Bh. politika: Pola mandata u sudu, pola iz suda

Na upit novinara Bakiru Izetbegoviću da li bi slučaj Bakira Dautbašića, kandidata za ministra prometa i komunikacija BiH, mogao utjecati na imenovanja u Vijeću ministara, lider SDA je rekao da postoji nešto što se zove presumpcija nevinosti. U prevodu: niko nije kriv dok se ne dokaže. Tvrdeći da je Dautbašić prošao provjere, Izetbegović kaže:   

-  Dautbašić može biti imenovan kao i drugi kandidat za zamjenika ministra odbrane. Ne bih sada da pretpostavljam niti špekuliram šta će se dalje pokazati kroz rad Tužilaštva, ali imenovanja se daju obaviti.

Ne ide ni po kakvoj zakonskoj proceduri da čovjek koji se sumnjiči za uticaj na svjedoke, kojem je određen pritvor, bude kandidiran za ministarsku poziciju. Do sada je praksa bila da niko ne može obavljati funkciju u slučaju da je osumnjičen ili se vodi postupak protiv njega. Naši politički lideri idu još dalje: Njihovi kandidati mogu biti imenovani ako se vodi istraga protiv njih ili se čak nalaze u pritvoru.

Vodič kroz političke izjave

Izetbegović treba znati da presumpcija nevinosti važi samo za obične ljude, ali za javnu ličnost i nekoga ko želi obavljati ministarsku funkciju, vaga je puno osjetljivija. Tu se gleda i moral te političke ličnosti i čitav njegov dotadašanji kredibilitet. Gleda se sve ono što se običnim ljudima inače ne zagleda.

Političari nas redovno šokiraju svojim stavovima. Razmišljam da bi nam trebao vodič kroz njihove izjave, kad vidim da Bakir Izetbegović traži da ministar prometa i komunikacija jedne države dođe na poziciju direktno iz zatvora.

Ali, naviknuti smo na njihove ispade. Njihova vlast je neodvojiva od sumnjičenja i sudskog progona. Malo je u političkim vrhovima likova koji ne jašu na funkciji paralelno sa pravosuđem, gdje postaju redovni klijenti. Njihovo sudsko procesuiranje djeluje kao narodna nošnja, uobičajeni nacionalni folklor.   

Ne treba im odgovornost u toku imenovanja, jer je nemaju ni u obavljanju funkcije. Odgovornost podrazumijeva i poštovanje zakona. Oni pokazuju da ne poznaju zakone ove države, pa nije jasno znaju li šta trebaju poštovati.

Narodi u Bosni i Hercegovini se godinama bave njihovim svijetlim likovima, krivičnim prijavama, podizanjima tužbi i formalnim sudskim procesima. Na sceni je nova zatvorska psihologija. Najbolji trenutak mandata naših lidera događa se kad ih sudovi proglašavaju nevinim. Šta su uradili u vrijeme svoje vlasti? Ništa, pola mandata su išli u sud, a pola se vraćali iz suda.    

U zvaničnoj i prijateljskoj posjeti sudovima

Dragan Čović je suđen i protiv njega se vodi još istražnih postupaka. I protiv Ivanića je vođen postupak. Milorad Dodik misli da je nedodirljiv, iako mu iznad glave vise uništene banke što je najgori finansijski kriminal. Tako je i sa mnogim političkim liderima. U sudskim ladicama stoje brojne tužbe.

Predlažući čovjeka iz istražnog zatvora za ministra, možda se Izetbegović zanosio činjenicom da je najveća kazna političkih moćnika u BiH do sada iznosila koliko iznosi maksimalno produženje pritvora. Trebao bi se zato promijeniti riječnik našeg kaznenog prava. Političari bi trebali biti osuđivani na istražni zatvor, što je dosadašnja isključiva sudska praksa u Bosni i Hercegovini. Za razliku od ostatka građanstva.    

Problem je što i u istrazi ili u odbrani sa slobode oni žive ležerno i ugodno, nastavljaju da pustoše budžete i rade šta hoće. Njihova imovina se množi, njihovi računi pune, a njihova rodbina se zapošljava jednakim intenzitetom. I sve to dok povremeno posjećuju sudove kao da idu u zvanične i prijateljske posjete tužiocima i sudijama.

Kao da će im oni u prijateljskoj razmjeni mišljenja ponuditi bilateralnu saradnju. Ili ih u najgorem slučaju ponuditi kahvom da se osjećaju kao kod svoje kuće.