Može li država spasiti svoju imovinu: Godinama se znalo za nezakonito preknjižavanje, zašto niko ništa nije uradio?

Piše: Amina Čorbo-Zećo

Nakon više od dvije decenije šutnje i ignorisanja očigledne pravne nelogičnosti, Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine konačno je javno reagovalo na slučaj terminala Dretelj kod Čapljine. U saopćenju zamjenice pravobranioca BiH Almine Pilav jasno se navodi da je imovina države Bosne i Hercegovine, konkretno zemljište i objekti u Dretelju, nezakonito preknjižena bez saglasnosti pravnog vlasnika – države Bosne i Hercegovine.

No, dok su riječi Pravobranilaštva danas zvučne i pravno utemeljene, ostaje jedno ključno pitanje - šta se dosad čekalo? Zašto ova reakcija dolazi tek sada, kada je situacija gotovo nepovratna i kad se imovina godinama koristi mimo zakona?

Dokumenti u posjedu Vlade FBiH (u koje je Patria imala uvid) nedvosmisleno pokazuju da je nezakonit promet nekretnina terminala Dretelj poznat institucijama još od 2005. godine. Još tada je Vlada Federacije BiH odlukama iz decembra 2005. i septembra 2006. godine dodijelila upravljanje ovom imovinom Federalnom ministarstvu odbrane, a potom i Terminalima Federacije d.o.o. Sarajevo.

Uprkos tim odlukama, institucije nikada nisu ušle u stvarni posjed terminala. Umjesto toga, nekretnina se prometovala između pravnih lica, pa završila kao sredstvo osiguranja kredita privatne firme "Croherc AG" kod tadašnje Hercegovačke banke, a danas se vodi kao imovina ove banke u stečaju.

Dakle, država je znala, dokumentovala, odlučila, ali nikada nije djelovala.

Pravobranilaštvo sada, s pravom, upozorava da je država BiH pravni sljednik Republike BiH i bivše SFRJ, te da polaže pravo na vojnu i državnu imovinu, uključujući i terminale. Navode da je preknjižavanje izvršeno bez saglasnosti vlasnika - države BiH i da time nije postojalo pravno utemeljenje za promjene u vlasničkim listovima.

Ali, ako je to sve poznato i dokazivo, zašto se Pravobranilaštvo tek sada oglašava?

Zašto tužbe nisu pokrenute ranije? Zašto država nije tražila povrat imovine kada je imala sve odluke, dokaze i institucionalne instrumente na raspolaganju? Očigledno se s terminalom u Dretelju trgovalo u uskim političkim krugovima, neovisno od boja dresova aktera koji su u datom trenutku vladali.

Terminal Dretelj danas je ruinirano skladište sa dotrajalim podzemnim rezervoarima. Tehnički su, kako navodi uprava Terminala Federacije, praktično neupotrebljivi. Njihova rekonstrukcija bi bila skupa, kompleksna i vjerovatno neisplativa. Ipak, imovina je vrijedna, ne samo u kontekstu skladištenja goriva, već i kao strateški politički resurs. Mnogo vrijednija od cijene koja se navodi u pozivu za prodaju.

Zato ne iznenađuje što se godinama šutjelo. Vjerovatno zato što je bilo "nezgodno" potezati pitanje vlasništva u regiji gdje je institucijama često bilo lakše zatvarati oči nego otvarati pravne bitke koje zadiru u osjetljive međunacionalne odnose.

Slučaj Dretelj nije izuzetak, on je pravilo. Država BiH godinama kasni u zaštiti svoje imovine, pa tek kada su sve druge opcije iscrpljene i šteta već načinjena, institucije izlaze sa upozorenjima i izjavama.

Da je ova imovina ranije zaštićena možda bi BiH danas imala funkcionalno skladište goriva, što je strateški važno u kontekstu energetske sigurnosti. Umjesto toga, imamo pravni haos, dotrajalu infrastrukturu, i još jednu priču o institucionalnoj inertnosti.

I zato je pitanje koje se danas s pravom postavlja ko će odgovarati što je 20 godina imovina države bila ostavljena privatnicima na raspolaganje?

I može li se ovaj slučaj konačno iskoristiti kao presedan da se zaštita državne imovine ne vodi prema političkom kompasu već prema zakonima?

Jer pravna država ne smije reagovati samo onda kada je već prekasno. Ili kada to stranci od nje traže! Pravna država ili funkcioniše ili propada. Uporedimo li stanje Terminala u Dretelju i druge državne imovine na vjetrometini političkih talova bit će nam jasnija slika propadanja države.