Saborna crkva u Sarajevu jedan od najvećih pravoslavnih hramova na Balkanu

Piše: Mufid Garibija, dipl. arhitekta i poznavalac historije Sarajeva

Kako se povećavao broj pravoslavnog stanovništva u Sarajevu, pojavila se i potreba za gradnjom nove crkve, s obzirom da je stara pravoslavna crkva postala tijesna. Gradnja nove crkve u strogom centru Sarajeva trajala je oko 11 godina, a konačno je završena 1874. godine, pred sami odlazak Osmanlija.

Da bi se podigla ova crkva, posvećena rođenju majke Marije, tadašnji Sultan Osmanskoga carstva Abdul Aziz lično je dao 500 dukata, koliko je za njenu izgradnju dao i poznati srpski Knez Mihajlo Obrenović. Objekat je rađen od kamena, a gradnja je povremeno obustavljana radi slijeganja materijala jer je sam objekat velikih dimenzija.

Crkva je rađena kao trobrodna bazilika sa pet kupola i upisanim tlocrtnim krstom, dok je crkveni toranj rađen u baroknom stilu sa impozantnom visinom, do tada najvišom u gradu. Pošto je bio veći od munare Begove džamije, Osmanske vlasti su to dopustile, ali su istovremeno dale novac da se munara Begove džamije blago poveća kako bi opet bila najviša.

Prvobitna boja crkvene fasade bila je bijela, a crkva je vizuelno dominirala cijelim prostorom. Duga je 37, a široka 22,5 metara. Srednja kupola je visoka 34 metra, a sam zvonik 45 metara. Sve do danas ona je ostala jedan od najvećih pravoslavnih hramova na Balkanu. Dodatno zanimljivom je čini i to što se u krugu od stotinjak metara uz nju nalaze još tri bogomolje različitih monoteističkih vjeroispovijesti: Ferhadija džamija, Jevrejska sinagoga i katolička Katedrala srca Isusova. Tako ona danas čini neizostavni dio historijske sarajevske multikulturalne i multireligijske kompozicije.

Žene darivale dukate i ogrlice za izgradnju crkve

Za gradnju ovog projekta bio je zadužen neimar Andria Damjanović – Zografski, Makedonac porijeklom, koji nije dočekao njen završetak. U jednoj od pauza u gradnji otišao je kući, obolio, i preminuo. Radove su nastavili i dovršili njegovi učenici. Ostalo je zapamćeno kako se Andria na konkurs prijavio bez plana, a na pitanje opštinara poručio im je: „Plana nema, nego pogledajte crkve u Nišu i Smederevu. Takvu, i još ljepšu, ću graditi u Sarajevu.“ Ovaj komentar ostavio ih je začuđene i donio prevagu da se gradnja povjeri baš njemu.

Crkva je koštala 38.000 dukata, a pozlaćeni ikonostas su radili majstori iz Rusije. Bila je pokrivena olovom, a kasnije su ga Austro-Ugari skinuli za potrebe Prvog svjetskog rata i na njegovo mjesto stavili lim. Tada su uzeli i olovno zvono teško oko 33 tone. Zanimljivo je da su se donacije za izgradnju ove crkve skupljale širom pravoslavnog svijeta, a bilo je dovoljno sredstava da se na toranj crkve stavi i zlatni krst.

Koliko je gradnja ove crkve bila važna pravoslavcima u Sarajevu, Bosni i cijelom regionu, najbolje pokazuju silni prilozi u kojima su se utrkivali. Ističu se prilozi porodice Despić koja je začetnik pozorišne umjetnosti u Sarajevu. Čak su žene bogatih trgovaca skidale dukate sa ogrlica i darivale ih kako bi se pozlatio krst i jabuka na zvoniku. Zabilježen je ostao i nastup Manojla Jeftanovića koji je na jednom od zborova građana poručio da će on lično donirati jednu trećinu onoga što svi drugi trgovci zajedno skupe za olovni pokrov crkve. Tako je Manojlo naposlijetku donirao čak 2.000 dukata, duplo više nego Osmanski sultan i Ruski car zajedno.

Saborna crkva je danas pod nacionalnom zaštitom Bosne i Hercegovine. Godinama je izmijenila izgled, naročito boju i dvorište zajedno sa ogradom. Glavni ulaz je bio iz parka prema tornju, a uz samu crkvu izgrađen je veliki kompleks zgrada gdje je smještena Dabrobosanska mitropolija i drugi elementi crkvenog kompleksa uključujući pravoslavnu bogosloviju.