Palestinsko pitanje sve manje zanima arapske lidere, a sve više države koje nisu arapske

Piše: Armin Sijamić

Patnje Palestinaca traju decenijama. Borba za svaki metar Palestine se nastavlja i Palestinci godinama gledaju kako se smanjuje teritorija na kojoj žive. Pod različitim izgovorima izraelska vlast širi teritoriju koju kontroliše, dok arapske države šute. Paralelno, pojačava se interesovanje za pitanje Palestine kod nearapskih država.

Borba Palestinaca za svoju državu je neprekidna i traje sedam decenija. Ona se manifestuje na različite načine, čak i onda kada je taj narod napušten od svih. Tragedija palestinskog naroda sada je poznata širom svijeta i za razliku od prošlih vremena sada je manje nepoznanica. U vremenu novih medija i društvenih mreža koje povezuje ljude iz najudaljenijih dijelova svijeta u djeliću sekunde, svi mogu saznati šta se dešava u Palestini.

Uprkos tome, čini se, da posljednjih godina arapski svijet sve manje vidi i čuje palestinsku patnju. To se prevashodno odnosi na lidere tih zemalja, a zbog represije u brojnim arapskim državama tamošnje stanovništvo ne smije iskazati svoj stav.

Represija u brojnim arapskim državama bila je faktor koja je u mnogome odredila sudbinu Palestine, odnosno količinu podrške koju su Palestinci dobili. Naime, palestinska borba u dvadesetom stoljeću za sekularnu i demokratsku državu u mnogim arapskim državama doživljena je kao prijetnja autokratama. Palestinske organizacije koje su Izraelu pružale otpor, u svojim korijenima bile su sekularne i ljevičarske. Danas takve organizacije su sve slabije.

Palestina zanima i druge

O neiskrenom odnosu velikog broja arapskih država prema Palestini, arapski intelektualci su rekli mnogo. Pitanje Palestine, odnosno sposobnost Arapa da se odupru malobrojnijim Izraelcima, postalo je važno u razmatranju političke i društvene dinamike Bliskog istoka.

Mnogi su zaključili da neki arapski lideri koriste palestinsku patnju za ličnu promociju, dajući zapaljive izjave i ne dajući konkretnu pomoć. Tako, naprimjer, Pojas Gaze graniči sa Egiptom, a godinama je pod izraelskom blokadom. Na teritoriji površine od 360 km² živi 1,4 miliona Palestinaca. Poređenja radi, Posavski kanton ima površinu od 330 km².

Međutim, palestinsko pitanje odavno više nije samo arapska briga. Tokom Hladnog rata zvanična Moskva je koristila Palestinu za obračun sa Washingtonom, a ni Pokret nesvrstanih nije ostao po strani. Raspadom SSSR-a i komunističkog bloka, Moskva se nije decenijama bavila Palestinom, a Pokret nesvrstanih od tada ne može da pronađe svrhu svog postojanja.

Od Iranske revolucije Palestina za Teheran postaje važna stavka u obračunu sa Izraelom i Sjedinjenim Američkim Državama. Iran, zajedno sa Sirijom i libanskim Hezbollahom, godinama podržava Palestince. Tokom rata izraleske vojske i Hamasa 2021. godine, kada je Izrael pretrpio značajne gubitke i kada je Gaza teško stradala, lideri Hamasa su se javno zahvalili Teheranu na finansijskoj i tehničkoj podršci da nabave rakete.

Turska pod Recepom Tayyipom Erdoganom također se bavila Palestinom, kao i pojedine evropske države. Evropska unija i SAD su veliki palestinski donatori.

Palestina je bila godinama tema i u Južnoj Americi, a tamošnji ljevičarski lideri su otvoreno iskazivali podršku i kritikovali Izrael. Tako je venecuelanski predsjednik Hugo Chavez, kojem je glavni protivnik bio Washington, susjednu Kolumbiju nazivao „Izraelom u Latinskoj Americi“, aludirajući da je zvanična Bogota pod kontrolom i zaštitom Sjedinjenih Država.

Multipolarni svijet i Palestina

Jedan od posljednjih aduta koje arapske države koriste u razgovoru sa Zapadom onda kada govore o Palestini, jeste pitanje normalizacije odnosa sa Izraelom. Za vrijeme administracije Donalda Trumpa pokrenuti su Abrahamski sporazumi, prema kojima su arapske države trebale da uspostave diplomatske veze sa Izraelom u zamjenu za ekonomske i političke ustupke.

Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein, Sudan i Maroko su tako priznali Izrael. Onda je Washingoton skinuo Sudan sa liste sponzora terorizma, Maroku je Tel Aviv priznao suverenitet nad Zapadnom Saharaom, a UAE i Izrael su sklopili važne ekonomske ugovore.

Kruna Trumpovog plana trebala je biti normalizacija odnosa između Izraela i Saudijske Arabije. Administracija Josepha Bidena je nastavila Trumpov plan. Međutim, Rijad je odlučio da normalizuje odnose sa Iranom, uz posredovanje Kine. Ovaj diplomatski poraz Izraela i Washingtona snažno je odjeknuo Bliskim istokom. Svoju narastajuću moć u regiji Kina je pokazala i ponudom medijacije Izraelu i Palestini da normalizuju odnose.

Kineski potez došao je u vremenu kada ruska agresija na Ukrajinu pravi duboke jazove u odnosu Zapada i velikog dijela svijeta. Nakon izraleskih komentara o ruskoj agresiji, Moskva je odgovorila pitanjem odnosa Izraela prema Palestini. Nema sumnje da su takvi stavovi Pekinga i Moskve uslovljeni i odnosom prema Washingtonu koji je najveći zaštitnik i najveći saveznik Izraela od njegovog formiranja 1948. godine.

Jedna od organizacija koje su Moskva i Peking formirali u namjeri da se odupru dominaciji Zapada i želji da uspostave multipolarni svijet jeste i BRICS koji posljednjih godina dobija na značaju. Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika, koje čine BRICS, sebi su dali zapravo da govore u ime „globalnog juga“, odnosno u ime država u razvoju.

Kako javlja palestinska novinska agencija Wafa, prošle sedmice BRICS je izdao rezoluciju kojom se traži da se uspostavi nezavisna država Palestina sa Istočnim Jerusalemom kao glavnim gradom, pozivajući na poštovanje rezolucija Ujedinjenih nacija.

Novi poredak

Od još jedne rezolucije palestinski narod neće imati pretjerane koristi. Međutim, donošenje rezolucije od strane BRICS-a u ovom trenutku je indikativno. Članice BRICS-a imaju brojna pitanja kojima se moraju baviti, uključujući različite stavove o budućnosti organizacije.

Rat u Ukrajini, o kojem članice BRICS-a imaju različite stavove, ubrzao je određene procese i otvorio neka nova i neka stara pitanja. Pitanje Palestine je jedno od njih, jer je ono decenijama srž bliskoistočnog haosa. Ukoliko članice BRICS-a pretenduju da budu uključene u procese širom svijeta, onda se Bliski istok i Palestina ne mogu izbjeći.

Da na to računa i predsjednik Mahmoud Abbas pokazuje i posjeta Xi Jinpingu polovinom prošlog mjeseca kada su proglasili „strateško partnerstvo“ dvije države. Xi Jinping koji je gosta dočekao uz najviše počasti, rekao je da podržava Palestinu u granicama iz 1967. godine sa Jerusalemom kao glavnim gradom, članstvo Palestine u UN-u i da se „historijska nepravda“ prema Palestincima mora ispraviti, ponudivši pomoć u obnovi i izgradnji.

Abbas je pozvao Kinu i Xi Jinpinga da se više uključi na Bliski istok i pozdravio „kinesku mudrost“ u politici. Usput, naljutio je Zapad i mnoge većinski muslimanske države poručivši da Kina korektno postupa sa Ujgurima.

Obnovljeni interes za Palestinu od strane nearapskih država pokazuje suštinske razmjere sukoba tih država i Zapada. Čini se da je sve manje zajedničkih stavova i sve više pokušaja da se iskoristi slabost na protivničkoj strani, bez obzira na posljedice. Vjerovatno su toga svjesni i Palestinci i zato ni sami ne vjeruju da će se promjene desiti preko noći. Ali Palestinci nemaju mnogo opcija, pa svaka slamka spasa djeluje kao ozbiljan plan. Ono što je sigurno, Palestina treba više saveznika i svaku vrstu pomoći, a to znaju njeni prijatelji i njeni neprijatelji.