'Lider slobodnog svijeta' Biden ne uspijeva zaustaviti Netanyahua u uništavanju Pojasa Gaze i američke vanjske politike

Piše: Armin Sijamić

Protekle tri godine američki predsjednik Joseph Biden gradio je imidž lidera „slobodnog svijeta“, a u protekle tri sedmice izraelski premijer Benjamin Netanyahu je taj napor poništio. Što rat u Pojasu Gaze bude duže trajao, to će posljedice po Bidena i Sjedinjene Države biti veće.

Posljednje tri sedmice u ruševinama u Pojasu Gaze zatrpava se jedan politički program. Dok izraelska vojska bombarduje Pojas Gaze ta politika nema snage da se odupre, šta više daje zaštitu s nosačima aviona i trupama na terenu, diplomatsku podršku i šalje oružje, municiju i novac.

Kada je Biden došao na vlast u velikom dijelu svijeta zavladao je optimizam da će najveća svjetska sila imati drugačiju politiku od nepredvidivog Donalda Trumpa, koji je državu vodio na neobičan način. Preko društvenih mreža je smjenjivao saradnike, raskidao ekonomske i druge sporazume i poljuljao veze sa najbližim saveznicima.

Bidenov tim je počeo raditi na svojoj viziji svijeta i prije nego su formalno preuzeli funkcije, posjećujući saveznike. Nakon što je Biden preuzeo vlast francuski predsjednik Emmanuel Macron je rekao da su Sjedinjene Države vratile kao „kooperativni lider slobodnog svijeta“.

Bidenov rad se isplatio početkom ruske agresije na Ukrajinu – NATO i Zapad su bili ujedinjeniji i činilo da nema stvari koja će napraviti pukotinu u bloku. Onda se na vlast vratio Netanyahu koji je došao u sukob sa Bidenom, a njegova krajnje desničarska koalicija i reforma pravosuđa udaljile su ih od Zapada. Kada je Hamas 7. oktobra napao vojnike i civile, Biden je odustao od svake distance prema Netanyahuu. Poručio je Iranu i drugim da će ući u rat da brani Izrael.

Odlaganje upada u Pojas Gaze

Nakon upada Hamasa Izrael se konsolidovao i za nekoliko dana izvan zidova koji okružuju Pojas Gaze nije bilo napadača. Avijacija je djelovala, a kopnene trupe su čekale komandu da krenu na teritoriju pod Hamasovom kontrolom, široku od šest do dvanaest kilometara. Za nadmoćniju i brojniju vojsku presijecanje Pojasa Gaze je lagan zadatak. Ipak, kopnene trupe su stajale danima, jer je Biden vršio pritisak. Američki zvaničnici i sam Biden rekli da su savjetovali Izrael da ne ulazi u Gazu, ali da to nisu tražili. Takva formulacija je čuvanje svog i izraelskog kredibiliteta.

Istovremeno, mediji sa Zapada su govorili o stotinama kilometara dugoj mreži tunela u kojima se kriju borci Hamasa. Takve izjave je davao i Hamas, a mediji prenijeli bez zadrške. Tačno je da Hamas koristi tunele, prije svega prema Egiptu, ali je teško vjerovati da su stotine kilometara tunela mogle biti iskopane i dovedene do perfekcije. Pojas Gaze izraelska vojska nadgleda iz zraka najmanje sedamnaest godina i bilo kakvi veliki tuneli bi bili otkriveni i potom uništeni.

Ipak, priča o mreži tunela je sjajan izgovor za kampanju bombardovanjem projektilima koje nose i po tonu eksploziva. Svjedoci iz Pojasa Gaze kažu da ti projektili ruše čitave kvartove. Neki su izračunali da je jačina svih tih projektila jednaka jačini nuklearne bombe bačene na Hiroshimu.

Hamasu se pripisuje i snaga koju realno nema, a jedinu prednost koju mogu imati jesu ruševine u koje se mogu skriti i koristiti element iznenađenja, te što ne mogu da izgube ništa, jer je izraelska vojska došla da ih eliminiše i to im prethodno najavila. Pored toga, zalihe koje Hamas ima nisu uporedive sa izraelskim, a pitanje je kakav je stepen obuke boraca kojima su iznad glave letjelice svaki dan.

I takvi mogu nanijeti gubitke izraelskoj vojsci koja se nije iskazala 7. oktobra, ili u ratu protiv Hezbollaha 2006. godine. Izraelska nadmoć dolazi iz superiornosti u zraku i američke pomoći, te što su njihovi protivnici, uglavnom, slabi. Ali usamljeni Hamas u borbama može pobijediti samo ako izraelska vojska uradi sve pogrešno.

Pred očima svijeta

Spinom o dobro naoružanim i uvježbanim pripadnicima Hamasa koji naviru iz tajnih tunela, Palestincima su svezane ruke. Izraelska vojska će odlučiti kada su tuneli konačno uništeni i kada trupe mogu ući u Pojas Gaze da se obračunaju s Hamasom. Palestinske civilne žrtve već su ogromne. Prema informacijama Ujedinjenih nacija, na koje se ovih dana pozivaju brojni mediji, u zadnjih petnaest godina omjer ubijenih i ranjenih Izraelaca i Palestinaca bio je jedan na prema dvadeset. U napadu od 7. oktobra Hamas je ubio više od 1400 Izraelaca.

Prekida vatre nema ni na pomolu, čak ne može biti prihvaćeno u Washingtonu ni kao rezolucija UN-a. Opozicioni republikanci i Bidenovi administracija se utrkuju u podršci Izraelu, a Palestinicima obećavaju humanitarnu pomoć i pozivaju izraelsku vojsku da pazi na civile.

Bidenova pomoć Palestini izostaje, što je posebno upečatljivo nakon pomoći Ukrajini koju je Zapad pružio. Ono što je također razlika jeste da je jedinstvo Zapada izostalo i Izrael nije dobio podršku svih država, neka se društva polarizuju, a nekad su žrtve napada jevrejski građani koji nemaju odgovornost za dešavanja na Bliskom istoku. Došlo je do porasta antisemitizma u nekim državama, a jedan od razloga je što niti jedan krivac sa izraelske strane ne može biti imenovan od lidera na Zapadu, pa ekstremisti i neobrazovani nepravedno pripisuju krivicu jevrejskom narodu.

Rat u Pojasu Gaze Bidenu nije odgovarao i kako vrijeme odmiče to je sve jasnije. Bezrezervna podrška Netanyahuovoj vladi od strane Washingtona daje sve više nezadovoljnih Bidenovom politkom, a prije samo nekoliko sedmica su stajali iza njega. Pokreću se kampanje bojkota američkih kompanija, protesti su širom svijeta, a muslimani iz ključnih država za Bidenovu pobjedu nad Trumpom kažu da možda neće glasati za Bidena na predsjedničkim izborima.

Istovremeno, republikanci pritišću Bidena da više pomogne Izraelu. Lider republikanaca u Senatu Mitch McConnell, Kinu, Rusiju i Iran proglasio je, po uzoru na bivšeg predsjednika Georgea W. Busha, novom „osovinom zla“, s kojom se mora obračunati. Senator Lindsey Graham je Tursku upisao u „odred“ sa republikancima i demokratama koji imaju rezerve prema Izraelu, rekavši da je to „vrlo razočaravajuće i destabilizujuće“, a predsjedavajući Donjeg doma Mike Johnson kaže da je „kršćanin“ kojeg Biblija „vrlo jasno uči da moramo stajati uz Izrael“.

Lider slobodnog svijeta

Kada su Putinovi tenkovi jurišali na Kijev u medije sa Zapada vratio se termin „slobodni svijet“. Tim terminom bivši američki potpredsjednik Henry Wallace označio je države koje se bore protiv nacizma i fašizma, što je aluzija na Američki građanski rat u kome se „slobodni svijet“ borio sa „robovlasničkim svijetom“ juga. Tokom Hladnog rata termin je označavao Zapad koji je protiv SSSR-a, a kasnije titula „lidera slobodnog svijeta“ pripisivala se raznim političarima.

Ruski napad na Ukrajinu je Bidena na Zapadu pretvorio u „lidera slobodnog svijeta“. U odluke iskusnog političara bilo je malo sumnji. Liderstvo Sjedinjenih Država za mnoge je bilo poželjno, posebno za one koji su se odupirali Rusiji i Kini. Brojne države u blizini Kine tražile su američku pomoć, a Finska i Švedska članstvo u NATO-u, kojem je Biden našao smisao nakon što je savez doživio „moždanu smrt“, prema riječima Macrona.

Međutim, na pitanju Palestine i Pojasa Gaze tog liderstva nema, odnosno ako ga ima otvara pitanje šta je to „slobodni svijet“. Oko četiri hiljade djece je ubijeno u Pojasu Gaze za tri sedmice. Mnogi od njih su život proveli pod opsadom, a oni koji danas imaju petnaest godina peti put proživljavaju kampanje bombardovanja (2008./2009., 2012., 2014., 2022., i 2023. godina). Najveći broj palestinske djece nikada nije napustio zidove koji okružuju Pojas Gaze.

„Ne morate biti Jevrej da bi ste bili cionist“, jedna je od Bidenovih izjava, dodavši da je cionista te da Izrael ima njegovu podršku. Istovremeno, Biden je bio kritičar aktuelne Netanyahuove politike i ekstremne desnice na vlasti. Nepozivanje Netanyahua u Bijelu kuću dovelo je do toga da su republikanci prijetili da će ga pozvati u Kongres. Nakon napada Hamasa na Izrael Biden je otišao kod Netanyahua i dao mu podršku. Tako je Biden za kratko vrijeme promijenio politiku prema Netanyahuu, a pitanje je koliko će ga država „slobodnog svijeta“ pratiti ovaj put. Mnoge izvan tog dijela svijeta već ranije su se opredijelile.