Ruski udar na srce ukrajinske privrede

Piše: Armin Sijamić 

Osam mjeseci je od početka ruske agresije na Ukrajinu i rat je ušao u fazu kada se strateške kalkulacije za Rusiju smanjuju svakom pobjedom ukrajinske armije. Vidna nervoza Moskve od početka ovoga mjeseca manifestuje se novom strategijom – uništavanjem elektroenergetske mreže Ukrajine i druge infrastrukture potrebne da država funkcioniše. Početak oktobra mjeseca 2022. godine ostat će zabilježen u historiji Ukrajine kao vrijeme kada je ruska agresija dobila drugu dimenziju. Pored aneksije četiri ukrajinske oblasti (Donetsk, Luhansk, Zaporizhzhia i Kherson) i prijetnje da će otete teritorije „braniti svim sredstvima“, službena Moskva je odlučila da dio Ukrajine pod kontrolom međunarodno priznate vlasti doslovno vrati u srednji vijek.

Masovni udari na stratešku infrastrukturu Ukrajine izvođeni su danima, a za tu namjenu Rusija je koristila ratne brodove, strateške bombardere, balističke rakete, dronove i artiljeriju. To je bio početak operacije koje traje i danas, u kojoj nisu pošteđeni ni gradovi stotinama kilometara udaljeni od fronta, što je ostavilo čitave oblasti bez električne enrgije i industrijskih kapaciteta. Na meti ruske vojske našle su se termoelektrane, trafostanice, hidroelektrane, transformatori i cjevovodi, a zatim i željeznička infrastruktura, depoi goriva, industrijski kompleksi i druge statične mete koje se teško mogu braniti, posebno zbog činjenice da Rusija raspolaže hipersoničnim raketama od kojih nemaju odbranu ni puno razvijene države od Ukrajine.

Pomenute mete nisu ukrajinska propaganda, jer je o tome izvjestila ruska vojska i ruski mediji. Moskva je poručila da će uništiti sve ono što pomaže neprijateljskoj vojsci i vlasti, a upućena je i prijetnja da će biti napadnuti i zgrade vlade i parlamenta Ukrajine. Masovni napadi na ukrajinsku infrastrukturu korespondiraju sa eksplozijom na Kerčkom mostu koji spaja Krim i Rusiju, a koji je i do danas ostao nerazjašnjen. Postoje razne teorije kako je do eksplozije došlo, a Moskva za ovaj „teroristički čin“ tereti Kijev kao i za atentat na Daryu Duginu. Kijev nije službeno potvrdio da stoji iza eksplozije. Pojedini ukrajinski zvaničnici su na društvenim mrežama slavili uništenje dijela mosta. Neki analitičari su skloni teoriji da je napad iscenirala Rusija kako bi dobila opravdanje za ono što će uslijediti narednih dana.

Bilo kako bilo, ostaje misterija kako su, prema ruskoj verziji, Ukrajinci mogli natovariti kamion eksplozivom, voziti ga kroz Rusiju, proći kontrolu na samom mostu i onda ga detonirati i uništiti dio mosta po kome se vozilo kretalo.

Uništavanje zemlje

Masovne ruske napade na ukrajinsku infrastrukturu dio analitičara i medija pripisivao je sveobuhvatnom ruskom planu ratovanja – Gerasimovoj doktrini. Gerasimova doktrina, nazvana po sadašnjem načelniku ruskog generalštaba Valeryiju Gerasimovu, objavljena 2013. godine pod nazivom „Vrijednost nauke u predviđanju“ zapravo je skup razmišljanja i uputa kako bi trebala ratovati ruska vojska, koristeći se i „nevojnim“ sredstvima, što je na Zapadu opisano terminom hibridni rat. Pojednostavljeno rečeno, Gerasimov je na osnovama stare sovjetske doktrine razvijao ideje kako poraziti protivnika i prije nego se dvije vojske suoče na bojnom polju. To, između ostalog, podrazumijeva i informacijski rat (propaganda), demotivisanje protivnika (kombinacija lažnih vijesti i pogrešnih narativa), stvaranje pukotina između građana, vlasti i saveznika te stvaranja uslova da do upotrebe vojske i ne dođe. Zato su neki analitičari masovne udare na ukrajinsku infrastrukturu pripisali upravo Gerasimovoj doktrini, iako taj pristup u slamanju otpora nije nov i nije isključivo ruski. U konkretnom slučaju, uništavanje ukrajinske infrastrukture bi trebalo da obeshrabri stanovništvo i vojsku da se brane.

Ovakav brutalan pristup primjenjivan je u svjetskoj historiji u različitim epohama, još od opsada utvrđenih gradova, pa sve do danas. Očiti cilj uništavanja ukrajinske elektroenergetske infrastrukture jeste otežavanje života civilima, budući da tamošnje stanovništvo koristi daljinsko grijanje, da se topla voda također isporučuje građanima, da se želi prekinuti komunikacija sa vlastima i između građana te da se u konačnici zaustave industrijski i vojni kapaciteti u dubini ukrajinske teritorije. Predsjednik Volodymyr Zelenskyy je izjavio da je u jednom talasu napada uništeno oko 30 posto elektrana u zemlji i da je to otežalo rad industrije. Vlast je pozvala građane da štede električnu energiju, a 11. oktobra saopštila da prestaje izvoz ka Evropskoj uniji, iako je početkom jula dogovoreno da će svoje viškove struje Kijev isporučiti ostatku kontinenta i time olakšati odluku Brisela da smanji uvoz energenata iz Rusije.

Država bez energenata i hrane

Ovakvi ruski potezi, gledano iz ugla Moskve, donose višestruku korist. Pored milijardi dolara direktne štete za Kijev (štete na objektima, prekid proizvodnje struje, zaustavljanje industrije i otežavanje uslova za život civila i vojske), zavisnost EU od ruske energije se produžava. Izgleda da je takav nastup pomno planiran, što donekle ilustruje serija članaka u ruskim medijima o tome „šta Rusija dobija“ aneksijom pomenute četiri ukrajinske oblasti. RT je naveo samo neke od podataka koje bacaju novo svjetlo na ruske namjere. Naime, Rusija se aneksijom od 4. oktobra uvećala za oko 110 kvadratnih kilometara (malo više od površine Hrvatske i Bosne i Hercegovine zajedno), a Ukrajina smanjila za oko 15 posto. Na pripojenom teritoriju živi oko osam miliona ljudi sa impresivnim industrijskim i poljoprivrednim potencijalom.

U Donbassu se nalazi četvrto najveće polje uglja u Evropi sa procijenjenim rezervama od 10 milijardi tona i tamo je do 24. februara radilo 115 rudnika koji su godišnje proizvodili 70 miliona tona uglja. Zatim, tamo je osam elektrana. Oko 5,6 miliona hektara kvalitetne obradive zemlje nalazi se u sve četiri oblasti, a Luhansk ima razvijenu metalurgiju, mašinsku industriju i rudnike. Zaporizhzhia je srce ukrajinske proizvodnje električne energije i tamo se nalazi najveća nuklearna elektrana u Evropi, hidroelektrana na rijeci Dnjepar i vjetropark Botievo. Tu se tokom 2019/20 godine proizvodila četvrtina ukrajinske električne energije, odnosno 40 milijardi kilovat-sati.

U ovoj oblasti smještena je i fabrika automobila ZAZ, a svi potencijali Dnjepra nisu iskorišteni. Zatim, u Khersonskoj oblasti razvijena je brodogradnja, turizam i poljoprivreda (žitarice, suncokret i povrće) sa dvije ili čak tri žetve u godini. Spomenimo i to da se na anektiranim teritorijama nalaze velika nalazišta nafte i prirodnog gasa. Postojeće luke povezane su sa ruskim riječnim tokovima i odatle se roba može slati ka Africi i Aziji.

Iz ovoga skraćenog popisa meta i kapaciteta koje Rusija namjerava da prisvoji, jasno je da se od Putinove „specijalne vojne operacije“ u cilju „denacifikacije“ i rušenja „narkomana“ sa vlasti u Kijevu odustalo, ako je to ikada bio stvarni plan. Rat koji Rusija vodi protiv Ukrajine je doslovno uništavanje potencijala ove zemlje da preživi i da kao takva ima vlastite resurse dostatne za razvoj.

Oduzimanje i uništavanje elektroenergetskih kapaciteta, posebno u vremenu kada cijene energenata rastu, nije ništa drugo nego bacanje jedne države na koljena. Namjera da se Ukrajini oduzme i plodno zemljište nagovještava da bi u narednom vremenu i u ostatku zemlje meta mogli biti usjevi i plodna polja, što bi dovelo do lančane reakcije zbog manjka hrane u Ukrajini i u nekim afričkim i azijskim zemljama. To bi mogla bi biti karta na koju će Moskva u budućnosti igrati. U tom slučaju, pored ukrajinskih izbjeglica, na evropske granice bi mogli doći novi milioni ljudi iz Azije i Afrike.