Evropski sud za ljudska prava presedanom u predmetu 'Kovačević' legalizirao bi genocid kao političko sredstvo!

Piše: Rasim Belko @rasimbelko

Presuda Evropskog suda za ljudska prava (ECHR) u predmetu Kovačević vs. BiH može postati ključni trenutak za budućnost pravnog i političkog uređenja Bosne i Hercegovine. U prvostepenoj odluci, sud je potvrdio da je politički sistem BiH, zasnovan na Dejtonskom ustavu, diskriminatoran prema Slaven Kovačeviću jer mu ne dozvoljava da bira i bude biran izvan teritorijalnih i etničkih okvira nametnutih postojećim ustavnim uređenjem.

Međutim, odluka koja će uslijediti nakon žalbi ne predstavlja samo pravni presedan već i potencijalni čin legalizacije rezultata genocida i etničkog čišćenja.

Dejtonski mirovni sporazum zaustavio je rat u Bosni i Hercegovini, ali je istovremeno institucionalizirao rezultate masovnih ratnih zločina, uključujući genocid i etničko čišćenje. Političko uređenje BiH zasniva se na podjeli vlasti prema etničkom ključu, čime se građani koji se ne identifikuju s „konstitutivnim narodima“ efektivno isključuju iz ključnih političkih procesa. Ovakav sistem je više puta kritikovan i od strane međunarodnih aktera, ali nikada nije reformisan.

Pitanje koje svih ovih godina visi nad Bosnom i Hercegovinom moglo bi se podvesti pod dvojbu između nedostatka volje da se ograničeni Dejton zaključi a Bosna trasira na briselske šine i nekog skrivenog konačnog plana za kojeg se čeka pravo vrijeme.

Ustav BiH, kao sastavni dio Dejtonskog sporazuma, priznaje etnički princip kao osnovu političkog predstavljanja. To znači da građani poput Slavena Kovačevića – koji ne mogu ostvariti politička prava zbog mjesta prebivališta ili nacionalne pripadnosti – trpe direktnu diskriminaciju. ECHR je to u prvostepenoj presudi prepoznao, ali je na međunarodnim akterima, uključujući sud, odgovornost da se ovaj problem konačno riješi u skladu s evropskim standardima ljudskih prava.

Republika Hrvatska i politički pritisci

Republika Hrvatska, zajedno sa političkim saveznicima u Bosni i Hercegovini, nastoji očuvati postojeći sistem koji favorizira prava konstitutivnih naroda na štetu građanskog principa. Ovi napori često se maskiraju kao zaštita prava Hrvata u BiH, dok u stvarnosti služe za održavanje statusa quo koji blokira progresivne reforme.

Još alarmantnije je uključivanje visokog predstavnika Christiana Schmidta, čije odluke sve više odražavaju interese etnonacionalističkih pa čak i uže partikularnih politika. Njegovi potezi, uključujući nametanje izmjena Izbornog zakona, dodatno cementiraju diskriminatorne strukture i podstiču fragmentaciju države. Ako ECHR donese odluku koja ignorira širi kontekst nastanka postojećeg sistema, to bi moglo predstavljati dodatni udarac evropskim vrijednostima i ljudskim pravima.

A država u kojoj su ugrožene evropske vrijednosti među kojima primarno vladavina prava ne da ne može u EU, nego je besmisleno razmatrati takvu opciju

Legalizacija posljedica genocida?

Ukoliko bi ECHR odbio potvrditi presudu u korist Slavena Kovačevića, to bi faktički značilo priznanje ustavnih odredbi koje su rezultat genocida i etničkog čišćenja. Podsjetimo, međunarodni sudovi, uključujući Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY), utvrdili su da je genocid počinjen s ciljem stvaranja etnički homogenih teritorija.

Dejton je ovaj cilj indirektno legalizovao, stvarajući entitete, čiji je nastanak direktno povezan s ratnim zločinima.

Potvrda diskriminatornog ustavnog okvira bila bi u suprotnosti s temeljnim vrijednostima Evropske konvencije o ljudskim pravima, čiji je cilj eliminacija svih oblika diskriminacije. ECHR bi time riskirao sopstveni kredibilitet i dao legitimitet konceptu „etničke demokratije“, koja je suprotna univerzalnim ljudskim pravima.

Apelant Kovačević u svom obraćanju pred sudom je to i naglasio: “dozvolite mi da zamolim uvažene sudije da pokušaju da ‘budu u koži’ birača iz entiteta Republike srpske, koji su preživjeli genocid, etičko čišćenje i ratne zločine, a nakon povratka u svoj dom u entitetu Republike srpska, suočeni su sa situacijom da na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, oni su prisiljeni da glasaju za kandidate koji su isključivo etnički Srbi i koji u cijelom prethodnom periodu od 30 godina u svojim javnim politikama imaju stav negiranja genocida i veličanja osuđenih ratnih zločinaca. Možete li zamisliti kako se takvi birači osjećaju kada ostvaruju svoje aktivno pravo glasa, koje je uzurpirano do te mjere da su prisiljeni glasati isključivo za kandidate koji su etnički Srbi, koji u svojim javnim politikama imaju ugrađene stavove o poricanju genocida i veličanju osuđenih ratnih zločinaca, i ne mogu glasati ni za jednog drugog kandidata drugačijeg etničkog porijekla. To je u suprotnosti sa članom 3 Protokola 1 Konvencije, jer bi takvi birači sigurno i bez ikakve razumne sumnje željeli da iskoriste mogućnost da glasaju za bilo kojeg kandidata za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, bez obzira na etničku pripadnost kandidata na tim izborima”.

Jasno je da presuda u slučaju Kovačević vs. BiH daleko nadilazi individualni spor Slavena Kovačevića. To je test za ECHR i međunarodnu zajednicu u cijelosti – test spremnosti da se suoče s naslijeđem genocida i da odbace političke sisteme koji diskriminišu građane na osnovu etničke ili teritorijalne pripadnosti.

Ako sud iznevjeri, ne samo da će obeshrabriti sve građane BiH koji traže pravdu, već će poslati opasnu poruku da su rezultati genocida i etničkog čišćenja prihvatljivi temelji za savremene političke sisteme. Ta odluka neće biti samo pravni presedan, već i moralni poraz.

Takav poraz sačekivat će Evropsku uniju iza ugla svaki put kada se neko poput Slobodana Miloševića ili Vladimira Putina nezadovoljan granicama države koju vodi odluči krenuti u agresiju.

I to je odluka koja čeka sudije ECHR, jer politički motivisan presedan protiv prava i pravde u predmetu Kovačević vs. BiH značit će pravilo za buduće slučajeve od Ukrajine do Španije.