Nije više pitanje šta Dodik može reći, nego koliko Tužilaštvo može šutjeti

Piše: Amina Čorbo-Zećo

Uoči 30. godišnjice genocida u Srebrenici, predsjednik Republike srpske Milorad Dodik još jednom je izašao u javnost s brutalnim negiranjem činjenica utvrđenih presudama najviših međunarodnih sudova.

Osporavanje broja žrtava, tvrdnje da su “pretežno bili vojnici”, te optužbe da se spiskovima manipuliše, predstavljaju ne samo moralni sunovrat nego i otvoreno kršenje Zakona o zabrani negiranja genocida.

Dodik ide i dalje, vrijeđa same temelje postgenocidnog društva, nazivajući koncept građanske BiH “liberalnim sranjem”, a bošnjačke političke zahtjeve “podvalom”.

Sve to, jasno, bez ikakve reakcije Tužilaštva Bosne i Hercegovine.

Upravo zato ne iznenađuje ni konstatacija šefa Delegacije EU u BiH Luigija Sorece, koji je nakon sastanka s glavnim tužiocem BiH poslao poruku da 'borba protiv negiranja genocida i veličanja ratnih zločina također treba biti ojačana, sa pravosuđem koje se sa više efikasnosti odnosi prema ovom pitanju'.

No, pitanje je ko će to ojačati, ako glavni tužilac ne vidi problem? A, Milanko Kajganić očito ne vidi, ili radi tek toliko da ništa ne uradi.

Ako institucije ne reaguju čak ni kada se negiranje genocida iznosi na javnim događajima, pred kamerama, u kontinuitetu, šta se može očekivati dalje.

Dok god je Tužilaštvo BiH nijemo i selektivno u svom djelovanju, Milorad Dodik će slobodno i nekažnjeno širiti revizionizam, vrijeđati preživjele i ugrožavati pravdu i pomirenje.

U državi gdje se zakoni ne provode, a presude ne poštuju, istina ostaje taoc političke moći.

Zato pravo pitanje više nije šta Dodik može reći, nego dokle Tužilaštvo BiH misli šutjeti.