Dva izvještaja, dvije slike Bosne i Hercegovine: Činjenice nasuprot političkoj propagandi

Za NAP piše: Prof. dr. Hazim Bašić

Bosna i Hercegovina ponovo se našla pred Vijećem sigurnosti UN-a s dvije različite slike svog političkog stanja. S jedne strane, vršilac dužnosti visokog predstavnika Louis Crishock podnio je izvještaj o provedbi mira u periodu od 16. aprila do 15. oktobra 2026., upozoravajući na političke blokade, slabljenje državnih institucija i nepoštivanje odluka Ustavnog suda BiH. S druge strane, Vlada Rs pripremila je svoj politički 'izvještaj', u kojem odgovornost za dugogodišnju institucionalnu krizu većinski pripisuje Uredu visokog predstavnika.

Ovi dokumenti ne predstavljaju samo različita viđenja stanja u Bosni i Hercegovini, nego se razlikuju i po institucionalnoj težini, osnovu na kojem nastaju i odgovornosti koju podrazumijevaju.

Izvještaj visokog predstavnika je obaveza koja proizlazi iz mandata uspostavljenog Dejtonskim mirovnim sporazumom i potvrđenog relevantnim odlukama Vijeća sigurnosti UN-a. U tom kontekstu, izvještaj entitetske vlade je non-paper, politički dokument kojim ona nastoji nametnuti vlastito tumačenje političkih prilika u Bosni i Hercegovini.

Osporavanje internacionalnog nadzora i skrivanje vlastite odgovornosti

Središnja poruka izvještaja Vlade Rs jeste da je djelovanje visokog predstavnika glavni uzrok političke i institucionalne nefunkcionalnosti Bosne i Hercegovine. Nastoji se osporiti legitimitet visokih predstavnika, traži poništavanje donesenih zakona i odluka, te zagovara pristup da zakonodavna vlast treba biti isključivo u rukama domaćih izabranih predstavnika.

Na prvi pogled, zahtjev za jačanjem domaće demokratske odgovornosti može zvučati uvjerljivo. Međutim, problem nastaje kada se taj princip koristi selektivno: insistira se na suverenitetu entiteta, a istovremeno osporavaju nadležnosti državnih institucija i obavezujući karakter odluka Ustavnog suda BiH.

Mandat visokog predstavnika nije nastao samoproglašenjem pojedinca, kako se sugerira u non-paperu Vlade Rs. Njegova uloga utvrđena je Aneksom 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma. Zaključci Vijeća za implementaciju mira iz Bonna 1997. dodatno su razradili ovlaštenja koja se koriste kada domaće institucije ne mogu ili ne žele osigurati provedbu mirovnog sporazuma. Neozbiljno je cijeli internacionalni okvir proglasiti nepostojećim, zanemarujući okolnosti zbog kojih je takav okvir uspostavljen. Ustavni poredak BiH nije moguće tumačiti samo kroz političke interese jedne entitetske vlasti.

Non-paper Vlade Rs više prostora posvećuje osporavanju visokog predstavnika nego preispitivanju odgovornosti domaćih političkih aktera za blokade i nefunkcioniranje institucija. Ne nudi se uvjerljiv odgovor na pitanje: kako osigurati da institucije države rade, da se zakoni primjenjuju i da se odluke najviših sudskih instanci poštuju i onda kada nisu u interesu vladajućih stranaka?

Državna imovina nije pitanje političkog nego pravnog tumačenja

Jedna od najvažnijih tačaka sporenja odnosi se na državnu imovinu. Vlada Rs želi da imovina pripadne entitetima, dok su odluke i praksa Ustavnog suda BiH utvrdile da je reguliranje ovog pitanja nadležnost države. Jednostrano ignoriranje ovih odluka ne predstavlja zaštitu vladavine prava, nego njeno podrivanje. Upravo je nepoštivanje odluka Ustavnog suda jedna od važnih tema izvještaja visokog predstavnika.

Državna imovina je povezana sa suverenitetom, funkcioniranjem institucija i sposobnošću države da izvršava svoje ustavne nadležnosti. Zato želja da državna imovina pripada entitetima ne može postati pravna činjenica samo zato što se uporno ponavlja u političkim pamfletima. Ovo pitanje predstavlja test prihvatanja ustavnopravnog poretka.

Izborni legitimitet ne znači pravo na osporavanje države

Entitetska vlada se u svom izvještaju poziva i na izborni legitimitet vlasti, predstavljajući rezultate Općih izbora održanih 4. oktobra 2026. kao podršku politici koju vodi. Ali, istovremeno dovodi u pitanje sastav Centralne izborne komisije i izražava sumnju u nove izborne tehnologije.

Izvještaj visokog predstavnika, nasuprot tome, ukazuje da su nove izborne tehnologije funkcionirale bez većih problema, te navodi uspješnost biometrijske identifikacije veću od 97 posto. Ti podaci pokazuju zašto se ocjene izbornog procesa moraju zasnivati na provjerljivim podacima, a ne na političkim špekulacijama.

Pobjeda na izborima daje mandat za vođenje javnih politika, ali ne daje pravo bilo kojoj vlasti da osporava ustavni poredak ili državne institucije podređuje interesima stranke i entiteta. Demokratija nije samo glasanje. Ona podrazumijeva i vladavinu prava, zaštitu prava građana i odgovornost izabranih zvaničnika.

Evropski put ne može se graditi selektivnim prihvatanjem pravnih obaveza

U izvještaju Vlade Rs spominje se i mišljenje Evropske komisije iz 2019., prema kojem je intrernacionalni nadzor u načelu nespojiv sa suverenitetom i članstvom u EU. Taj navod se ne može izdvojiti iz šireg konteksta evropskih zahtjeva, gdje se potenciraju vladavina prava, ljudska prava i poštivanje odluka Ustavnog suda. Nije dovoljno pozivati se na demokratiju, nego prihvatiti i njena ograničenja, naročito obavezu poštivanja zakona.

Drugim riječima, evropska perspektiva ne može se svesti na zahtjev za zatvaranjem Ureda visokog predstavnika. Ona podrazumijeva izgradnju funkcionalnih institucija, poštivanje ustavnog poretka i sposobnost države da samostalno provodi svoje zakone. Politički akteri koji žele prestanak vanjskog nadzora moraju preuzeti odgovornost za funkcioniranje institucija. Nije uvjerljivo tražiti manje međunarodnog prisustva, a istovremeno podrivati institucije koje garantuju pravni kontinuitet države.

Ured visokog predstavnika pod političkim pritiskom

Vijeće sigurnosti UN-a treba se suočiti s razlozima zbog kojih su blokirane državne institucije i kako otkloniti uzroke koji sprječavaju put ka stabilnoj i demokratskoj BiH. Internacionalni nadzor ne može biti trajna zamjena za odgovornu domaću politiku, ali ni njegov prestanak sam po sebi neće donijeti funkcionalniju državu. Ured visokog predstavnika ne može se ukoniti entitetskim političkim pritiskom. On nije uzrok rušenju državnih institucija, nego separatističke politike i činjenica da neki domaći politički akteri još uvijek nisu spremni preuzeti odgovornost za poštivanje ustavnog poretka.