Komšić: Izostanak podrške BiH otvara mogućnost sukoba na Zapadnom Balkanu

(Patria) - Predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić obratio se danas na generalnoj debati 78. zasjedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija u New Yorku.

Komšićev govor u nastavku prenosimo u cjelosti.

Gospodine predsjedniče Francis, gospodine generalni sekretaru, ekselencije, dame i gospodo!

Polazeći od teme ovogodišnjeg zasjedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, a to je Ponovna izgradnja povjerenja i ponovno poticanje globalne solidarnosti: Ubrzanje akcije u vezi s Agendom 2030 i njenim ciljevima održivog razvoja prema miru, prosperitetu, napretku i održivosti za sve, dozvolite mi da na ovom značajnom mjestu, govorim o važnim elementima iz ugla jedne male, ali ponosne države Bosne i Hercegovine.

Sa svoje strane, Bosna i Hercegovina je dala podršku Agendi 2030, posebno njenim ciljevima koji se u najvećoj mjeri tiču stvaranja svijeta i okruženja u zemljama članicama Ujedinjenih nacija, na način da smo kao države i njena društva spremni i posebno osposobljeni da provedemo sve korake koji će nas dovesti do samoodrživog razvoja.

Međutim, u današnjem svijetu u kojem često dominiraju rat i različiti geopolitički ciljevi, biće jako teško to postići, bar onako kako je to planirao u Agendi 2030.

Zato želim posebno istaći, da naše aktivnosti moramo početi prvim korakom koji će nas dovesti do trajnog mira, kao svjetskog prioriteta broj jedan, a onda i do drugih uzajamno vezanih aktivnosti, kako bismo imali naše države i društva spremne na solidarnost i napredak.

Te aktivnosti, svakako nisu lake i zahtijevaju mnogo mudrosti, planiranja i dobrog upravljanja svim procesima i postupcima, koji nas mogu dovesti do implementacije Agende 2030.

Ako pođemo od premise, koja se nudi kao tema ovogodišnjeg zasjedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, a koja govori o izgradnji povjerenja i poticanja globalne solidarnosti, onda sam slobodan da vam u nekoliko rečenica ukažem na elemente koji eventualno otežavaju realizaciju ciljeva.

Na samom početku, koristim ovu priliku da vas podsjetim da su migracije jedan od elemenata Agende 2030, koje se nastoje tretirati sistematično i uz određeno upravljanje.

Iako Agenda za održivi razvoj do 2030. prepoznaje migrante kao „agente promjene” i razvoja” u zemljama porijekla, tranzita i odredišta”, Agenda se primarno fokusira na migrante kao korisnike ciljeva održivog razvoja (npr. kroz veći nivo zaštite, njihova prava i transparentnost).

Nadalje, Agenda se ne poziva na širi koncept dijaspore niti na ulogu koju ona ima kao eventualno sredstvo razvoja.

Ova tvrdnja, izvučena iz jednog od dokumenata IOM-a (Internacionalne organizacije za migracije), svakako je tačna, ali kada dođemo u polaznu tačku migracija, odnosno na teren u pojedinim zemljama, onda ćemo svakako vidjeti nekoliko stvari koje se nepobitno dešavaju.

Sadašnji oblik upravljanja migracijama, došao je u takvu fazu da velike i snažnije zemlje, radi vlastitog benefita, vrše određenu vrstu selekcije migranata, na način da se odaberu najbolji i najškolovaniji među njima, kao što su liječnici, inžinjeri, naučnici i druge visokokvalificirane osobe, te se usmjeravaju u veće zemlje u kojima se iskorištavaju njihova znanja i sposobnosti, ali isključivo u korist tih većih sistema.

U većim zemljama i većim sistemima, tako odabrani migranti mogu biti „agenti promjene“ ili nositelji različitih poboljšanja, ali se istovremeno slabe potencijali i kapaciteti manjih zemalja iz kojih migranti dolaze.

Male zemlje, osim što gube najkvalitetnije kadrove, istovremeno gube i sva ulaganja, uključujući i finansijska, koja su uložena u stvaranje tih visokokvalifikovanih profila.

Naravno, potpuno je jasno da postoji takav oblik migracija, u kojima velike grupe ljudi nastoje pobjeći od rata i ratnih strahota, ali isto tako postoji i ono što nazivamo ekonomskim migracijama, putem kojih se vrši usmjeravanje migranata, na bazi njihovih potencijala i kapaciteta.

U oba slučaja migracija, velike zemlje i njihovi veći sistemi su oni koji vrše selekciju i izbor najkvalitetnijih profila migranata, prema vlastitim potrebama i aspiracijama, dok se istovremeno dešava sistemsko slabljenje malih zemalja iz kojih migranti dolaze. Šta ovim želim reći?

U najkraćem, teško je govoriti o izgradnji povjerenja dok veće zemlje i njihovi veliki sistemi kroz migracije preuzimaju stanovništvo manjih zemalja, kada se istovremeno dešava pražnjenje manjih zemalja a koje za posljedicu ima stvaranje ambijenta u kojem se razvija siromaštvo i u cijelosti onemogućava bilo kakav vid razvoja u ekonomskom i društvenom smislu.

Tako se vrši direktan udar na mogućnost stvaranje pretpostavki za samoodrživ razvoj u manjim zemljama.

Iz ugla moje države, Bosne i Hercegovine to je lako argumentirati i dodatno dokazati.

U mojoj zemlji, postoji značajan odliv stanovništva, koji odlaze u veće i razvijenije zemlje, ponajviše one koje smatramo zapadno-demokratskim.

Istražujući zašto se naši ljudi, Bosanci i Hercegovci, odlučuju da napuste svoju zemlju i potraže bolje uslove za život u nekim drugim zemljama, došli smo do zaključka da je temeljni razlog njihovog odlaska, zapravo uvjerenost u nedostatak perspektive u Bosni i Hercegovini.

Kada smo uzeli u obzir šta to naši ljudi navode kao jedan od osnovnih nedostataka perspektive u svojoj zemlji, vidjeli smo da se radi o tome da upravo politički sistem u Bosni i Hercegovini ne sadrži potpunu demokratiju, već jedan oblik etnokratije, ili sistem u kojem se izbori za institucije vlasti, vršenje vlasti, raspodjela radnih mjesta u državnom, pa i u realnom sektoru, ponajviše temelji na etničkoj pripadnosti kao preduvjetu.

U takvom sistemu, najčešće nemate najbolje ljude na ključnim mjestima, ljude koji svojim znanjima i sposobnostima mogu izgraditi politički, ekonomski i društveni sistem u Bosni i Hercegovini, već naprotiv, imate etnički i politički podobne kadrove od kojih je teško očekivati da vode cjelokupni napredak zemlje.

Ovaj sistem vrijednosti traje već jako dugo. U takvom sistemu ključne poslove ne obavljaju najbolji i najkvalifikovaniji ljudi, već politički i etnički podobni.

Sadašnji politički sistem u Bosni i Hercegovini temeljen isključivo na etničkoj pa onda na političkoj pripadnosti, u potpunosti degradira demokratiju kao važan princip za stvaranje ambijenta u kojem postoje ljudi sa jednakim šansama.

Takav sistem, koji garantira učešće u vlasti pojedinim političkim akterima i njihovim etnički utemeljenim političkim strankama, ima oblik nekadašnjih ali i sadašnjih totalitarnih sistema, u kojima se vlast vrši na autokratski način, putem autokratski nadahnutih političkih aktera.

Kao posljedicu tog nedovršenog političkog sistema imamo usporen razvoj zemlje, pri čemu se od strane takvih politika opstruira i ono što je, po mom mišljenju, jedan od ključnih ciljeva moje zemlje - njen put ka članstvu u većim nadnacionalnim sistemima kao što su Evropska unija ili NATO savez.

Nesmjenjivost ili naročito teška smjenjivost vlasti ostavlja takav ambijent, da ni same vlasti više ne rade u korist svojih građana, jer osjećaju da za tako nešto nema potrebe. Raspodjela političke i društvene moći već im je unaprijed zagaratovana samim sistemom koji je utemeljen na etničkoj pripadnosti.

Naš trenutni politički sistem vješto koriste naši zapadni i istočni susjedi, i preko etničkih zajednica u Bosni i Hercegovini, na koje navodno polažu nacionalno pravo, vrše upravljanje Bosnom i Hercegovinom, i to ne sa primarnim ciljem da pomognu pripadnike tih etničkih zajednica, nego sa ciljem da Bosnu i Hercegovinu, ili podjele ili obesmisle kao državu.

Naša dva susjeda, kroz etničke zajednice u Bosni i Hercegovini, na koje nastoje polagati svako pravo, i dvadeset sedam godina nakon agresije koju su nad Bosnom i Hercegovinom izvršili, na taj način vrše udar na suverenitet naše zemlje, čime se skoro u cijelosti onemogućava bilo kakav demokratski razvoj Bosne i Hercegovine.

Tom praksom narušava se i minimum međudržavnog povjerenja, jer nažalost naši susjedi ne ulažu iskrenu energiju u cilju izgradnje međudržavne saradnje nego energiju ulažu u svrhu slabljenja naše države.

To je vidan problem, koji se proteže na cjelokupan region Zapadnog Balkana, gdje postoje različite ideje, planovi i namjere za promjenama međunarodno priznatih granica, za reorganizaciju regiona u nešto što nema dodirne tačke sa demokratijom.

Za takve aktivnosti i politike, susjedne zemlje vrlo često imaju, na prvi pogled iznenadjujuću i neočekivanu, podršku iz zemalja koje smatramo demokratskim liberalnim državama i društvima, ali svakako i onih koje to nisu, a danas su prepoznatljive kao države agresori sa autoritarnim režimom.

Na žalost, mnogi i na Istoku i na Zapadu vjeruju da će jedva skrivena podrška onima koji žele da potpuno kontrolišu, i u krajnjem cilju podijele Bosnu i Hercegovinu, donijeti stabilnost na Zapadnom Balkanu.

Mi koji ovdje u Ujedinjenim nacijama predstavljamo državu Bosnu i Hercegovinu smatramo da to neće donijeti niti stabilnost niti napredak na Zapadnom Balkanu.

Naši susjedi, ne mogu između sebe podijeliti Bosnu i Hercegovinu a da pri tome ne uđu u međusobni sukob. Mi svakako nećemo dozvoliti podjelu i nestanak naše hiljadugodišnje države, pod bilo koju cijenu, ma šta ko o tome mislio.

Zato smatramo da je u interesu Ujedinjenih nacija, ukoliko se na Zapadnom Balkanu želi očuvati mir, mora dati podrška državi Bosni i Hercegovini i njenim institucijama.

Ukoliko Ujedinjene nacije žele sačuvati mir na Zapadnom Balkanu onda trebaju podržati one koji nisu pogazili demokratske i civilizacijske norme; nisu počinili genocid, nisu bili dio udruženih zločinačkih poduhvata, nisu uništavali živote ljudi zbog njihove etničke pripadnosti, nisu uništavali tuđe hramove i svetinje, nisu zagovarali revanšizam i osvete.

Ukoliko takva podrška izostane, onda odgovornost i krivica za destabilizaciju nije na nama koji sigurno nećemo mirno i skrštenih ruku posmatrati neki novi pokušaj uništenja naše Bosne i Hercegovine.

Ipak, temeljni problem Bosne i Hercegovine nalazi se u nejednakosti građana u političkom i izbornom sistemu, što kao posljedicu ima etnički sistem upravljanja zemljom koji je sam po sebi predodređen da bude konfliktan.

Osim toga, etnički sistem vršenja vlasti u mojoj zemlji, neprekidno stvara prostor za nepotizam i korupciju u svim segmentima društva, a ponajviše u institucijama vlasti.

Odnosno, kao posljedicu etničkog sistema vršenja vlasti imamo nepotizam u selekciji ljudi za obavljanje najvažnijih političkih i ekonomskih poslova. Etnički politički sistem u mojoj zemlji je taj koji najviše generiše i potiče nepotizam i korupciju, a nepotizam i korupcija najviše razaraju socijalnu koheziju i povjerenje unutar jednog društva.

Zato mi, već više decenija, nismo u mogućnosti da stvorimo društvo jednakih ljudi, a time i jednakih šansi, kada kroz porodično i koruptivno zapošljavanje na najznačajnijim mjestima, gubite nadu u mogućnost pozitivne perspektive.

Sa ovoga mjesta, želim postaviti jedno važno pitanje – kako je moguće graditi i izgraditi povjerenje, koje će dovesti do stvaranja pretpostavki za razvoj, kada zapravo nemamo dovoljno demokratije u svojoj zemlji, kada nam se pravo na demokratiju oduzima, i kada nam se nameće embargo na demokratiju, što građane dovodi do velike neizvjesnosti i zbog čega se često odlučuju da napuste zemlju?

Posljednje intervencije međunarodnih predstavnika u Bosni i Hercegovini, odnosno intervencije Visokog predstavnika, putem činjenja pravnog nasilja i suspendiranja entitetskog ustava na dvadeset i četiri sata, što je nezapamćen presedan u demokratskom svijetu, ne da nisu otklonile smetnje za normalno funkcionisanje države nego su ojačale nedemokratski etnički princip i produbile diskriminaciju građana u Ustavu i izbornom zakonu.

Demokratija je najvažniji segment za izgradnju povjerenja, kako u našim zemljama, tako i na globalnom planu.

Jako je važno, radi kreiranja pretpostavki za samoodrživ razvoj, da se tranzicija u tim društvima okonča što prije, kroz prelazak sa nekadašnjih totalitarnih, autokratskih sistema, u sistem temeljen na potpunoj demokratiji.

Zato očekujemo podršku aktera iz internacionalne zajednice, iako i oni povremeno posegnu za nedemokratskim alatima, kao što i povremeno radi njihovih ciljeva u cijelosti negiraju mogućnost razvoja demokratije u Bosni i Hercegovini.

Naravno, potpuno smo svjesni da postoji i jedan broj zemalja, članica Ujedinjenih nacija, koji imaju takvu historiju i takav historijski kontekst, da nisu zainteresirani za demokratiju i njen razvoj. S druge strane, neki pokazatelji nam govore da je preko 2/3 zemalja, članica Ujedinjenih nacija, okrenuto ka demokratiji i njenom razvoju, pa je tako moj ugao promatranja okrenut u tom pravcu.

Ovdje želim dodati još jedan važan element, koji je nezaobilazan u izgradnji povjerenja radi samoodrživog razvoja. To je sistem punih ljudskih prava, koji kao svoj konačan ishod nudi društvo jednakih ljudi, jednakih građana, a kao proizvod toga možemo imati i društvo jednakih šansi, sa otvorenim perspektivama za sve.

Ako nemate sistem jednakih ljudi, odnosno jednakih građana, onda će u takvom sistemu teško doći do izgradnje povjerenja, a posebno u, još uvijek, postratnom društvu kao što je bosanskohercegovačko. Pogotovo ako se ima u vidu da je naše društvo pretrpjelo agresiju zapadnih i istočnih susjednih zemalja, što je kao direktnu posljedicu imalo činjenje tako strašnih ratnih zločina, pa čak i zločina genocida.

Takvi scenariji prema Bosni i Hercegovini se i dalje realizuju , ali političkim sredstvima, u mirnodopskim uvjetima, uz kontinuirano traženje podrške od različitih dijelova internacionalne zajednice.

Istovremeno, i bez obzira na pomenute scenarije, naša obaveza je stvaranje unutrašnjih pretpostavki za izgradnju društva jednakih ljudi, odnosno jednakih građana, kao jednog od osnovnih “alata” kojim će se izbjeći mogućnost budućih konflikta. U okviru presuda eminentnih sudova koji se bave zaštitom ljudskih prava, kao što je to Evropski sud za ljudska prava, nalazi se vrijedan resurs za izgradnju stabilnog društva u kojem se rizik unutrašnjeg konflikta svodi na najmanju mjeru ali se i potencijalno agresivnim politikama susjednih zemalja iz ruku oduzima efikasan mehanizam za narušavanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine.

To u najkraćem znači, da ćemo mi u Bosni i Hercegovini morati promijeniti cjelokupnu paradigmu unutar društva, te preći sa etničkog političkog predstavljanja na građansko političko predstavljanje, što je standard u demokratskom svijetu.

Ovim putem Ujedinjenim nacijama moramo skrenuti pažnju na, nažalost moram reći, po mome mišljenju necivilizacijski stav Vlade i premijera susjedne zemlje koji su odbacili presudu Evropskog suda za ljudska prava u posljednjoj presudi u “predmetu Kovačević” i zauzeli se upravo za načela koja su odbačena pomenutom presudom, poput političkog načela legitimnog predstavljanja na etničkom principu koje je generator nejednakosti među građanina BiH, i sredstvo pomoću kojeg susjedi podrivaju državu Bosnu i Hercegovinu. To je urađeno na takav način da se može okvalifikovati i kao miješanje u unutrašnje poslove Bosne i Hercegovine.

Nepoštivanje presuda međunarodnih sudova kakvo se moglo čuti od strane premijera susjedne zemlje podsjeća na onaj odnos prema međunarodnom pravu kakav je Vladimir Putin izgradio u slučaju Ukrajine.

Međutim to nije samo negativan odnos prema međunarodnim standardima Ujedinjenih nacija nego i politika koja se prema Bosni i Hercegovini vodi od strane njenih susjeda.

Tek kada se u Bosni i Hercegovini implementacijom presuda Evropskog suda prihvati građansko političko predstavljanje, i kada se paralelno s tim prestane sa napadima na suverenitet države Bosne i Hercegovine iz susjedstva, tek tada ćemo moći da se u punom kapacitetu i efikasnije uključimo u projekte, kao što je to Agenda 2030, kao ravnopravan sudionik i akter svih planiranih aktivnosti.

U tom slučaju, bićemo kao država spremni i potencijalima opremljeni da prihvatimo sve izazove koje pred nas stavljaju aktivnosti na samoodrživom razvoju, da kao društvo ravnopravnih ljudi izgradimo naše međusobno društveno povjerenje, ali i da budemo aktivan akter i na izgradnji povjerenja na globalnom planu.

Vjerujem da dijelite moje mišljenje da u društvima u kojima dominira nejednakost, nećete biti u mogućnosti da budete legitiman akter koji će propagirati ideje samoodrživog razvoja, kroz izgradnju povjerenja i globalne solidarnosti za sve.

Za takvo nešto, potrebno je prevashodno da svoje društvo reformišemo, na način, u kojem će ono biti sposobno da razumije važnost solidarnosti za sve, sa ljudima koji su u tom sistemu po svemu jednaki i koji mogu producirati solidarnost prema drugima na jednakim osnovama.

U zaključku ovoga izlaganja, uz sve ranije navedeno, želim posebno istaći da će Bosna i Hercegovina aktivno raditi na implementaciji Agende 2030. Radit ćemo na izgradnji povjerenja i solidarnosti sve.

Kroz odbacivanje diskriminirajućeg etničkog koncepta, istovremeno ćemo odbaciti i sistem u kojem dominiraju nepotizam i korupcija, te nas na taj način dovesti u red demokratskih i zrelih društava.

Tada ćemo postati društvo i zemlja, koje se može aktivno uključivati u svjetske procese, u okviru temeljnih principa na kojima počiva sadašnji svjetski poredak i ono što nazivamo internacionalna zajednica.

Proces tranzicije našeg društva može i trebao bi biti relativno kratak, jer je jednakost svih ljudi temeljna premisa svakog modernog demokratskog društva i u tom pogledu računamo na podršku onog dijela internacionalne zajednice, koja nam u tome može pomoći.

Svjestan sam postojanja i onih drugih dijelova internacionalne zajednice, koji će iz svojih geopolitičkih razloga pružiti otpor, kako bi Bosnu i Hercegovinu, ali i cijeli region Zapadnog Balkana držali u kontinuiranom stanju destabilizacije i tenzija. Takvi neće demokratiju, već etnokratiju, nered i nasilje.

Na kraju, sa sigurnošću mogu reći da je Bosna i Hercegovina postala mjesto na kojem se brani demokratija i njene vrijednosti. I tu postoje samo dvije strane – ona koja je za demokratiju i njene vrijednosti i ona, druga strana, koja je protivnik demokratije jer je njen cilj uspostavljanje autokratskih sistema nedemokratskog karaktera.

Zahvaljujem gospodine predsjedniče!