Hladovina diplomatije

Nakon što je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine donijelo odluku o imenovanju novih ambasadora i konzula, imena sa tog spiska razmiljeće se uzduž i poprijeko u diplomatsko-konzularna predstavništva ove zemlje širom svijeta. Kako se odluke o imenovanju donose konsensuzom, očigledno je da je Predsjedništvo imalo, kako se to obično kaže, visok stepen saglasnosti, i da je svaki od članova odabrao buduće diplomate prema svojoj želji bez smetnji iz kabineta druge dvojice njegovih kolega. Zadovoljeni su nacionalni kriteriji, ključ za svaku bravu u Bosni i Hercegovini.

Dugogodišnja praksa upućivanja zaslužnih stranačkih kadrova u diplomatske misije, i to u formi svojevrsne nagrade za stranački angažman, odavno je u javnosti izbrisala naviku da se sa svakom novom garniturom ambasadora i konzula javno postavi pitanje – šta će ti ljudi donijeti Bosni i Hercegovini na diplomatskom planu i čime će se mjeriti njihov učinak?

Od vještine zastupanja interesa jedne zemlje, vlade ili vladara na međunarodnom planu zavise pozicija, moć, snaga i ugled svake države i njeno mjesto u složenoj hijerarhiji svjetskih zbivanja. Moć diplomatije velike sile su shvatile još prije koju stotinu godina, pa se u ozbiljnim zemljama, koje su akteri, a ne samo puki posmatrači i služinčad velikih u međunarodnim odnosima, u diplomatske krugove delegiraju izuzetno obrazovani, sposobni i pametni ljudi, spremni da se upuste u zamršeni splet borbe za interese zemlje. Ukratko – svaka ozbiljna zemlja školuje svoje diplomate, znajući da od njihove sposobnosti zavisi i njena međunarodna pozicija.  

U Bosni i Hercegovini je, bar tako kažu diplomate od zanata, sve drugačije. Postdejtonska logika vladajućih krugova i od diplomatije je napravila poligon za palanačko-partijske kadrovske kombinacije, pa su se u diplomatskim strukturama našli kadrovi, koji nemaju ni osnovnog pojma o diplomatiji i međunarodnim odnosima. 

Politički ambijent u Bosni i Hercegovini, koji godinama obilježavaju blokade, zastoji, opstrukcije i sukobi, omogućio je i diplomatskim predstavnicima naše zemlje po svijetu lagodnu poziciju – nema jasnih kriterija kojima se mjere njihovi rezultati, pa tako nema ni mjerila za odgovornost. S druge strane, zbog političkih previranja, neki bi rekli i svjesnih antidržavnih djelovanja, jasna vanjskopolitička strategija već odavno praktično i ne postoji. Nagovještaji raznih reformi bosanskohercegovačke diplomatske piramide uglavnom su ostajali bez rezultata. S jedne strane onemogućeni su jakom stranačko-kumovsko-rođačkom političkom praksom, a s druge – pali su u zamku kadrovske neuređenosti institucija odgovornih za vanjskopolitičko djelovanje zemlje. 

Stručnjaci odavno upozoravaju da je popunjavanje diplomatskih pozicija političkom trgovinom već nanijelo velike štete Bosni i Hercegovini na međunarodnom planu. Politički ciljevi, poput približavanja evroatlantskim integracijama, usporeni su unutrašnjim odnosima, a ekonomski rezultati diplomatskog djelovanja upitni su sa više strana. Dostignuća bosanskohercegovačke diplomatije, izražena pukom matematikom, navode svakoga racionalnog da se zapita – ko to predstavlja zemlju u svijetu, kakve su reference tih ljudi i na osnovu čega su se našli u diplomatiji? Istraživanja nekih portala, rađena prije pet-šest godina, pokazala su svu apsurdnost strukture bosanskohercegovačke diplomatsko-konzularne mreže i njenih kadrovskih paradoksa – među ambasadorima je, recimo, više nekadašnjih proizvođača mesa i živine nego školovanih diplomata. Često isticane ocjene da Bosna i Hercegovina nema dovoljno školovanih diplomata ne stoje i to ne može biti izgovor za slanje zaslužnih kadrova po stranačkim linijama da predstavljaju zemlju, pritom unaprijed amnestiranih od bilo kakve odgovornosti za svoje rezultate.