Trka između BiH i Dodika ulazi u završnicu

N1 je prenio vijest istraživačkog novinara Casey Michaela, koji je objavio dokaze o tome da lobistička firma McGinnis Lochridge trenutno lobira za Republiku Srpsku u Sjedinjenim Američkim Državama. Novinar je objavio ugovor između navedene lobističke firme i Vlade Republike Srpske, kojim dokazuje saradnju između tog bh. entiteta i lobističke kompanije sa sjedištem u Texasu. 

Ukratko i pojednostavljeno - lobistička firma Casey Michaela se obavezuje da će davati pravne savjete i zastupati RS te raditi s njenim predstavnicima. Firma će savjetovati RS o njenim pravima i obavezama iz međunarodnog prava, Daytonskog sporazuma i Europske konvencije o ljudskim pravima. McGinnis Lochridge će savjetovati RS o pravima i obavezama prema razini BiH kao i odnosu prema Uredu visokog predstavnika (OHR), Vijeću za implementaciju mira (PIC), Europskoj uniji i drugim međunarodnim tijelima. Takvo unajmljivanje pameti iz Texasa poreske obveznike iz Republike Srpske košta 80.000 američkih dolara, svakog 15. u mjesecu. Ugovor, kojeg je u ime RS potpisao Zlatan Kokić, ministar za europske integracije i međunarodnu suradnju, traje do posljednjeg dana 2019. godine.

Oni koji prate unutrašnjo-vanjske, političko-poslovne poteze Milorada Dodika, znat će da ovo nije prvi put da prvi čovjek Republike Srpske plaća lobističke kuće. Mediji su 2009. godine objavili da je RS, entitet u Bosni i Hercegovini - sa vrlo skromnim budžetom i izrazito niskim standardom građana, uostalom kao i drugi bh. entitet - u toj godini bio treći u svijetu po izdvajanju novca za lobiranje, u iznosu od 4,6 miliona dolara, dakle baš za toliko ispred i za toliko više od natkrovljujuće Vlade Bosne i Hercegovine koja je za potrebe lobiranja izdvojila nula maraka.

Pa, ima li smisla to što populista Dodik odvaja novac od usta gladnih građana i plaća lobiste da svjetske moćnike uvjeravaju da je Bosna i Hercegovina nemoguća država, i da mu trebaju dozvoliti da on svoj dio odvoji i da njime vlada na način kako on misli da to treba – dakle tiranski? U svakom slučaju, smislenije je od toga što su se političke stranke, koje se predstavljaju kao probosanske i proevropeke, na prvom mjestu SDA, ukopale u vlastite pozicije i ne pokazuju ni početničku kreativnost na koji način odgovoriti na Dodikovu razularenost.

Već sada se može konstatirati da je Dodik u svojim secesionističkim nakanama došao do pola puta, a da drugu polovicu posla za njega obavljaju različiti mcGinnisi lochridgi. 

Nije, dakle - kako primjećuje Andrej Nikolaidis u tekstu „Dodiku zaista ne treba rat: Mirno i suvereno prema secesiji Republike Srpske“ - pitanje šta piše u Ustavu Bosne i Hercegovine, već kakvo je stanje na terenu, pa je i debata o ustavnosti Dodikovih izjava i ponašanja posve promašena. „Ustav ne vrijedi pet para ako nema sile koja može osigurati njegovo poštovanje.“ A, stanje na terenu u Bosni i Hercegovini je takvo da je kompletno Državno tužilaštvo, Agencija za istrage i zaštitu SIPA-a, Obavještajno-sigurnosna agencija BiH i druge agencije za sprovođenje reda i zakona u Bosni i Hercegovini toliko ogrezlo u kriminal i spustilo se pod skute politike da više od dvije decenije ne reagiraju na secesionističko-fašističke ispade najviših političkih funkcionera u zemlji. Duboko anestezirane sigurnosne agencije Bosne i Hercegovine i poslušni i agilni entitetski MUP Republike Srpske dovoljno ukazuju da je Dodik rasklopio sigurnosni aparat države, a za to vrijeme ojačao vlastito pravosuđe koji mu služi da sprovodi i očuva sve ono što zamisli, ili što mu kao depeša dođe iz Rusije ili Beograda. Preciznije, u ovom trenutku ne postoji niti jedna pravosudna institucija u Bosni i Hercegovini koja je u stanju očuvati Ustav i sankcionirati Dodika zbog njegovih nasrtaja na Državu, i postoje institucije koje su u stanju očuvati i sankcionirati sve ono što ugrožava Dodikovu politiku i njegovo nasrtanje na Državu. 

Na pitanje da li je sama bosanskohercegovačka strana mogla uraditi više u slučaju tužbenih procesa pred Haškim tribunalom te kako to da je Srbija prošla nekažnjeno premda je pokrenula i koordinirala krvoprolića devedesetih, Nevenka Tromp, bivša saradnica haškog tužitelja Geoffreya Nicea je to u jednom intervjuu Patriji objasnila ovako: „Srbija je najbolje od svih svojih postjugoslavenskih država shvatila moć Tribunala i od prvog dana se svim silama trudila utjecati na njegov rad“, rekla je Tromp, a onda nastavila „Bošnjaci, kao i kasnije Kosovari, su uvjereni da je svima toliko jasno i očito tko su žrtve, a tko agresori. Rijetko ko je od njih i pomišljao da bi ih Tribunal mogao razočarati. Jer oni su u Tribunalu vidjeli svoj spas i svog prirodnog saveznika. Zato još uvijek vlada nevjerica kod žrtava u BiH nakon presuda u kojima nema odgovornosti za zločine koja bi vodila u Beograd.“  

Sudbina Bosne i Hercegovine u ovom trenutku nalazi se u sličnoj situaciji kao i tokom haških presuda. Od svih postjugoslavenskih država jedino SDA, kao najveća i vodeća bošnjačka partija, nije shvatila moć lobiranja. Stoga, Bosna i Hercegovina je i došla u takvu situaciju da u ovom trenutku njena sudbina zavisi isključivo od toga hoće li Dodikovi lobisti uspjeti uvjeriti svjetske sile da prihvate njegovu ponudu.