Bećirovićevih 14: Ko ga podržava i kakav kriminalni i pravosudni teret nose njegovi saveznici?

U politici je odavno poznata ona narodna, ne gledaj samo šta ti neko govori, nego gledaj ko ti to govori. U slučaju Denisa Bećirovića ova bi se izreka mogla pokazati posebno važnom. Možda krucijalnom pred izbore koji će se održati 4. oktobra 2026. godine kada građani biraju između ostalog i novi saziv Predsjedništva BiH.

Tako će se Bećirović pohvaliti kako je dobio najveću podršku u zadnjih sto godina, misleći na broj stranaka ili strančica koje su ga podržale. Gle čuda, nije kazao i ko stoji iza tih stranaka/čica.

A i gdje bi, od bruke i stida. Istina je da se Bećirović danas može pohvaliti podrškom čak 14 političkih stranaka okupljenih oko saveza „Ujedinjeni za državu Bosnu i Hercegovinu“. Na papiru, brojka izgleda impresivno. SDP, Narod i pravda, Naša stranka, NES, Naprijed, BHI – Kasumović Fuad, Socijaldemokrati BiH, PDA, Snaga naroda, Stranka penzionera, Prva mostarska partija, Tuzlanska alternativa, BPS – Sefer Halilović i Perspektiva.

Ali politička podrška nije matematička operacija. Jer davno je bila 2022. godina kada je Bećiroviću ta matematika pošla za rukom. U međuvremenu smo dobrano upoznali politike istih, a i istražni organi su imali posla pa je jasno, nije svaka stranka ista, kao što nisu isti ni ljudi koji stoje iza tih stranaka.

I zato bi, umjesto da se Denis Bećirović hvali brojem stranaka koje podržavaju njegovu kandidaturu, bilo zanimljivo čuti nešto drugo, koliko on cijeni kredibilitet ljudi koji su stali iza njega?

Jer ako već govorimo o širokoj podršci, onda javnost ima pravo pogledati tu podršku izbliza. Ko su ti ljudi? Kakav je njihov politički i ono najvažnije pravosudni bilans?

I, možda najvažnije, šta znači kada se iza kandidature za člana Predsjedništva BiH okupe ljudi čija imena javnost povezuje s ozbiljnim političkim i pravosudnim kontroverzama?

Uzmimo za početak Fuada Kasumovića. Kasumovićeva BHI dio je saveza koji podržava Bećirovića. A Kasumović je u septembru 2025. godine prvostepenom presudom Kantonalnog suda u Zenici osuđen na četiri godine zatvora u predmetu „Zenicatrans“. Izrečena mu je i zabrana obavljanja funkcije gradonačelnika u trajanju od šest godina nakon pravosnažnosti presude. Na presudu postoji pravo žalbe.

Dakle, ne govorimo o nekakvoj kafanskoj priči, političkom traču ili anonimnoj optužbi. Govorimo o prvostepenoj osuđujućoj presudi. 'Zlobnici' tvrde da Kasumović pomaže i Zdenku Lučiču, ne bi li izvojevao milost ukoliko drugostepeni sud potvrdi presudu, ali o tome neka drugi pričaju. Na papiru njegova podrška je otišla Bećiroviću.

Stoga niko ne može očekivati da javnost ignoriše činjenicu da je čovjek koji podržava kandidaturu za Predsjedništvo BiH prvostepeno osuđen na četiri godine zatvora.

Onda je tu i Elzina Pirić, predsjednica PDA, stranke koja je također dio političke podrške Bećiroviću. Pirić je prvostepenom, nepravosnažnom presudom Općinskog suda u Živinicama osuđena na 16 mjeseci zatvora zbog krivičnog djela primanje nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu utjecajem. I opet dolazimo do istog pitanja.

Zašto bi se političar hvalio podrškom, a prešutio pitanje kredibiliteta onih koji mu tu podršku daju?

Jer nije isto kada vam podršku daje politička stranka bez takvog tereta i kada vam podršku daje politička struktura čiji je lider prvostepeno osuđen.

A onda dolazimo do Rame Isaka. I ovdje treba biti posebno precizan.

Isak je u januaru 2026. godine saslušan u SIPA-i u svojstvu svjedoka. POSKOK je tada potvrdio da Isak nije osumnjičen i da se protiv njega ne vodi istraga. Međutim, sve se glasnije priča da je Ramo Isak jedan od osumnjičenih u predmetu 'Spengavanje'.

Šta znači kada Ramo Isak daje podršku Denisu Bećiroviću? Šta znači kada se njegovo ime nađe u političkom krugu koji se predstavlja kao dokaz širine i snage Bećirovićeve kandidature?

Jer ako je argument „pogledajte koliko nas je“, onda javnost sasvim legitimno može odgovoriti, dobro, a ko ste?

I tu priča postaje još zanimljivija kada se dođe do Sefera Halilovića i njegove BPS.

BPS – Sefer Halilović također je među strankama koje su podržale Bećirovića. A upravo je Bećirović 2023. godine predložio Semira Halilovića, sina Sefera Halilovića, za ambasadora Bosne i Hercegovine u Kataru.

Dvije godine kasnije uslijedila je ostavka. Semir Halilović je u novembru 2024. podnio ostavku na mjesto ambasadora, navodeći, između ostalog, zdravstvene razloge, probleme u funkcionisanju ambasade i tvrdnje o nezakonitom praćenju i prisluškivanju. Te njegove tvrdnje nisu nešto što treba predstavljati kao utvrđene činjenice, riječ je o njegovim navodima. Ostavka je prihvaćena, a Predsjedništvo je potom imenovalo novog ambasadora. Mlađi Halilović se preselio u MVP, priče kruže da savjetuje Elmedina Konakovića, lidera još jedne stranke koja stoji iza kandidature Bećirovića. Stranke koja se vezala za različite priče u vezi s kartelima. Naravno, za sve treba dočekati pravosnažne sudske odluke, ali ne možemo se pretvarati kao da ništa nije bilo.

I danas BPS Sefera Halilovića podržava Denisa Bećirovića. Je li to samo politička slučajnost? Naravno da može biti, ali teško je vjerovatna.

Jer pitanje je šta je Bećirović dužan ovim strankama za podršku? Čiji se sinovi ovog ciklusa spremaju u diplomatiju?

Jer, građani imaju pravo pitati postoji li u takvim odnosima nešto više od obične političke podrške i šta politička podrška podrazumijeva?

Je li to samo glas na izborima? Je li to ideološko opredjeljenje? Je li to zajednički politički interes? Ili se iza političkih savezništava kriju očekivanja za funkcije, pozicije, imenovanja i utjecaj?

Ne treba izmišljati odgovore, dijelom smo ih dobili nakon 2022. godine, a sada je ulog još veći, pa logično i apetiti onih koji podržavaju Bećirovića.

Ali pitanja se trebaju i moraju postavljati. Građani nisu dužni prihvatiti političku matematiku po kojoj je 14 stranaka automatski 14 puta veći dokaz kvaliteta candidature. Jer nije.

Ako je jedna od tih stranaka povezana s političarem koji je prvostepeno osuđen, to je relevantna činjenica. Ako je druga predvođena političarkom koja je prvostepeno osuđena, i to je relevantna činjenica. Ako je jedan politički savez povezan s porodicom čiji je član dobio diplomatsku funkciju na prijedlog upravo čovjeka kojeg ta politička struktura danas podržava, i to je činjenica vrijedna propitivanja.

To je minimum koji javnost može očekivati. Jer Denis Bećirović ne traži podršku za mjesnu zajednicu, sportski klub ili neku lokalnu inicijativu. Traži novi mandat u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine.

Zato je potpuno legitimno pitati ko mu daje podršku, kakav je njihov kredibilitet i postoje li između njih političke obaveze koje građani ne vide. Bećirović bi, zapravo, trebao biti prvi koji će insistirati na tome da se ta pitanja postave.

Jer ako vjeruje u institucije, odgovornost i transparentnost, onda mu brojka od 14 stranaka ne bi trebala biti dovoljna. Trebao bi građanima reći ko su ljudi koji stoje iza njega, kakva je njihova politička prošlost? Kakav je njihov odnos prema zakonu i institucijama? I postoji li između njih bilo kakav dogovor osim zajedničke političke podrške?

Jer u suprotnom se sve svodi na politički marketing. Četrnaest potpisa, četrnaest zastava, četrnaest imena, a iza njih ljudi.

I upravo je to ono što bi građani trebali gledati. Ne koliko ih je. Nego ko su. Jer nije pitanje samo ko podržava Denisa Bećirovića. Pitanje je i šta o samom Denisu Bećiroviću govori to ko ga podržava?