Spisak (ne)iskrenih želja arapskih lidera ili pokušaj da se pritisne Trump?

Piše: Armin Sijamić

U ponedjeljak, u saudijskom glavnom gradu Rijadu, predstavnici više od pedeset arapskih i muslimanskih država prisustvovali su samitu koji se bavio pitanjem Palestine i ratom u Libanu. Sastanak koji je uključivao gotovo trećinu članica Ujedinjenih nacija sam po sebi je impresivan. Ali da li su i njegovi rezultati?

Članice Arapske lige i Organizacije islamske saradnje 11. novembra prošle godine održale su hitan sastanak zbog rata u Pojasu Gaze, koji je počeo prethodni mjesec napadom Hamasa na Izrael. Predstavnici preko pedeset država, suočeni sa posljedicama izraelskih napada u Pojasu Gaze, sa preko jedanaest hiljada mrtvih, došli su u Rijad da bi osudili Izrael i pozvali Zapad da obuzda svog glavnog saveznika na Bliskom istoku.

Godinu dana kasnije manje-više isti akteri i ista tema, a broj palestinskih žrtava od tada je narastao na preko četrdeset hiljada. Sve ono što se možda nije moglo vidjeti u prvom mjesecu rata, kada je pomenuti samit hitno sazvan, sada je postalo jasno učesnicima.

http://nap.ba/qpost/318379

Napad Hamasa nije bio iznenađenje, već očekivana posljedica odnosa Izraela i Zapada prema Pojasu Gaze

Piše: Armin SijamićNapad koji je Hamas izveo 7. oktobra na izraelsku vojsku i kasnije na civile, podržan drugim grupama i civilima koji su se pridružili, u najvećem broju medija sa Zapada predstavljen je kao teroristički ili kao moguća planira

O razmjerama zločina i opasnosti koja se nadvila nad Bliski istok, na samitu govorili su mnogi. Svoj osvrt je dao i sirijski predsjednik Bashar al-Assad, koji se od skora vratio na arapske forume.

Učinak i apeli

Bilo bi očekivano da je samit u ponedjeljak imao poseban dio na kome bi se sumiralo urađeno u periodu od prvog sastanka, odnosno raspravu o učincima provedenih mjera. Predstavnici 57 država koje broje preko 1,81 milijardu ljudi nisu govorili o učincima svojih apela Zapadu, jer ih američka administracija Josepha Bidena, zajedno sa evropskim saveznicima, nije poslušala.

Godinu dana kasnije, samit je nastavio da bude forum na kome su visoki gosti davali ocjene onoga što se dešava palestinskom narodu, iako je pomenuti Assad na početku svog govora izrazio nadu da se to neće desiti i da će muslimanski svijet ponuditi konkretne odgovore.

Domaćin sastanka, prijestolonasljednik Saudijske Arabije i de facto vladar te države Mohammed bin Salman osudio je izraelski „genocid“ nad Palestincima, dao podršku Libanu i pozvao Izrael da ne napada „sestrinsku zemlju“ Iran.

Ovakva izjava bin Salmana je bila dovoljna da njegove riječi postanu glavna vijest širom Bliskog istoka, jer se dotiče dva važna procesa. Prvi je želja službenog Washingtona da Saudijska Arabija i Izrael normalizuju odnose, a drugi je jačanje veza Rijada i Teherana, u procesu koji je pod kineskim posredovanjem ozvaničen u martu prošle godine.

http://nap.ba/qpost/174604

Obnavljanjem diplomatskih veza između Saudijske Arabije i Irana najveći gubitnik bi mogao biti Izrael

Piše: Armin SijamićObnavljanje diplomatskih veza Rijada i Teherana, uz posredovanje Pekinga, vijest je koja je uzdrmala Bliski istok kao rijetko koja u posljednjih nekoliko godina. Dvije regionalne sile su odlučile da obnove diplomatske odnose, na

Bin Salman je ranije istakao da će Saudijska Arabija priznati Izrael samo ako se formira palestinska država sa Jerusalemom kao glavnim gradom. Izjava da Izrael vrši genocid nad Palestincima, iako je krajem prošlog mjeseca saudijski ministar vanjskih poslova Faisal bin Farhan Al Saud rekao to isto, završni je čin Bidenovog neuspjeha da pomiri svoje bliskoistočne saveznike.

Da će to pod vladom premijera Benjamina Netanyahua biti nemoguće, osim ako Rijad ne odustane od svojih zahtjeva, potvrdila su i dva njegova ministra i to dok je trajao samit u Rijadu.

Novoizabrani ministar vanjskih poslova Gideon Sa'ar rekao je da nije realistično da se sada formira palestinska država, jer traje rat. Krajnji desničar Bezalel Smotrich, ministar finansija, rekao je da je pobjeda Donalda Trumpa na izborima prilika da naredna godina bude „godina suvereniteta u Judeji i Samariji“, koristeći biblijski naziv za Zapadnu obalu. Drugim riječima, Smotrich želi širenje doseljeničkih naselja i protjerivanje Palestinaca.

Netanyahu je ranije odbacio mogućnost stvaranja palestinske države, jer bi to po njegovim riječima bila nagrada Hamasu.

Čekajući Trumpa

Nakon što je prošlogodišnji samit bio bez učinaka na stanje u Palestini, čini se da se vođe muslimanskih država, barem jedan dio njih, sada sprema za pregovore sa Trumpom. Naredni američki predsjednik se pokazao kao jedan od najvećih saveznika Izraela, a ovih dana svoju administraciju popunjava ljudima koji su na istom stanovištu. Muslimanski lideri stali su u red sa svima onima koji očekuju da će naredni američki predsjednik riješiti njihove probleme.

http://nap.ba/qpost/378919/Pobjeda-Donalda-Trumpa-je-poziv-Zapadu-na-uzbunu-i-promjenu-politike

Pobjeda Donalda Trumpa je poziv Zapadu na uzbunu i promjenu politike

Piše: Armin SijamićPobjeda Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima biće još neko vrijeme vijest dana širom svijeta, što je i očekivano obzirom da dolazi na čelo najveće svjetske sile i da njegovi nastupi privlače pažnju medij

Njihova obraćanja i deklaracije, barem onih koji mogu doći za pregovarački sto sa visokim zvaničnicima američke administracije, suštinski je spisak želja isporučen Trumpu, koji bi, barem prema mišljenju većine arapskih država, trebao za njih uraditi posao na Bliskom istoku. Neočekivano, apelu se pridružio i prvi potpredsjednik Irana Mohammad Reza Aref, koji je rekao da „svijet čeka“ da Trump „odmah zaustavi rat protiv nedužnog naroda Gaze i Libana“.

Treba podsjetiti da je Trump u svom prvom mandatu priznao Jerusalem kao glavni grad Izraela i tamo premjestio američku ambasadu, da je okupiranu Golansku visoravan, koja prema međunarodnom pravu pripada Siriji, priznao kao dio Izraela te da je proteklih mjeseci poručivao da će uvijek podržavati Izrael, kritikujući Bidenovu administraciju da to ne radi dovoljno dobro.

Generalni sekretar Arapske lige Ahmed Aboul Gheit pridružio se osudama Izraela zbog napada na Pojas Gaze i apelima Trumpu, jer je u predizbornoj kampanji „obećao okončati rat“. Iako je to jasno samo po sebi, treba istaći da je Trump obećavao američkim građanima i da jedino njima polaže račune.

Prebacivanje tereta na Trumpa, koji nije bio predsjednik kada je rat počeo u oktobru prošle godine, pokušaj je da se sakrije činjenica da Arapska liga nije uradila ništa značajno da se zaustavi stradanje Palestinaca. U proteklih trinaest mjeseci niti jedan kamion humanitarne pomoći nije ušao u Pojas Gaze zahvaljujući učinku Arapske lige, niti je, na primjer, ukinuta neka aviolinija za Tel Aviv.



Gheit je također izjavio da je samit u ponedjeljak pokrenuo zamrzavanje članstva Izraela u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija i da to nije u nadležnosti Vijeća sigurnosti. Gheit vjerovatno cilja na izbjegavanje veta kojeg bi eventualno uložio službeni Washington ili London, te opet očekuje od ostatka svijeta da se bavi arapskim problemom.

Nacionalni interesi

Poziv drugima da preuzmu teret za rješavanje pitanja na Bliskom istoku, u arapskom svijetu, još jednom pokazuje stanje u kome se nalaze brojne arapske države. To stanje postaje još jasnije ako se sjetimo apela iz arapskih država da se Turska i Iran ne miješaju u arapski svijet, jer nisu Arapi.

U završnoj izjavi samita, također se pozivaju države da zabrane transfer oružja i municije u Izrael i traži se od Međunarodnog krivičnog suda da izda naloge za hapšenje izraelskih zvaničnika. Iako ovo zvuči kao iskren apel, treba imati na umu da mnoge arapske države nisu prekinule veze sa Izraelom zbog rata u Pojasu Gaze, pa shodno tome komuniciraju sa nekim od tih zvaničnika.

A ekonomske veze su pojačane nakon što su jemenski Husi počeli gađati brodove koji pristaju u izraelske luke, dok su neke arapske države pomagale da se Izrael odbrani od iranskih raketnih napada. Pored toga, treba napomenuti da neke članice Organizacije islamske saradnje i Arapske lige priznaju Izrael, a druge ne.



Ipak, to nije iznenađenje, kako zbog toga što je najveći broj arapskih država pod kontrolom Zapada, tako i zbog činjenice da države gledaju vlastiti interes i da se distanciranje od Palestine nastavlja iz generacije u generaciju. Drugim riječima, sve je manje prostora za politiku koja je zasnovana na idealima. Dodatna nevolja za Palestince je ta što nakon trinaest mjeseci razaranja Pojasa Gaze „bratski“ narodi još uvijek traže načina da sakriju svoje stvarne stavove.