Međunarodna zajednica i politički procesi u BiH

Građani Bosne i Hercegovine već godinama se, zbunjeni i dezorijetisani, vrte u krugu iz kojeg nema izlaza. Dok domaće političke strukture (dakako, one na vlasti jer opozicija je sama sebi odavno dodijelila ulogu statista) svjesno stvaraju tenzije i političke napetosti, a pred svake izbore i svojevrsno neproglašeno predratno stanje s ciljem homogenizacije naroda, međunarodna zajednica već dugi niz godina poručuje kako je rješenje krize u rukama domaćih vlastodržaca i kako građani na izborima treba da izaberu odgovornu vlast.

Reklo bi se naizgled da su ti ljudi iz svijeta sasvim upravu. Izbori su u svakom društvu put prema kreiranju odgovorne vlasti i institucija. Međutim, kad se čovjek malo dublje zakopa u političke procese, pronađe čitav niz dokaza da međunarodni krugovi nipošto nemaju moralno pravo da tako s visine ocjenjuju situaciju u zemlji. Najbolniji dokaz za to je zabrinjavajući porast ratnohuškačke retorike, a posebno negiranje genocida i zločina. Prije nekih dvadesetak godina to nije bilo moguće jer su međunarodne institucije, ili ako ćemo biti precizniji - visoki predstavnici, imali i instrumente i odvažnosti da sasijecaju takve tendencije. Međutim, danas su mediji prepuni poziva na rat, negiranja, omalovažavanja, pa i ismijavanja žrtava genocida i zločina. Takve opasne poruke odavno su dobile institucionalni karakter i krugovi, koji ih provode, nesmetano kreiraju čitave projekte falsifikovanja činjenica uprkos presudama svjetskih pravosudnih institucija. Međunarodni predstavnici već dugi niz godina sveli su svoje djelovanje na saopštenja, upozorenja, a ponekad i proklinjanja onih koji ne poštuju žrtve, baš kao da su oni neka sveštena lica, a ne ljudi čija je dužnost da rade na stabilizaciji situacije u Bosni i Hercegovini.

Najteži kamen na vratu međunarodnih institucija u Bosni i Hecreovini je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, koji je, zajedno sa svojim Savezom nezavisnih socijaldemokrata, postao perjanica destabilizacije, negiranja genocida, ismijavanja žrtava i veličanja ratnih zločinaca. Godinama za tu svoju djelatnost ne snosi nikakvu odgovornost, iako su njegove poruke proizvele opasnu pojavu - negiranje i omalovažavanje zločina i veličanje zločinaca u Republici Srpskoj je zahvaljujući Dodiku postalo društveno poželjno ponašanje, jedna vrsta iskazivanja patriotizma, pri čemu su oni koji učestvuju u tome potpuno svjesni da ih neće stići nikakve sankcije. Tako se sistemski, putem medija, nastavnih programa, političkih, društvenih i sportskih skupova, stvara atmosfera tenzija, konflikta i mogućih sukoba, a mladima se šalje poruka da su zločini ne samo dozvoljeni, nego i prihvatljivi i poželjni u nekom drugom, budućem vremenu.

Ako visoki međunarodni zvaničnici djelimično imaju pravo da građanima poruče kako su sami birali vlastodršce, to pravo u ovom slučaju svakako nemaju. U sveopštoj atmosferi njegovanja kulture zaborava, mnogi se i ne sjećaju da Milorad Dodik nije došao na vlast voljom građana, nego su ga upravo ti međunarodni krugovi, kao svog pulena, na funciju premijera doveli na krilima međunarodnih oklonih vozila, i to u vremenu kad je u Parlamentu Republike Srpske imao stabilnu većinu od dva poslanika. Mnogi se više ne sjećaju tih dramatičnih dana kad su poslanici u entitetskom parlamentu skupljani čak i po susjednim državama i helikopterima međunarodnih snaga dovoženi u Banjaluku, kako bi se sakupio dovoljan broj glasova za postavljanje Dodika na mjesto premijera.

Bilo bi vrlo korisno i poučno istražiti kako je nekadašnji prvi igrač međunarodnih krugova od demokrate i kooperativnog ljevičara izrastao u prvog negatora genocida i perjanicu destruktivnih procesa u Bosni i Hercegovini, čovjeka koji, kad god mu to politički odgovara, prijeti secesijom, otcjepljenjem i drugim potezima, koji su odavno premašili puko potkopavanje Dejtonskog sporazuma. Nije to mogao postati preko noći i nije se to moglo dogoditi da isti krugovi, koji su ga doveli na vlast, to ne vide.

Tek je bjesomučna medijska kampanja o čitavoj obavještajnoj operaciji i britanskim specijalcima, koji su došli da ga sruše s vlasti, natjerala međunarodne zvaničnike i diplomatske krugove da se duboko zamisle nad svojim postupcima i načinima djelovanja u Bosni i Hercegovini. Nekadašnja uzdanica međunarodnih krugova, u koju su ulagali svu svoju političku i diplomatsku moć, pretvorila se u najrigidnijeg političara u poslijeratnoj  Bosni i Hercegovini, i to pred njihovim očima. Takav model vladanja, čiji su temelji ravnoteža straha i stalno izazivanje tenzija, spremno su prihvatili i neki drugi politički krugovi iz, kako to sociolozi kažu, druga dva nacionalna korpusa, stvarajući od građana taoce jednog svjesno kreranog bolesnog političkog stanja. Ko to iz međunarodnih krugova, nakon ovakve spoznaje, ima pravo izaći pred građane Bosne i Hercegovine i reći da su sami krivi za sadašnju situaciju i da je, nakon svih promašaja kojima je stvoren ovako nakaradan politički ambijent, ključ rješenja krize samo u rukama građana na oktobarskim izborima?

ABOUT THE AUTHOR

Amir Sužanj je dugogodišnji novinar i urednik na BH Radiju 1.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi.