakvih demokratskih načela, vrijednosti i vrlina, a koja je oprečna bilo kakvoj demokratiji osim onoj o kojoj je ranije bilo riječi, pripadničkoj i podaničkoj (usuđujemo se reći, naročito kod bošnjačkog dijela populacije). Kod druge dvije etnije – srpske (pravoslavne) i hrvatske (katoličke) – uočljive su iste historijske traume, samo što se one manifestiraju (liječe) drugom vrstom terapije; kod (dijela) srpsko-pravoslavnog stanovništva rojalističko-teritorijalnim pretenzijama, a kod (dijela) hrvatsko-katoličkog, naročito u zadnje vrijeme, kvazieuropejstvom.

Bilo bi krajnje nepravedno svu krivicu za takvo stanje prebaciti na etnonacionalističke političke autosubjektivizacije, historijsko pamćenje i aktualne historijske okolnosti, potrebu zaštite i (o)čuvanja nacionalnih interesa, ekonomsku krizu, nastavak rata drugim sredstvima... jednostavno stoga što to ne bi bila potpuna istina. Bosanskohercegovačku političku historiju – ako takvo što uopće postoji – obilježava dugo naslijeđe podaništva, teritorijalnih i asimilacijskih pretenzija i sa Istoka i sa Zapada, okupacija, slaganja i neslaganja, (među)nacionalnih trvenja, pa i unutarnacionalnih sukobljavanja, kulturološkog tradicionalizma i kvazitradicionalne kulture, spornog kolektivizma, društvene nerazvijenosti i konzervativnih shvatanja... što je utjecalo na formiranje specifične vrste mentaliteta koji veliča zajedništvo, a čije su veličine, ustvari, isključivo pojedinci koje društvo zbog patrijarhalnog, kvazitradicionalističkog, hijerarhijskog, podaničkog pa i fatalističkog odgoja, nije prihvatalo ni cijenilo dok su bili živi. Među ostalim, zato u Bosni i Hercegovini nema priznatih živih velikana u bilo kojem segmentu intelektualnog, kulturnog i / ili političkog života.

Iz ove jednadžbe, ponovo, nipošto se ne smiju isključiti religijske / vjerske zajednice čiji su terenski predstavnici i izravni djelatnici imali jednu od najbitnijih, ako ne ključnih, uloga u odgoju, obrazovanju i (in)doktriniranju naroda, odnosno formiranju (podaničkog) mentaliteta, a čiji su potomci, nekadašnji učenici, ali i brojne kolege, sada nosioci vlasti, etnonacionalnog narativa i paradigme u Bosni i Hercegovini. Njihova uloga je toliko bitna i velika da odnos između religije i politike u Bosni i Hercegovini slovi politizacijom religije i / ili religizacijom politike, a kontekstualizira kao religijski nacionalizam. Naime određene političke strukture tranzicijskih zemalja nudile su Crkvi državnu potporu u pojedinim područjima pastorala, stvarajući dojam da su spremne pomoći joj da dođe do istih društvenih povlastica koje je Crkva uživala prije Drugog svjetskog rata. No one zauzvrat od Crkve traže njezin konformizam u odnosu prema sustavu, te time i odricanje od bilo kakve društvene kritike (Mate-Toth i Mikluščak 2001).

Samo korisnički (konzumeristički), kolokvijalno i površno demokratski organiziran politički sistem Bosne i Hercegovine stvarnu nedemokratičnost demonstrira u svim teorijskim i praktičnim (empirijski dokazivim) segmentima i domenima svakodnevnog življenja, tvoreći i gradeći svojevrsnu inačicu tro-etnoautokratizma i tome odgovarajuću (simboličku) moć vladanja ugrađenu (kapilariziranu) u sve segmente javnog, administrativnog i institucionalnog djelovanja, time izravno podstičući krajnje nedemokratska – da ne kažemo radikalna – kretanja u društvu kojima se održava ravnoteža straha koja je uzrok manje-više kolektivne političke i svake druge apatije.

Najveću krivicu za stanje u Bosni i Hercegovini, ustvari, snosi narod, odnosno: 1. veliki dio stanovništva zemlje koje, dijelom razočarano a dijelom nezainteresirano, događanja na bh. političkom prizorištu prati sa mješavinom rezignacije, frustracije i akumuliranog nemoćnog bijesa, i 2. manji dio stanovništva koje usrdno, uporno i tradicionalno glasa za nacionalne / nacionalističke stranke. Obje ove, uvjetno recimo skupine (koliko god prvi prebacivali krivicu na druge) predstavljaju osnov, utvrdu i bastion, ali i sigurnost i jamstvo etnonacionalističkog narativa i odgovarajuću dominirajuću paradigmu Bosne i Hercegovine, jedni činjenjem, a drugi nečinjenjem.

Preporod, prosv(j)eta i napredak

Ukoliko njeni stanovnici žele da Bosna i Hercegovina ikada postane normalna, civilizirana, kulturna, demokratska država koja će poštivanjem svih demokratskih načela – izostavljanje bilo čega što predstavlja buduću tačku prijepora, sukobljavanja i sukoba – osigurati i jamčiti ravnopravnu i jednakopravnu raspodjelu pravde (pravednost) svim njenim građanima, pred njom stoji nekolicina procesa koji se moraju odvijati istovremeno, naporedo i sa jednakim intenzitetom, od kojih su dva sukcesivna, nezaobilazna i neizostavna: proces reedukacije i proces resocijalizacije u ozračje stvarne demokratije.

U tim procesima moraju učestvovati svi – svi građani, intelektualci, kulturni poslenici, umjetnici... – sve institucije na svim razinama vlasti / vladanja, organizacije civilnog društva sve do religijskih / vjerskih zajednica. Ti procesi moraju biti unutarnji, samoobnoviteljski, samoedukacijski i samosocijalizacijski da bi se samomanifestirali u društvu pozitivnim vrijednostima i vrlinama te tako (iz)vršili utjecaj na ostale pojedinačne segmente i društvo u cjelini.

Najveća odgovornost za taj preporodni ili preporoditeljski zamah teorijski trebao bi počivati na onima koji su najviše doprinijeli potonuću. Ali, budući da oni koji su u svakom smislu bili i jesu dio problema nemaju unutarnje snage ni kapaciteta postati dio rješenja, odgovornost pokretanja pozitivnih kretanja u društvu, osim na istitucijama civilnog društva, u velikoj mjeri stoji pred religijskim / vjerskim zajednicama. I to iz mnogo razloga od kojih je opći utjecaj na stanovništvo koje se u velikom, značajno natpolovičnom procentu (prema nekima 65, prema drugima 76, a prema trećima čak više od 90 posto) izjasnilo religioznim, a prije svega zbog infrastrukturne mreže: džema'ata, parohija i župa. Osim religijskih / vjerskih zajednica tu su, dakako, i mediji, ali je uloga medija u cijeloj ovoj priči toliko velika da zaslužuje posebnu pažnju.

Ukoliko se religijske zajednice odluče uključiti u neku vrstu političke promjene, bilo u smislu vlastite, unutarnje transformacije, reedukacije ili resocijalizacije... očekivati je ozbiljne probleme i potrese. Jasno je da će iste ove elemente sistema koristiti i oni koji su ih do sada koristili, kao i protivnici bilo kakvih promjena kojima ova situacija sasvim odgovara – nije isključeno da su učestvovali u osmišljavanju i realizaciji – kao što ne treba isključiti ni činjenicu da će doći do unutarnjih otpora pa i sukobljavanja različitih struja, zagovornika i protivnika transformacijskih procesa, ali to je sasvim očekivano. U svakom slučaju, činjenica je da religijske / vjerske zajednice i mass-mediji mogu dati nezamislivo veliki doprinos svim transformacijskim procesima u zemlji, možda čak i veći nego što je bio u vrijeme uspostave narativa i paradigme.

Ovdje ima prostora za studiju sličnosti i različitosti između religioznog čovjeka i vjernika, ali bojimo se da bi ona zašla duboko u teološki domen i time izišla iz opsega i obuhvata ovog razmišljanja pa ćemo je izostaviti. Treba samo napomenuti da članstvo religijskih / vjerskih zajednica u najvećem broju slučajeva čine isključivo religiozni ljudi čiji se odnos sa Bogom završava na marginama obreda i odnosa sa religijskom zajednicom, poštivanjem osnovnih obrednih i ritualnih načela (u vrijeme obreda i rituala), datuma od posebnog značaja i načelne poslužnosti prvaku zajednice, odnosno terenskom vjerskom službeniku. Ostatak života religiozni čovjek uglavnom živi po vlastitom nahođenju i u skladu sa onim što on / ona osobno smatraju dopuštenim i moralnim. Riječ je o poslušničkom mentalitetu, konformističkom podaniku koji uvijek ide linijom manjeg otpora, koja ne podrazumijeva dublje ni intelektualiziranje, ni racionaliziranje, ni moraliziranje ponašanja religijskog pa ni nacionalnog lidera. Nismo sigurni treba li napomenuti, ali riječ je, naravno, o članu i / ili odanom biraču i glasaču nacionalnih stranaka.

U najvećem broju slučajeva riječ je o ljudima koji su svoju vjeru u obrednom smislu zadovoljavali i religijsku potrebu ispunjavali i za vrijeme prethodnog režima. Drugu skupinu, pak, čini naročita vrsta konvertita, politički konvertiti, koji su svoju raniju odanost socijalističkom režimu zamijenili odanošću nacionalnoj stranci i religijskoj zajednici. Iz bilo kojeg razloga, a svi su pragmatične prirode, takvi konvertiti postaju najkratkovidiji članovi etnonacionalne stranke, nerijetko i visoki funkcioneri i poluge sistema. Prve su religijske / vjerske zajednice spremno isporučile u naručje etnonacionalnih stranaka romantičarski ili pragmatičarski, vjerujući da će nacionalna obnova zajamčiti i religijsku. Drugi su, pak, sračunato i proračunato odabrali stranu, odanost jednoj autokratiji zamijenili odanošću drugoj, jedan autoritet drugim i stavili se na raspolaganje vođi. Oni su, po našem slobodnom mišljenju, izvor komunističkog mentaliteta i slijepe pokornosti vođi i predstavljaju branu bilo kakvoj unutarnjoj demokratizaciji etnonacionalnih autosubjektivizacija.

Demokratska reedukacija i resocijalizacija nipošto ne podrazumijevaju samo usklađivanje i prilagođavanje političkih i drugih subjekata potrebama društva, nego njihovo uklanjanje sa političkog prizorišta, a od svih članova društva traži se pravo, autentično i autohtono religijsko iskustvo – individualna i kolektivna katarza. Moglo bi se reći da u konkretnom slučaju društvena potreba ide pod ruku sa religijskim iskustvom: siguran u nepostojanje slučajnosti, te da ga Bog nije slučajno stvorio u prostoru u vremenu u kojem se nalazi, vjernik(!) je svjestan vlastite odgovornosti prema vjeri i prema zemlji, treba očekivati da će, i pod novim okolnostima u kojima se ništa neće priječiti njegovom slobodnom zadovoljavanju vjerskih i duhovnih potreba, vjernik biti i odgovoran građanin, oslonac društva, otvoren za dijalog, iskreno zainteresiran za ravnopravnu i jednakopravnu raspodjelu pravde (pravednost) kao jedno od osnovnih načela stvaranja, svjestan i savjestan član (bilo koje) društvene zajednice.

Modernizacija vjerskih i religijskih zajednica

Možda spominjanje religijskih / vjerskih zajednica u kontekstu potencijalnih i eventualnih transforacijskih i transformirajućih procesa u Bosni i Hercegovini zvuči digresijski, čak bespotrebno, ali, znajući za doista blisku, gotovo intimnu vezu između nacionalnih stranaka i religijskih zajednica u početku formiranja i nastanka narativa i odgovarajuće paradigme, smatramo da se njihovo prisustvo i uloga i u procesu reedukacije i resocijalizacije naroda i zemlje u savremene demokratske tokove nipošto ne smije izostaviti, a pogotovo zanemariti. U najmanjem, na religijske / vjerske zajednice, odnosno na neke slojeve unutar njihove hijerarhijske i strukturale organizacije mora se računati, ako nikako drukčije, onda kao na moguće, vrlo snažne i utjecajne protivnike promjena.

Moglo bi se nadugačko i naširoko raspravljati o uzrocima i razlozima nesnalaženja u formiranju države Bosne i Hercegovine (osim poznatih oličenih nacionalno-teritorijalnim pretenzijama izvana i iznutra), no, nedvojbeno jedan od najsnažnijih i najznačajnijih negativnih poticaja jeste miješanje religijskih / vjerskih zajednica u politiku i demokratske procese u zemlji. U najmanjem, opsjednutost i zaslijepljenost uzbudljivom i poticajnom mogućnošću vraćanja nekadašnjeg sjaja i utjecaja, a bez unutarnjeg potencijala da se nose sa izazovima suvremenog doba i novonastalih okolnosti, uz strogu i rigidnu – reći ćemo i arhaičnu i anahronu – hijerarhijsku strukturu, ljudske resurse nedorasle vremenu, te nepostojanje volje da se u tom kontekstu bilo šta promijeni nabolje, liberalizira ili demokratizira, naprotiv(!), doveli su do nametanja vlastitih vizija prepunih manjkavosti na ionako loše postavljene temelje buduće države. Budući je većina politič(ars)kog millieua, što smo već ustvrdili, izišla ispod skuta i okrilja religijskih struktura, s jedne, i bivšeg (jednako rigidnog i hijerarhijski uređenog) sistema, nesnalaženje u pluralnim okolnostima društva izišlog iz rata, u kojem nema zvaničnog pobjednika i gubitnika, jasno i nedvojbeno uvjetovalo je potpuno pogrešno shvatanje temelja i nadgradnje buduće države.

No, da budemo poslovično oprezni: sve to može zvučati kao greška ukoliko u podtekstu nije postojala nakana formiranja teokratskih paradržavica (što – ne možemo se ne složiti – ustvari, i imamo u stvarnosti). Tome u prilog govori i upućivanje članova, sljedbenika i pripadnika vjerskih zajednica na nacionalne stranke kao isključive jamce opstojnosti nacije i vjere, čime su istovremeno i svejednako deplasirane sve druge političke, državotvorne, demokratske mogućnosti; rekli bismo da su religijske zajednice samo ovim jednim potezom – insistiranjem na isključivo (jedno)nacionalnom i (jedno)vjerskom iznevjerile ibrahimovski / abrahamovski osnov vlastitoga postojanja, ali i suštinu misije: življenja vjere kao brige i odgovornosti za cijeli svijet i sve ljude što je, ustvari, izvorni, suštinski i ultimativni razlog postojanja vjere i vjerskih zajednica.

Interesna simbioza vjerskih zajednica i etnonacionalističkih autosubjektivizacija

Teško opterećen burnom i krvavom historijom prepunom uzajamnih i međusobnih neprijateljstava svih naroda i nacija (od kojih svaka polaže pravo na punu, jedinu i ultimativnu istinu), Balkan, a Bosna i Hercegovina naročito, u kojima često krvnici slove kao žrtve, a najstrašniji zločinci, serijske i masovne ubice se proglašavaju borcima za slobodu, moraju puno pažnje posvetiti jednoj posebnoj vrsti pluralizma, onoj koja se bavi historijom, odnosno kolektivnim pamćenjem i sjećanjem na prošlost. Ako trenutno i nije moguće – kao što nije – pokrenuti otvoren i od strasti i predrasuda oslobođen dijalog o prošlosti koji bi za cilj, umjesto utvrđivanja ko je bio u pravu, imao uzajamno i međusobno priznavanje grešaka, a u cilju oprosta prošlosti, pomirenja u sadašnjosti zarad općeg dobra u budućnosti, moguće je prestati sa žrtvoslovljem i žrtvoslavljem, veličanjem isključivo svojih patnji i žrtava. U tom kontekstu religijske / vjerske zajednice, radije njihovi prvaci, mogu odigrati neusporedivo značajniju ulogu nego u bilo kojem domenu javnog, političkog i vjerskog života.

Svi balkanski i bosanskohercegovački žrtvoslovni i žrtvoslavljenički mitovi potkrijepljeni su dodatnim, naporedim i jednako slavljenim mitovima o vlastitoj nedužnosti i bezgrješnosti, što se idealno uklapa u ukupan etnonacionalistički politički narativ u kojem su svi krivi osim nas. Zbog toga je nerazdvojivi dio svih religijskih okupljanja povodom dženaza i sahrana dio sa političkim govorima, a politički (najčešće, predizborni) mitinzi okićeni religijskom i kvazireligijskom simbolikom te se tako neprimjetno briše granica između dvije sfere javnog življenja. Ustvari, sfera privatnog, intimnog i tajnog, sfera vjere, publicira se, profanira i čini javnom manifestacijom pripadnosti, i (žrtvoslovnog) patriotizma, a sve skupa prelazi granicu pristojnosti i dobrog ukusa pretvarajući se u jeftin etnonacionalni folklor.

Sve to doprinijelo je afirmaciji jedne iznimno nezdrave pojave u svakom, a kamoli dubokim ekonomskim i egzistencijalnim problemima i socijalnom nepravdom opterećenom društvu kakvo je bosanskohercegovačko – socijalne neosjetljivosti i nesolidarnosti. Usprkos deklarativnom i glasnom pozivanju na brigu i pažnju prema bližnjem susjedu i komšiji, bez obzira na vjeru i naciju, (pre)dugo osobno lišeni osnovnih egzistencijalnih sredstava mnogi religijski / vjerski službenici nesviknuti socijalnoj osjetljivosti pretvorili su se u patološke materijaliste i sebičnjake. Veći problem od toga je činjenica da se socijalno stanje jedinki koje čine vjersku zajednicu uopće ne smatra važnim ni vjerskim – u prvom planu je gotovo isključivo nacionalno – čak u nekim slučajevima skretanje pažnje na socijalno stanje stanovništva ili insistiranje na boljitku približava se gorespomenutoj nacionalnoj izdaji i bogohuljenju.

Osim toga, religijske / vjerske zajednice i etnonacionalne političke autosubjektivizacije žive i u izvjesnoj kvazibiološkoj simbiozi u kojoj jedni drugima osiguravaju sredstva za preživljavanje i život: zajednice glasače i birače, a stranke materijalna sredstva istaknutim aktivistima, dok socijalnu osjetljivost pokazuju (samo) humanitarnim radom i otvaranjem javnih kuhinja.

S jedne strane, vjera pa ni religija bez socijalnog aspekta nije ni vjera ni religija, jer gubi značajan dio svoga izvornog poslanstva i misije, što je bez ikakve sumnje veliki grijeh, a, sa druge, pristajenjem uz politiku – ili politike – koje čak i uzrokuju socijalnu nepravdu, opravdavaju politički i ekonomski kriminal koji se iza njih zaklanja i kod religioznih ljudi i vjernika stvaraju dojam da je finansijska netransparentnost, korupcija i socijalna nepravda dopušten način življenja, čime čine, ako se tako može reći, još veći grijeh...

Etički, kritički, korektivan stav

Pomalo shizofrena uzajamna podaničko-vladarska ovisnost nacionalnih stranaka o religijskim / vjerskim zajednicama i ovih zajednica o nacionalnim strankama dovela je do nekontroliranog miješanja države i vjere, zamjene teza o državi, stranci / strankama i političkom subjektivitetu, kao i do ograničenog, fatalističkog i pogrešnog definiranja temeljnih ljudskih prava, od dostojanstva preko demokratije do slobode. Sve su to, po našem slobodnom sudu, grijesi za koje religijske / vjerske zajednice duguju iskupljenje, kako sebi tako i onima koji su im ukazali povjerenje, vjerujući u njihovu principijelnost, znanje i ispravnost (u vjeri i njenom tumačenju, praktičnom vjerovanju). To je, među ostalim, jedan od osnovnih razloga zbog kojih smo religijske / vjerske zajednice uveli u kontekst pozitivnih i pozitivističkih transformacijskih procesa u Bosni i Hercegovini.

O kojoj god temi unutar (sve)obuhvatnog transformacijskog procesa da se govori, a pogotovo ako je riječ o reedukaciji i resocijalizaciji, jasno je da je riječ o procesu, odnosno potprocesu koji je nezamisliv bez rada u bazi. Ništa od općedruštveno korisnog djelovanja, odnosno autodemokratizacije neće biti prihvaćeno bez autentičnih primjera vlastitoga odricanja i napuštanja političke nekulture, za što su religijski / vjerski službenici od nepocjenjive važnosti: umjesto moralizatorskog odnosa prema svijetu i ljudima do sada kontekstualiziranog kao radi šta hodža (svećenik, sveštenik) govori, ne radi šta hodža (svećenik, sveštenik) radi, profesionalni službenici religijskih / vjerskih zajednica moraju prednjačiti kao pozitivni primjeri liberalni(ji)h shvatanja i ponašanja, te tako vlastitim primjerom doprinositi pozitivnom ozračju u cilju ukupnog političkog i socijalnog ozdravljenja društva i pokazati vjerničku i socijalnu zrelost. To, naravno, ne znači da se od religijskih / vjerskih zajednica očekuje da postanu kolijevke i / ili bastioni demokratije, niti, pak, sluge novih (demokratskijih) vladara. Naprotiv! Njihov stav u svakom slučaju mora ostati etički kritički, korektivan, vjerski vjerodostojno suprostavljen i protivan svim oblicima idealiziranju, idoliziranju, mitiziranju i mitologizaciji bilo koga i bilo čega, čak i demokratije napose.

Sloboda i dostojanstvo!

U tom smislu, religijske / vjerske zajednice u stanju su dati svoj doprinos u nekoliko jednako važnih oblasti i domena političkog i socijalnog življenja, među kojima su, po našem mišljenju, neki od najznačajnijih: desakralizacija etnonacionalne politike, demitifikacija etnonacionalinih političara, desubjektivizacija etnonacionalnih autosubjektivizacija, depasiviziranje religioznih osoba / vjernika kao pojedinaca, građanina sa obavezom političkog učestvovanja i djelovanja, osiguravanjem političke kompetencije i subjektiviteta buđenjem osjećaja o vlastitom, možda presudnom utjecaju ne samo na politiku nego i na budućnost i vjere i zemlje.

Sve nabrojano i neusporedivo više nenabrojanog moguće je, čak poželjno, graditi i ostvariti bez gubljenja bilo kojeg domena i segmente vjerničkog statusa, naporedo sa zadržavanjem i produbljivanjem istinskog vjerničkog, a ne pripadničkog, članskog, podaničkog... osjećaja, odnosno sa izgradnjom osjećaja važnosti osobnog individualiteta (i najveće kolektive čine jedinke, individue) što se dijametralno razlikuje od dosadašnjeg utapanja u bezlični kolektivitet bez stvarnog osjećaja bilo kakve, a kamoli presudne odgovornosti.

Kako i koliko god da anonimnost pripadanja bilo kojem kolektivitetu, a naročito religijskom / vjerskom pojedincu, osobi, individui, u velikoj mjeri priskrbljuje osjećaj sigurnosti, zaštićenosti, čak svojevrsne nedodirljivosti i nepogrešivosti vrhovnim autoritetom religijske / vjerske zajednice odnosno osobe poglavara – što se (pre)često i (pre)pogrešno identificira sa autoritetom samog Boga – zbog čega se religijski / vjerski službenici odnedavno kolokvijalno nazivaju Božijim sekretarima, ustvari, čovjeku kao ljudskom biću, vrhunskom Božjem stvorenju, stvarno oduzima prava s kojima je došao na ovaj svijet: dostojanstvo i slobodu. Isto tako, kako i koliko god ga pripadanje stranci (favoriziranoj od religijske / vjerske zajednice) čini sigurnim od pogreške i griješenja(?!) zaklanjanjem iza vitalnog nacionalnog interesa i nacije napose, zbog kojega se svaka kritika tumači kao nacionalna izdaja i / ili bogohuljenje, ustvari mu se, ponovo, stvarno uskraćuje dostojanstvo i sloboda, i to sloboda mišljenja i izražavanja. Budući da je riječ o inherentnim osjećajima koja ljudsko biće, čovjek, po svojoj stvorenjskoj prirodi skrbi kao nerazlučiva od njegovoga postojanja koliko god da je učinjen podanikom i izvršiocem zapovijesti i direktiva, oni moraju, prije ili kasnije izići na površinu i pokazati se u svome svjetlu. Kakvo će to svjetlo biti, ovisi o stupnju akumulacije zatomljenog i prigušenog protivljenja neprirodnosti statusa i posljedično nagomilanog nemoćnog bijesa.

Jedna od stvari koju će svi kolektiviteti u Bosni i Hercegovini, bez obzira na zaleđe, najteže naučiti jeste činjenica da živimo u pluralnom društvu, društvu drukčijih, različitih i različitosti i da je tih razlika i različitih sve više i više po najrazličitijim osnovima. A upravo ova stvar dobiva na značaju sa jačanjem ekstremnih političkih struja i puritanistički radikalnih religijskih pravaca, te pojavom religiozno-političkih sekti koje vjeru koriste samo kao podtekst za svoje političko, ekstremističko i terorističko djelovanje. Boreći se protiv nevjernika, te sekte su najčešće okrenute protiv pripadnika iste vjere koju koriste samo kao ideološki i politički manifest (štivo), demonizirajući sve koji misle, ponašaju se i funkcioniraju drukčije, proglašavajući neprijateljima sve koji nisu kao oni, ultimativno dijeleći svijet samo na dobre (nas) i zle (njih). Umjesto slobode i dostojanstva koje vjera jamči nadom, život religioznog čovjeka se izobličava u utvrdu pod opsadom u kojoj je sve što čovjeka čini čovjekom ugroženo isključivošću i strahom. Ukoliko je sve to kvalitetno potkrijepljeno uvjerenjem da je religija / vjera stvar rođenja, a ne izbora, te da je apsolutno dobro vlasništvo samo jedne zajednice (nacije!), jedne stranke i jednog čovjeka... politička stvarnost se zatvara u skučeni prostor fanatizma u kojem nema mjesta ni za kakvu slobodu i dostojanstvo, a kamoli za političku ili bilo kakvu drugu kulturu. Jedinstvo koje zagovaraju sve religijske / vjerske zajednice i etnonacionalne stranke vrlo lahko se pretvara u jednoumlje koje po svojoj prirodi monopolizira sve ostale svjeto i vjeronazore i iznimno brzo postaje diktatura! A u diktaturi sloboda i dostojanstvo postaju samo san.

Web stranicu novinske agencije Patria možete pratiti i putem aplikacije za Android