A šta kada bi bosanski političari kazali ‘ili će imovina biti vraćena BiH ili odustajemo od Dejtona’?

Piše: Rasim Belko

Dvostruka agresija na Bosnu i Hercegovnu nije izvršena zato što se kartografima zla u Beogradu i Zagrebu sviđao turistički potencijal naše zemlje, nego zbog njene teritorije. Značajan dio te teritorije je okupiran agresijom, UZP-om i genocidom, a zapečačen mirovnim sporazumom u Dejtonu. Ne trajno, već do vremena u kojem će se mirnim putem, teritorija Bosne i Hercegovine vratiti njenom titularu - državi!

No, rješavanje pitanja vlasništva nad teritorijom Bosne i Hercegovine i njenih bogatstava, sve skupa ono što zovemo državna imovina, uveliko nas je uvelo u stanje koje bi moglo nastaviti ono što je Dejton zaustavio.

Država je vlasnik teritorije, jer bez teritorije nema države. I to je svima jasno i znano. Znaju to i međunarodni implementatori mira, znaju oni koji su naslijedili politiku okupatora, a znaju, valjda, i oni koji se zovu probosanskim političkim spektrom.

Jasno je, rat se vodio zbog državne imovine, rat bi mogao biti nastavljen zbog državne imovine. Međunarodni faktor u Bosni i Hercegovini po svemu sudeći je trgovao tom državnom imovinom, odlažući njeno rješavanje kao svojevrsni grace period antidržavnim strukturama što je bio ustupak za neke druge procese..

A onda su separatisti shvatili da se ne može dovijeka odlagati to pitanje, da će jedom doći na meni pregovaračkih stolova i stoga su još prije desetak godina podvukli crtu - nema pregovaranja o državnoj imovini i nećemo pregovarati o tome!

Lider srpskih separatista u Bosni i Hercegovini Milorad Dodik nedavno je ponovio taj stav i poslao jasnu poruku svima - desi li se nametanje takve odluke desit će se i odluka o samostalnosti Rs. Nema sumnje, to je ratna truba, koja istog momenta oživljava slike iz vremena agresije.

No, poruke separatiste Dodika znatno manje zvone od poruka visokog predstavnika Christiana Schmidta, koji sve očiglednije traži solomonska, fiktivno kompromisna rješenja za državnu imovinu. A svako rješenje o državnoj imovini koje bi dalo pravo vlasništva bilo kom od nižih administrativniha aranžmana je de facto i de jure podjela Bosne i Hercegovine.

Istina, Schmidt nam kroz njemačku štampu šalje poruku o nekoj zajedničkoj agenciji koja bi kontrolisala tu imovinu, ali to je samo još jedna magla kojom nas žele obaviti dok stvar s podjelom BiH ne bude gotova.

Reakcija probosanskog bloka je jasna - državna imovina je samo državno vlasništvo, pravo upotrebe imaju niži nivoi. I to su sve parlamentarne stranke probosanskog spektra jasno kazale potpisom na zajedničku izjavu o državnoj imovini.

U igri smo tako dobili separatistu koji zna da bez teritorije nema otcjepljenja, međunarodnu zajednicu koja bi pravila dilove između potpuno suprotnih strana i probosanski spektar. Ako Dodik govori da neće pregovarati, ako Schmidt luta u pokušaju kompromisa, pitanje je šta bi se dogodilo da probosanski politički faktor kaže ili će imovina biti državna ili napuštamo Dejton.

Jasno je svakom da je to teška odluka koja nosi neizvjesnost, ali daleko je lakše postupiti tako, nego li prepustiti teritoriju entitetu kojem je to posljednja kockica potrebna da kompletira mozaik državnosti.

Činjenica je da je Dodik već srušio temelje mirovnog sporazuma, ali i potpuno uzdrmao ustavno - pravno uređenje Bosne i Hercegovine, što posljedično dovodi do zaključka da on neće dugo čekati da krene u disoluciju.

Ono što bi mogao biti klik za Dodikov separatistički okidač je bilo kakva Schmidtova odluka, pa je pitanje trebaju li probosanske snage čekati takav razvoj situacije ili prije toga ići strategijom rušenja mirovnog sporazuma.

A to rušenje podrazumijevalo bi vraćanje na Ustav Republike Bosne i Hercegovine, koji ne poznaje entitete, koji zapravo samim aktiviranjem rješava pitanje državne imovine i otklanja i najmanju mogućnost mirne disolucije Bosne i Hercegovine.

U tom slučaju jedino pitanje bez odgovora jeste kakva bi bila reakcija internacionalne zajednice. Bi li se i tada ta internacionalna zajednica postavila kao i devedesetih i stavila na stranu separatista ili bi konačno shvatila da međunarodno priznata džrava ima pravo na svoje.

Probosanski politički spektar stoga se treba manje obazirati na ono što govori Schmidt, a više na kreiranje strategije za izlazak iz luđačke košulje i pripremu terena za istupanje iz Dejtona.

Jer, Dejton je dovoljno razgradio državu Bosnu i Hercegovinu i svako sljedeće oslanjanje na međunarodnu zajednicu i njihovu prevarantsku politiku je put u nestanak.

Taj put se može izbjeći, pitanje je samo ima li smjelosti i snage na korak koji može potpuno promijeniti sudbinske tokove Bosne i Hercegovine.