Često u svom konformističkom nagonu, moderni čovjek nije u stanju da razlikuje boljitak od puta ka boljitku

Piše: Isa Pašalić, psiholog

U psihoterapiji problem na koji ljudi često nailaze jeste što nisu u stanju razlikovati opuštanje od prepuštanja. Ova dva naizgled identična pojma u svojoj srži i primjeni imaju u potpunosti različito značenje. Da bismo podstakli ljude da shvate razliku, moramo prvo razumjeti koja su njihova očekivanja od terapijskog procesa. Od većine odgovora bili bismo u stanju zaključiti da većina ljudi proces liječenja gleda kao put uzbrdo, gdje nas trud svakog momenta neminovno vodi ka uzdignuću i boljitku.

S ovime dolazimo do česte zbunjenosti koja se javlja kod ljudi, a to je da nisu u stanju razlikovati opuštanje od prepuštanja. Opuštanje vide kao krajnji cilj terapije i smatraju da mu tokom svake seanse treba težiti. Međutim, iako je većina ljudi u pravu da nasluti da je opuštanje krajnji cilj terapijskog procesa, sam put dolaska do cilja većina ljudi nije u stanju da u potpunosti shvati.

Dolazak do opuštanja jeste putem prepuštanja, a prepuštanje kao takvo nije uvijek ugodno. Prepuštanje, iako zvuči slično, ima apsolutno drugačiju funkciju nego opuštanje. Opuštanje je radnja koja ima za krajnji cilj da izazove emociju i osjećaj u našem tijelu koji nam je ugodan i koji je očekivan. Međutim, prepuštanje je radnja koja nam omogućava da otpustimo kontrolu koju volimo imati nad našim tijelom i emotivnim stanjem i dozvolimo si da se naprosto pomirimo sa svojim unutrašnjim osjećanjima onakvim kakva ona jesu, sa našom unutarnjom istinom. Često sam čin prepuštanja jeste ono što ima izuzetan ljekoviti efekat na ljude, jer ovim putem dozvoljavaju svojim akumulisanim emocijama i osjećanjima da izađu vani, te je upravo ova akumulacija ignorisanih emocija bila ono što je ljude i dovelo u problem – to je negiranje
istine.

Ima slučajeva u kojima nije dovoljno da se samo prepustimo i očekujemo da problem bude riješen, nego se moramo podvrgnuti i aktivnoj radnji kako bismo odagnali neki problem u našem životu. Međutim, i u ovom procesu prepuštanje, ili prihvatanje situacije onakvom kakva ona jeste, bez obzira na bol koju nam to prihvatanje može izazvati, ključan je dio kako bismo bistre glave bili u stanju procijeniti šta je problem i koja radnja bi valjano mogla odagnati problem.

Istraumatizirani ljudi su kadri da bježe u svijet snova, kako bi pobjegli od bolne realnosti koja se nalazi ispod. Ovo sanjarenje može se manifestovati kompleksom superiornosti, gdje osoba, da bi kompenzirala osjećaj niže vrijednosti i slabosti, smišlja razloge zašto je superiorna u odnosu na ostale. Kako bismo mogli generisati promjenu kod ovakvih ljudi, potrebno im je omogućiti da se suoče sa realnošću koja i nije toliko savršena u mjeri u kojoj su je oni do sada kreirali. A da bi se suočili, potrebno im je dozvoliti da se prepuste. Prepuštanje je radnja oslobađanja potrebe kontrole nad situacijom i dozvoljavanja istini da se sama ukaže.

Kao i do sada, sve individualne fenomene možemo primijeniti i na društvo. Pa tako društvo koje je svjesno da boluje od nekih problema ima obavezu da se suoči sa bolnom realnošću koja se krije ispod. Svjedoci smo društava koja su svoju nacionalnu ideologiju formirala oko svoje superiornosti nad ostalim narodima i društvima. Međutim, ovakvo jedno ideološko uređenje stvara privremenu i ugodnu narkozu prije neminovnog osviještenja. Kao i kod traumatiziranih ljudi, ovaj kompleks superiornosti daje privremeni osjećaj kontrole, međutim, ne uzima u obzir i stvarno stanje, tj. istinu.

Da bismo mogli očekivati neku promjenu na društvenom planu, moramo si omogućiti da se prepustimo i dozvolimo istini da nam kaže pravo stanje i društvene boljke koje nas i dovode do problema. Moramo naučiti da do opuštanja, tj. blagostanja, dolazimo prepuštanjem, tj. suočenjem sa našom sopstvenom slabošću i nekompetencijom.

Izmišljanje šarenih priča koje podupiru našu iluziju o superiornosti ne doprinosi stvarnoj superiornosti. Pudlica koja se probudi jednog dana, nezadovoljna svojim statusom kao pudlica, te odluči da umisli sebi da je od danas vučjak, ne postaje zapravo vučjak. Iako ovakva jedna samoobmana može dovesti do privremenog osjećaja samopouzdanja, to ne mijenja činjenicu da je pudlica i dalje pudlica i sva pravila i granice koje su do sada vrijedile za pudlice i dalje vrijede za nju, bez obzira na nagli porast u samopouzdanju. S druge strane, za jednu ovakvu pudlicu postoji veća mogućnost da će dovesti sebe u opasnost jer nije valjano analizirala svoju socijalnu poziciju.

Koncept opuštanja i prepuštanja vezuje se upravo za ovaj fenomen. Oni koji teže opuštanju i lakom blagostanju kadri su sebe lagati kako bi generisali osjećaj boljitka, bez obzira ima li ovo veze sa stvarnošću ili ne. Međutim, ljudi koji su svjesni da je put do boljitka popločan znojem i bolom brzo shvate da je prepuštanje i suočenje sa istinom ono što čovjeku i društvu daje najveću količinu slobode.

Konformizam nas je navikao da zaboravimo da blagostanje nije dar koji dolazi iz vedra
neba, nego pažljivo suočenje i prepuštanje istini te donošenje odluka u skladu sa istinom.