Kako se uloga domova naroda u BiH proširuje suspenzijom ustava i zakonodavnim djelovanjem?

Za NAP piše: Dr. iur. Amir Šelo

Poslije Drugog svjetskog rata, 1946. godine, postojale su 74 države. Danas se taj broj popeo na preko 193 države (Ujedinjene nacije imaju 193 članice) i skoro većina posjeduje pisane dokumente koje nazivaju ustavima. Više od polovine tih dokumenata formulisano je poslije 70-ih godina prošlog stoljeća.

Prvi pisani ustavi savremenog doba – ustavi Virdžinije, Merilenda i Pensilvanije donijeti su 1770. godine. Oni su obuhvatili zakon o pravima čovjeka (Bill of rights), ali njihov fokus je bio „shema“ (frame) vlasti. Budući da sve ove države imaju parlament, problemi koji se javljaju su vezani i za ustavnu ravnotežu dvodomne strukture parlemenata.

Jednodomni parlamenti postoje u državama poput Finske, Danske, Grčke, Luksemburga, Novog Zelanda, Portugala, Švedske, Turske, itd. Ono što je primjetno jeste da tamo gdje postoje dva doma (Dom lordova, Senat, Bundesrat) slabiji je gornji dom. Prvobitno je gornji dom imao posljednju riječ. Danas predstavnički dom (Poslanički dom, Zastupnički dom, Narodna skupština, Kamera, Bundestag) je taj koji obično veću zakonodavnu moć.

Japanska Dijeta (parlament) je dvodomna, oba doma se biraju neposrednim putem, a ipak Predstavnički dom prevladava nad Savjetničkim domom, jer protivljenje ovog posljednjeg nekom zakonu može se poništiti dvotrećinskom većinom prvog.

U nekim državama poput Australije i Italije, domovi imaju jednaka zakonodavna prava. Ali u ovim državama postoje i mehanizmi kojima jedan dom ne može blokirati drugi. Tako npr. u Australiji, koja je zemlja Komonvelta, generalni upravitelj ima ovlaštenja za deblokadu u određenim slučajevima kada se radi npr. o donošenju budžeta.

U Njemačkoj Bundesrat nema pravo glasa u izboru ili razrješenju kancelara i taj prerogativ rezervisan je samo za Bundestag.

I doista u svijetu, osim Bosne i Hercegovine, ne postoji primjer gdje gornji dom prevladava i gdje postoje ozbiljne težnje da nadvlada nad donjim domom - predstavničkim domom.

U Ustavu BiH u članu V)4.c) je uređeno da će Vijeće ministara podnijeti ostavku ukoliko mu Parlamentarna skupština BIH izglasa nepovjerenje. To znači da je za razrješenje Vijeća ministara potreban i Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH.

Predstavnički dom donosi odluku o potvrđivanju lica imenovanih na dužnosti predsjedavajućeg Vijeća ministara, ministara i zamjenika ministara u skladu sa članom V.4. Ustava BiH i Zakonom o Vijeću ministara BiH. Prema tome, u postupku potvrđivanja predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH, ministara i zamjenika nije potrebna odluka Doma naroda.

Ipak, zakonodavnim djelovanjem određenih političkih subjekata uloga Doma naroda se želi proširiti i u postupku imenovanja Centralne izborne komisije BiH i jednog člana Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH, koje je do sada imenovao samo Predstavnički dom PS BiH.

U Federaciji BiH, Dom naroda Parlamenta Federacije BiH (gornji dom) već ima veću ulogu od Predstavničkog doma. To je expresis verbis u postupku imenovanja sudija Ustavnog suda Federacije BiH, predsjednika i potpredsjednika Federacije i Vlade Federacije BiH.

Amandmanom CXXXI na Ustav Federacije BiH u postupak imenovanja Vlade Federacije uveden je i Dom naroda. Naime, u članu IV.B.5 Ustava Federacije BiH dodat je novi stav (4) koji propisuje da ukoliko predsjednik Federacije BiH imenuje Vladu Federacije BiH uz saglasnost samo jednog potpredsjednika, ovako predložena Vlada smatra se izabranom ukoliko bude potvrđena većinom glasova u Predstavničkom domu, a potom većinom glasova u Domu naroda, pod uvjetom da glasovi protiv ne uključuju tri petine ili više delegata u jednom ili više klubova konstitutivnih naroda.

Navedeni amandman je donesen djelovanjem visokog predstavnika K. Šmita, koji je suprotno načelu vladavine prava izvršio suspenziju Ustava Federacije BiH koja nije zasnovana na principu vladavine prava. Amandman CXXXI nećete naći na stranici Ustavnog suda Federacije BiH u neslužbenoj prečišćenoj verziji Ustava Federacije BiH.

Neko će možda zaključiti da se ovako donesenog amandmana na Ustav „srami“ i Ustavni sud Federacije BiH. U uporednim pravnim sistemima suspenzija ustava uvodi se u postupku vanrednog stanja u odnosu na normalno stanje. Vanredna stanja se različito mogu definisati: ratno stanje, agresija, opsadno stanje, isl.

U uporednim ustavnim sistemima ustavne norme koje se u takvim vanrednim stanjima suspenduju jesu one koje se odnose na davanje ovlasti parlamentu u pogledu usmjeravanja države, kontrole i nadležnosti sudskih organa, kao i one iz oblasti političkih organa.

Pri suspenziji Ustava Federacije BiH nije postojao bilo kakav „princip nužde“, niti bilo kakav drugi pravni aspekt koji bi se mogao podvesti pod princip vladavine prava i pravne sigurnosti. Stoga, nesporno je da se u postupku suspenzije Ustava Federacije BiH proširila i nadležnost Dom naroda Federacije BiH.

Uloga Doma naroda u Federaciji BiH proširivala se i zakonodavnim djelovanjem. Zakonom o koncesijama Federacije BiH propisano je da u postupku imenovanja Komisije za koncesije Federacije učestvuje i Dom naroda. Također, Zakonom o komisiji za vrijednosne papire u postupku imenovanja Komisije za vrijednosne papire učestvuje i Dom naroda Parlamenta Federacije BiH.

Ovo su samo primjeri gdje se zakonima, a ne Ustavom Federacije BiH, proširivala uloga Doma naroda, koji je nesporno u Federaciji BiH dobio veća ovlaštenja od Predstavničkog doma.

Ustavnopravna rješenja u pogledu uloge gornjih domova, odnosno uloge Vijeća naroda u Rs moraju biti praćena rješenjima koja će smanjivanje uloge Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, odnosno izjednačavanju uloge Doma naroda u Federaciji BiH i Vijeća naroda u Rs. Takva rješenja trebaju imati konsenzus među političkim subjektima koji BiH smatraju svojom jedinom domovinom.