Od nacionalizma do dehumanizacije: Milorad Dodik i dvije decenije političke proizvodnje mržnje

Za NAP piše: Prof. dr. Hazim Bašić

Neki političari svoju popularnost grade na ekonomskim rezultatima, razvojnim programima i socijalnoj sigurnosti. Postoje, međutim, i oni koji političku moć održavaju proizvodnjom straha, podjela i neprijateljstva. U Bosni i Hercegovini jedan od najizrazitijih primjera takvog političkog djelovanja je Milorad Dodik, ilegalni predsjednik SNSD-a i dugogodišnji nosilac najviših političkih funkcija u entitetu i državi.

Ono što je u početku izgledalo kao povremeno nacionalističko provociranje, vremenom je preraslo u sistemsko širenje vjerske netrpeljivosti, osporavanja identiteta i dehumanizaciju pripadnika bošnjačkog naroda. Politička nekultura je postala ideološki obrazac koji ima ozbiljne posljedice na odnose među ljudima i funkcionisanje države.

Početak tog obrasca može se dokumentovati još 2008. godine, kada je, komentarišući postupanje Suda Bosne i Hercegovine, Dodik izjavio da je neprihvatljivo da mu sude sudije muslimani. Time je profesionalni i pravosudni integritet sudija stavio u zavisnost od njihove vjerske pripadnosti.

Tri godine kasnije, govoreći o muslimanima, Dodik je izjavio: 'Mi ne vjerujemo dobrim namjerama muslimana. Imamo potpuno negativno iskustvo'. Dakle, nepovjerenje više nije bilo usmjereno prema pojedincima ili konkretnim političkim postupcima, nego prema čitavoj vjerskoj zajednici. Ova generalizacija predstavlja jedan od osnovnih mehanizama stvaranja kolektivnog neprijatelja. Islamska zajednica u BiH tada je reagovala, upozoravajući na šovinistički i islamofobični karakter takvih poruka.

U augustu 2021. godine, gostujući na RTRs-u, Bošnjake je nazvao konvertitima i podaničkim narodom, osporavajući im državotvornost. Ova izjava predstavlja pokušaj delegitimizacije historijskog identiteta Bošnjaka, kao da je pravo jednog naroda na postojanje i vlastito ime predmet nečije političke procjene.

Upravo je u tome jedna od najopasnijih dimenzija Dodikove retorike, Bošnjaci se uporno nazivaju isključivo muslimanima, svodeći ih na vjersku grupu. Zanemaruje se činjenica da etnički i nacionalni identitet i vjerska pripadnost nisu isto, kao i da svi Bošnjaci nisu nužno muslimani. Time se svjesno otvara prostor za predstavljanje BiH kao države navodnog sukoba dvije religije, umjesto kao zajedničke domovine njenih građana.

U februaru 2025. godine Dodik je ideju povezivanja Sarajeva i Istočne Ilidže tramvajskom prugom nazvao 'bolesnom', govoreći o 'muslimanskom Sarajevu' i o tome kako je u Istočno Sarajevo dovedeno hiljadu muslimana. Time se pravo građana da se slobodno naseljavaju, kupuju stanove i žive u nekom gradu pokušava predstaviti kao prijetnja drugoj zajednici. Ovdje se radi o političkom oblikovanju prostora prema etničkoj i vjerskoj pripadnosti.

Vrhunac šovinističke retorike zabilježen je na predizbornom skupu SNSD-a u Istočnom Sarajevu 10. novembra 2025. godine. Dodik je tada izjavio da taj grad ne smije dozvoliti dodatnu islamizaciju, da Bošnjaci i Srbi nisu ista vjera i da 'niko ne laže gore i više od Turčina'. Dodatna dehumanizacija Bošnjaka je učinjena i kroz izjavu 'kao da se amebe usele' (i nekontrolisano šire).

Ove izjave su dio Dodikovog šireg političkog djelovanja gdje godinama osporava državne institucije, podriva nadležnosti države, negira presude svih sudova i pokušava relativizirati historijsku odgovornost za zločine počinjene tokom agresije na BiH. Stigmatizacija Bošnjaka ima i konkretnu funkciju: stvara se privid da su institucije države instrument navodne dominacije jednog naroda nad drugim.

Na ovaj način, proizvodi se neprijatelj kojem se pripisuje odgovornost za sve političke i društvene probleme. Umjesto odgovornosti za vlastite rezultate, građanima se nude strah, mržnja i sukob, što su politički obrasci koji su BiH već jednom doveli do katastrofalnih posljedica. U tom smislu, ne treba zanemariti ni historijske paralele. Nacionalistička propaganda devedesetih godina nije počela oružanim sukobima. Prethodili su joj višegodišnje stvaranje neprijateljske slike o drugima, osporavanje njihovog identiteta, širenje straha i predstavljanje cijelih zajednica kao prijetnje. Tadašnja antibosanska propaganda se bazirala na dvije izmišljene 'opasnosti': 'islamski fundamentalizam' i 'zelena transverzala'.

Posmatrano kroz vremenski period od gotovo 20 godina, Dodik je akumulirao obiman katalog brojnih ponavljanih uvreda. Njegova retorika i političko djelovanje, pored homogenizacije biračkog tijela, u startu su usklađeni i s ciljevima velikosrpskog Memoranduma II, prošli su hronološki kroz sljedeće faze:

1. Etnička i vjerska diskriminacija. Osporavanje sudija zbog njihove (pretpostavljene) vjere i generalizacija da se muslimanima ne može vjerovati predstavljaju odbacivanje principa individualne odgovornosti i jednakosti pred zakonom. Pojedinac se ne procjenjuje prema svojim postupcima i profesionalnom integritetu, nego prema vjerskoj pripadnosti;

2. Osporavanje identiteta i kolektivna stigmatizacija Bošnjaka. Nazivanje Bošnjaka konvertitima i podaničkim narodom je pokušaj da se jednom narodu ospori autentičnost njegovog identiteta, historijskog razvoja i prava na vlastitu političku subjektivnost;

3. Teritorijalizacija etničke i vjerske netrpeljivosti. Izjave o 'muslimanskom Sarajevu', navodnoj islamizaciji Istočnog Sarajeva i doseljavanju Bošnjaka u taj grad pokazuju prelazak na sasvim drugi nivo političke poruke. Ovdje se više ne osporava samo nečiji identitet nego i pravo građana da slobodno žive i kupuju stanove u svim dijelovima vlastite države;

4. Dehumanizacija i konstrukcija neprijatelja. Označavanje Bošnjaka kao Turaka, predstavljanje muslimana kao kolektivne prijetnje i konstruisanje sukoba hrišćanstva i islama predstavljaju posebno opasne izjave. Naime, ovi obrasci dehumanizacije su historijski prepoznati kao faze stvaranja ambijenta za masovne zločine i genocid.

Negiranje identiteta, kolektivno etiketiranje, proglašavanje neprijateljima, dehumanizacija i predstavljanje nekog prostora koji treba pripadati isključivo jednoj etničkoj ili vjerskoj zajednici nisu samo manifestacije nacionalizma. Kada postanu sistematski i međusobno povezani elementi političkog djelovanja, oni poprimaju obilježja fašističke ideologije.

Kada neko ko je na najvišim funkcijama može kontinuirano koristiti govor mržnje, bez djelotvorne institucionalne reakcije, onda se ne radi samo o fašizmu jednog političara nego i o slabosti demokratskog i pravnog poretka. Još je poraznija činjenica da je takav javni govor gotovo pa normaliziran.

Bosna i Hercegovina ne može graditi svoju budućnost na strahu jednih od drugih. Njena historija, kulturno naslijeđe i višestoljetna tradicija zajedničkog života svjedoče da raznolikosti nisu prepreka postojanju države, nego dio njenog identiteta.