Održana komemoracija Abdulahu Sidranu: Odlazi zemno tijelo ali duh Sidranov ostaje da kao čuvar lebdi nad ovim gradom

(Patria) - Sala Narodnog pozorišta u Sarajevu bila je mala da primi sve one koji su došli na komemoraciju bh. književniku Abdulahu Sidranu.

Komemoraciju su zajednički organizirali ANU BiH, P.E.N. Centar i Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca.

Književnik Mile Stojić kazao je da se Sidranova zvijezda ne može ugasnuti.

"Njezin sjaj ostao je u knjigama, pjesmama, dramama, romanima i filmovima i upravo u ovoj dvorani, na ovim daskama, još uvijek se igra balet po njegovoj knjizi. Sjaj Sidranove zvijezde obasjavao nas je cijelog njegovog života, a on ga je svojim djelom darovao ne samo nama nego i budućim pokoljenjima. Sidran je bio pjesnik Sarajeva, svog rodnog grada, kojeg je nazvao planetom, kako glasi naslov jedne njegove pjesme. On je otkrivao vasionu u njemu i njegovu univerzalnu ljepotu. Sidran je Sarajevu podigao literarni spomenik. Jednu svoju pjesmu posvetio je prijatelju Stevanu Tontiću, završava je parafraozom iz knjige postanka ‘ duh Sidranov eno lebdi nad Miljackom’. Premda je pisao i o svom tegobnom preživljavanju, doživo je da bude omiljen u svom gradu za života što se posreći samo rijetkima. Pamtim njegovu izreku koja se odnosila na jednog našeg kolegu ‘Ljudi koji ne vole muziku i nemaju smisla za humor nemaju šta tražiti u književnosti’. Zbogom Sidrane, zamišljam te kako sada sjediš za nebeskim hastalom sa svojim prijateljima Ivanom, Dževadom, Markom i Stevanom i kako razgovarate o nama i našim teškim sudbinama među ovim brdama. Vjeruj mi Avdo, tvoj duh je ostao s nama, izlazi iz knjiga i lebdi nad Miljackom”, rekao je Stojić.

Pjesnik Slobodan Blagojević obratio su uime Akademije nauka i umjetnosti.

“Sarajevo je izgubilo svog pjesnika. U Sarajevu i o Sarajevo pjevaju i danas mnogi sjajni pjesnici, ali nikoga od njih ne možemo poistovijetiti s gradom u svim njegovim dimenzijama kao što nam se prirodno nameće da to učinimo s našim Abdulshom Sidranom”, rekao je Blagojević.

Ademir Kenović, režiser i dugogodišnji Sidranov prijatelj kazao je kako tješi to što smo živjeli u isto vrijeme sa Avdom.

“Bio je zaljubljen u svoju porodicu, našu zemlju, pisanje i druženje. U ovih nekoliko dana otkako je otišao svi smo mogli osjetiti koliko je bio voljen i cijenjen. Bio je otvoren a diskretan, snažan a nježan, duhovit do suza. Ako me sada sluša, misao mu je ‘ de odvadi malo’. Ovih dana sam se podsjetio priče koju mi je moj dragi prijatelj Avdo ispričao prije 35-40 godina. To je priča o tome kako je jedno veče sanjao nešto, nije znao šta je to u onom polumraku je sve zapisao i kada se probudio pročitao je i vidio da ne razumije šta piše. Zadubio se i shvatio da je na makedonskom jeziku. Nazvao je prijateljicu u Makedoniji i pročitao je i to je bila pjesma ‘Mora’. Ispostavilo se da je nakon 10-ak godina ova pjesma i ovaj san postala java”, rekao je Kenović.

Među onima koji su se obratili je i književnik Zlatko Topčić koji je kazao da je "otišao najbolji među nama".

"Otišao je glas po kojem nas prepoznaju; pjesnik koji je najpotpunije izrazio biće svoga naroda i duh svoga vremena; dokaz kosmičke pravde kako se veliki pjesnici mogu iznjedriti i u malim jezicima i malim narodima, možda najprije u njima. U očima našeg čovjeka koji ne mari mnogo za poeziju, sam Sidran je bio grešna poezija koja hoda, njen reducirani simbol i kvintesencija, savršeno svedena na jedno ime, a to je najviše što ova sredina može posvetiti književnosti.

Kada se slegnu magle vremena, kada se stišaju talambasi, rogovi i zurle, od ovog našeg doba ostat će tek ponešto, ali se kladim da će tu biti i stihovi Abdulaha Sidrana, ne da nam otkrivaju nešto novo – jer to čini nauka, nego da se u njima ogledamo i prepoznajemo - jer to čini umjetnost. I bit će pravedno da tako bude. Imali smo i prije značajnih i velikih pjesnika, ali boljeg nismo. Najbliži ljudima, slavan onako kako to nijedan pjesnik u ovoj zemljici nije bio, niti će, pa kao da i nije bio pjesnik, nego neko, na skali naših vrijednosti, puno važniji i veći.

Ogledao se u poeziji, filmskom scenariju, drami, romanu, putopisu, polemici... i svega čega se sa istog zdenca dohvatio bilo je izvrsno i reprezentativno, postajući nedohvatljiva mjera vrijednosti spram koje smo uspostavljali piramidu na čijem je vrhu bio on. Ima li čovjeka u ovom gradu i ovoj zemlji bez slike sa Sidranom, ili da nije s njim prozborio riječ, prilazeći mu razbarušeno sa svim pravima kao nekom svom i najrođenijem?

Ide Sidran Ferhadijom a za tih par stotina koraka treba mu sat, trebaju mu dva; svako malo zastajkuje i otpozdravlja, svačiji, sa svima prisan i blizak, s puno takta, mjere i obzira za njihove brige, a ni njegove ne bijahu manje.

On je tu ulogu smjerno prihvatao kao onaj srednjovjekovni bosanski did, ponajveć budno slušajući ljude, njihove radosti i muke, a manje govoreći, pa kao da je on više trebao njih nego oni njega.

Ko će nam sada biti Pjesnik?

Odlazi zemno tijelo ali duh Sidranov ostaje da kao čuvar lebdi nad ovim gradom, sve dok ga bude. Hvala na dobroti i na četiri decenije odanog prijateljstva, hvala na druženjima od kojih si pravio umjetnost, ne manju od one zbog koje te slavimo", kazao je Topčić.

Senadin Musabegović pjesnik iz PEN centra kazao je kako nas napušta jedna generacija i ostajemo sami.

“Sidran je osjećao patnju zakovanu u kost i meso sopstvenog tijela kada je prepoznavao dijelove Sarajeva i utkao u Sarajevu. Njegova zbirka ‘Kost i meso’ ostat će mi urezana u sjećanje. Ja sada vidim samo stvarnost: granice moga tijela su i granice moga duha! Je li to kazna za dvostruki moj ateizam? Neka i jeste, ali ja za sobom ostavljam kost, ja ključnu za sobom ostavljam kost, i po njoj biće rekonstruisano biće ove nesreće!’. Nije li ova pjesma demaskirala sve ono što će se desiti nakon 15-20 godina kada budu političke nekrofilije kopale kosti i tražile identifikaciju narcisoidnu s vlastitim nacionalnim izvorom i vlastitih kostiju, Sidran je rekao je istinu o tom morbidnom projektu koji se događao tokom 90-ih. Ali on je i pjesnik života. Imao je univerzalnu poruku”, rekao je Musabegović.

Generalni sekretar VKBI Emir Zlatar apelovao je na prisutne predstavnike vlasti da kad već nisu za njegovog života, onda barem da njegovoj porodici riješe stambeno pitanje. Njegovoj porodici na upravljanje ostaje i Fondacija "Abdulah Sidran".

Ruždija Adžović prije nekoliko mjeseci objavio je knjigu razgovora sa Abdulahom Sidranom. Obratio se na komemoraciji.

“Danas se opraštamo od čovjeka koji svim nama na ovaj ili onaj način obogatio živote, čovjeka kojeg smo voljeli i poštovali. Osluškivao je puls svoga grada i naroda i pretakao to u djela. Osjećam potrebu da kažem, a to ću ponavljati dok sam živ. Neizmjerno sam ponosan što je veliki Abudlah Sidran odabrao moju malenkost da napišem knjigu o njemu. Mnogo toga sam od njega naučio, a jedna od najkonkretnijih lekcija je da novinarski diktafon mora biti uvijek uključen jer nikada ne znaš na kojem mjestu će bljesnuti njegova genijalnost i biseri. Znao sam ga dobro nasmijati, ali i naljutiti. Zahvalan sam Abdualhu što me je uveo u svoj život, otvorio dušu i pustio u njene dubine, što mi je omogućio da svoje ime zauvijek vežem uz njegovo to veliko, ogromno, gromoglasno ime. Ostale su brojne uspomene. Mirno spavaj dragi Avduka”, rekao je Adžović.

Novinar i pisac Boris Lalić, mladi Sidranov prijatelj, kazao je kako se zatekao njegovom smrću jer se Sidranu “toliko puta prišla smrt, popričala i ostavila za neko još remek djelo’.

“Sidran je za mene bio najznačajniji pisac, dokaz da međugeneracijski jaz ne postoji. Bio je najveći miljenik muza i da je to bila njegova velika sreća, a nesreća mu je bila da on te darove prima u ovoj našoj BiH, što opet nije velika nesreća jer je dugo poživio”, rekao je Lalić.

Miranda Sindran, najstarija kćerka Abdulaha Sidrana zahvalila je svim prijateljima i kolegama koji su posljednjih dana boravili s njima u neprespavanim noćima, te je kazala da ona danas govori o ocu, ne pjesniku, scenaristi.

Ocu koju ih je učio da je život samo ono danas, ne jučer ili sutra, već baš danas. Citirala je i njegove riječi kako je bilo dosta sretnih trenutaka u njegovom nesretnom životu.

Zlatar je kazao da je želja Abdulaha Sidrana bila da u mezar legne pored Nedžada Ibrišimovića, Alije Isakovića u haremu Ferhadija džamije u Sarajevu.

Dženaza će se klanjati u Gazi Husrev-begovoj džamiji u 15:40 sati.

(Patria/N1)