Glas bajramskih jutara - Profesorica Zehra Alispahić: Bajram nosi nadu i obnavlja ljubav prema Bogu i čovjeku!

Zehra Alispahić, vanredna profesorica na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu i prodekanica za naučnoistraživački rad, jedna je od najprepoznatljivijih televizijskih glasova bajramskih jutara u Bosni i Hercegovini. Godinama kroz prijenose bajramskih svečanosti na BHRT-u njen glas unosi toplinu, smirenost i osjećaj zajedništva u domove širom zemlje i dijaspore.

U razgovoru za Patriju govori o emociji koju nosi trenutak kada milionskom auditoriju izgovori „Bajram šerif mubarek olsun“, o promjenama koje primjećuje u društvu, važnosti zajedništva i unutrašnjeg mira, ali i o vrijednostima kojima nas Bajram uvijek iznova vraća.

Godinama ste glas koji vjernike uvodi u bajramsko jutro. Kako Vi lično doživljavate trenutak kada izgovorite „Bajram šerif mubarek olsun“ cijeloj naciji?

Prije svega, hvala Vam na prilici da govorim u ovom bajramskom ozračju i o pitanju koje u meni iznova budi i radost i osjećaj dubokog povjerenja. Kada je državna televizija započela s direktnim prijenosima bajramskih svečanosti, tu su odgovornu i časnu ulogu nosili uvaženi muftije i profesori – prof. dr. Nedžad Grabus, Remzija ef. Pitić i prof. dr. Ismail Palić. Slušajući njih, u vremenu kada su se tek nazirali obrisi vjerskog novinarstva u našem medijskom prostoru, potajno sam u sebi oblikovala želju da i sama jednoga dana svojim glasom zakoračim u domove ljudi koji dočekuju Bajram. A snovi se, Božijom odredbom, zaista i ostvare. Dok su moje cijenjene kolege krenule putem drugih misija, meni je pripala čast uz veliko povjerenje od strane Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, da preuzmem taj emanet. I danas, nakon niza godina, kada zajedno s predanim kolegama i urednicima religijskog programa BHRT-a uputim selam i poželim dobro jutro pred bajram-namaz, a potom, nakon hutbe Reisu-l-uleme, izgovorim „Bajram šerif mubarek olsun“, osjećam isto – radost, ushićenje, ali i duboku odgovornost.

Alispahić: Glas nije samo sredstvo – on je most

Svako to jutro za mene je novo i neponovljivo iskustvo. Neprocjenjivo je blago biti dio bajramske atmosfere stotina hiljada ljudi širom Bosne i Hercegovine i svijeta, biti most između domovine i iseljeništva, biti društvo bolesnim, usamljenim, onima koji su se vratili u svoja prijeagresijska ognjišta, onima koji i za Bajram rade!

Mnogi kažu da je Vaš glas postao dio njihove porodične bajramske tradicije. Da li osjećate posebnu odgovornost zbog te emocije i povjerenja koje ljudi povezuju s Bajramom?

U svom profesionalnom životu imala sam priliku raditi različite poslove, ali moram priznati da mi je posebno drago kada me ljudi povezuju s bajramskim jutrima – kada kažu da im moj glas donosi smirenost, jasnoću i toplinu. Nerijetko se dese i spontani susreti u tramvaju, autobusu ili na pijaci, gdje me ljudi prepoznaju tek po glasu: „Bajram, prijenos… Zehra, to ste vi!“ Ti trenuci nose posebnu ljudsku bliskost.

Jer, u elektronskim medijima glas nije samo sredstvo – on je most. On je emocija. Važni su i dikcija i ton, ali jednako tako i odgovornost poruke koja se prenosi. Zato se za svaki prijenos temeljito pripremam: bilježim, istražujem, nastojim pronaći nove, možda manje poznate, ali značajne detalje. Svjesna sam da bajramski prijenos iz Gazi Husrev-begove džamije prati širok krug ljudi – različitih generacija, uvjerenja i životnih okolnosti. Upravo zato poruka mora biti otvorena, razumljiva i obuhvatna. Radost mi pričinjava i činjenica da su mnogi kroz ta jutra učili – otkrivali nove dimenzije tradicije i značenja Bajrama. Raduje me da prijenos prate i naše komšije, pripadnici drugih religijskih zajednica. I sama nastojim činiti isto, prateći prijenose njihovih blagdanskih svečanosti.

Kroz godine prenošenja bajramskog programa sigurno ste svjedočili promjenama u društvu i načinu na koji ljudi dočekuju Bajram. Šta Vam danas djeluje drugačije u odnosu na ranije godine?

Tokom prijenosa često posmatram lica ljudi, njihove izraze, način na koji dolaze i pripadaju tom prostoru. Posebno me raduje prisustvo više generacija – djedova, očeva, sinova i unuka – kao živi kontinuitet jedne vrijednosti koja se prenosi. Primjetna je i snažna prisutnost mladih ljudi – urednih, samosvjesnih, savremenih, koji Bajram nose bez zadrške, kao sastavni dio vlastitog identiteta. Tu su i nove slike: mladi koji dolaze na motorima, buketi cvijeća u rukama koje nose majkama, suprugama, sestrama. To su suptilni, ali značajni znakovi promjene. U toplijim godišnjim dobima primjetan je i veći broj gostiju i stranih posjetilaca, što dodatno obogaćuje ambijent. Ipak, vjerujem da bismo kao zajednica mogli više učiniti da džamijski haremi budu pristupačniji i ženama koje žele klanjati bajram-namaz, posebno gošćama iz drugih dijelova svijeta.

Bajram nosi poruke radosti, mira, zajedništva i bliskosti. Koliko su nam te vrijednosti danas potrebnije nego ikada, posebno u vremenu podjela i brzog života?

Već sama riječ „eid“ na arapskom jeziku nosi značenje vraćanja – povratka onome što je suštinsko. Bajrami se vraćaju da nas podsjete na vrijednosti koje u savremenom ritmu života često izmiču: bliskost, pažnju, milost, zajedništvo. U vremenu obilježenom ubrzanošću, otuđenošću i nesigurnostima, Bajram djeluje kao tiha opomena i blagi poziv da se zaustavimo i prepoznamo ono što je uistinu važno. To je prilika da se sjetimo onih koje smo zanemarili, da obnovimo prekinute veze, da zatražimo oprost i pružimo ga drugima. U toj jednostavnosti krije se duboka snaga.

Čini se da ljudi danas više nego ranije traže mir i sigurnost, ne samo materijalnu nego i unutrašnju. Gdje Vi vidite put do tog mira?

Blagdanska vremena, a posebno bajramska, svojim tihim, ali snažnim ritmom svjedoče da je drugačiji način življenja ne samo moguć, nego i duboko prirodan čovjeku. Ona nas uče da se može hoditi sporije, promišljenije, sa više pažnje prema sebi i drugima, sa više svijesti o prolaznosti i istinskim vrijednostima koje nas oblikuju. Upravo u toj promjeni ritma krije se i put ka unutrašnjem miru. Mir ne dolazi iz izvanjskih okolnosti koliko iz sposobnosti da uspostavimo ravnotežu u sebi – između onoga što jesmo i onoga čemu težimo, između potrebe za uspjehom i potrebe za smislom. Bajram nas podsjeća da čovjek nije samo biće koje stječe, nego i biće koje daruje, oprašta, obnavlja i gradi odnose.

Alispahić: U mladima leži i nada

Istinske vrijednosti nisu daleko niti nedostižne – one su, zapravo, stalno prisutne, ali često prekrivene slojevima svakodnevne užurbanosti i buke. Potrebna je određena unutrašnja disciplina da ih prepoznamo: spremnost na zastajanje, na slušanje, na susret sa drugim čovjekom bez predrasuda i žurbe. U tom susretu, u jednostavnom činu pažnje, lijepe riječi ili pružene ruke, počinje obnova povjerenja – i prema drugima, i prema životu. Zato vjerujem da put ka miru nije u velikim, nedostižnim promjenama, nego u malim, ali svjesnim koracima: u njegovanju dobrote, u povratku suštini, u hrabrosti da živimo vrijednosti koje već nosimo u sebi. Bajram je samo podsjetnik na tu mogućnost – ali i poziv da je ne zaboravimo kada blagdanski dani prođu.

Šta Vas u današnjem društvu najviše zabrinjava, a šta Vam ipak daje nadu?

Radeći s mladim ljudima, često razmišljam o njihovom odnosu prema znanju – prema knjizi, pisanju, istraživanju. Zabrinjava me nedostatak strpljenja i istraživačke radoznalosti, tog tihog užitka u procesu učenja. Ipak, upravo u mladima leži i nada. Oni nas iznenade kada se i ne nadamo. Svaki iskren napor, svaka želja za znanjem, svaka težnja ka izvrsnosti svjedoči da taj potencijal nije nestao – samo ga treba pažljivo njegovati i ohrabrivati. Posebno me raduju generacije mladih ljudi rođenih van Bosne i Hercegovine koje su snažno vezane za domovinu i sve njezine vrijednosti.

Koji bajramski prijenos biste izdvojili i prema subjektivnom osjećaju – je li radost jednaka za Ramazanski ili Kurban-bajram?

Svaki Bajram nosi vlastitu emociju i jedinstvenu atmosferu. Bajramske hutbe uvijek su višeslojne, ispunjene porukama koje nadilaze trenutak i usmjeravaju nas ka vremenu koje dolazi. Predavanja koja prethode namazu često su dragocjeni podsjetnici na historiju, ali i njen savremeni odjek. Posebnu čar imaju proljetni bajrami – oni uz miris lipa u haremu Begove džamije, uz behar ili čak uz kišna jutra koja nose neku tihu, refleksivnu ljepotu. S druge strane, bajrami koji se poklapaju s bolnim godišnjicama iz naše novije historije nose i dimenziju sjećanja, ozbiljnosti i kolektivne svijesti.

Kada biste jednu bajramsku poruku mogli uputiti ljudima koji su usamljeni, razočarani ili opterećeni svakodnevicom, šta biste im rekli?

Bajram u sebi nosi nadu i obnavlja dvije temeljne dimenzije ljubavi – ljubav prema Uzvišenom i ljubav među ljudima. Zato je to vrijeme u kojem se trebamo okrenuti jedni drugima, prepoznati se, pružiti ruku i podijeliti radost. Neka u ovom danu niko ne ostane sam. Neka riječ bude blaga, a prisustvo iskreno. Neka Bajram bude trenutak preokreta – tiha, ali odlučna potvrda da život može biti drugačiji, ispunjeniji i smisleniji. Zato je Bajram poziv da se približimo – ne samo fizički, nego srcem i namjerom. Da zastanemo pred drugim čovjekom, da ga istinski vidimo i prepoznamo njegovu bol, njegovu tišinu, njegovu neizgovorenu potrebu za blizinom. U vremenu u kojem su mnogi okruženi ljudima, a ipak usamljeni, Bajram nas uči da prisustvo nije u broju susreta, nego u njihovoj iskrenosti. Neka Bajram bude trenutak u kojem ćemo svjesno izabrati dobrotu. Neka nas podsjeti da svaka podijeljena radost postaje veća, a svaka podijeljena tuga lakša. Neka u ovim blagoslovljenim danima nijedno srce ne ostane potpuno samo, i neka se u nama probudi ona tiha, ali postojana nada da život, uprkos svemu, može biti topliji, plemenitiji i ispunjeniji. Neka nas bajram vrati jedne drugima.