Sarajevo kao ideološko polje: Od nostalgičnog sjećanja do optužnice i etiketiranja

Piše: Prof. dr. Hazim Bašić, član Predsjedništva Kruga 99

Sarajevo nije kao što je nekad bilo

Niti jedan grad nije kao što je nekad bio, jer gradovi, baš kao i ljudi, mijenjaju lice s vremenom, preživljavaju epohe, traume, zablude i otrježnjenja. Ali, dok se u većini svjetskih metropola ova rečenica izgovara s dozom nostalgije, u Sarajevu ona često nosi političku ili ideološku težinu. Tada sjećanje prestaje biti sjećanje, ono postaje alat u rukama onih koji iz vlastite prošlosti pokušavaju kreirati novu realnost.

Ljudi, naravno, imaju pravo na nostalgiju. Imaju pravo da se prisjećaju grada koji se promijenio, da u sebi čuvaju njegove slike kao dio vlastitog identiteta. Problem nastaje onog trenutka kada se ti lični doživljaji pokušaju uzdići na nivo univerzalne istine, kada se vlastita percepcija proglašava objektivnom činjenicom (V. Preljević).

Tada nostalgija prestaje biti emocija, prošlost prestaje biti prostor sjećanja i postaje sredstvo kontrole značenja sadašnjosti. Ovim se nastoji diskvalificirati sadašnjost, da se gradski identitet veže za jednu jedinu, „pravu“ sliku, obično onu koja odgovara određenoj političkoj viziji.

Sarajevo je otvoren i slobodan grad koji se svakodnevno mijenja. I ako ga stalno mjerimo s onim što je bilo, možda propuštamo da vidimo ono što danas jeste i šta postaje.

Spinovi o “muslimanskom Sarajevu” i “orijentalnom Sarajevu”

Ove ideološke sintagme su se pojavile na samom početku rata iz agresorske političke radionice. S ciljem ideologizacije grada nakon završetka rata, u Sarajevu su se prebrojavale novogodišnje lampice, munare, utvrđivalo da li je broj Deda Mrazova dovoljan, brojali su se i ugostiteljski objekti u kojima se ne toči alkohol, pa čak i žene koje nose maramu, kao da se iz ovih brojeva može iščitati putpuni karakter grada. Ni u jednom drugom gradu ljudi i simboli se ne broje tako opsesivno, gotovo ritualno i s tolikom ideološkom namjerom.

Svrha tih “inventura” nikada nije bila statistička. One nisu bile izraz radoznalosti nego poruke. Cilj je stvoriti sliku o Sarajevu kao o zatvorenom, zaostalom, “muslimanskom” gradu - o orijentalnoj enklavi koja se nekom greškom zatekla u Evropi.

Ideološkoj orijentalizaciji Sarajeva doprinosi i besmislena, patetična, usporedba “Sarajevo je evropski Jeruzalem”. Nije! Niti može biti, po bilo kojem kriteriju usporedbe. Svaki od ovih gradova ima svoju historiju, arhitekturu, stanovnike, kulturu, tardiciju... Ovo su zapravo načini da se Sarajevu ospori njegovo pravo na vlastiti identitet, da se u njegovu stvarnost utka stigma koja ga odvaja od “normalne Evrope”.

U konstrukciji “muslimansko Sarajevo” je optužnica, etiketa koju lijepe oni koji ne mogu podnijeti činjenicu da grad s većinskim muslimanskim stanovništvom može ostati otvoren, sekularan, slojevit i multietnički u svojoj kulturi i svakodnevici. Tako se, zapravo, pokušava redefinisati značenje Sarajeva, da se njegov višeslojni identitet svede na jednu riječ, na jednu vjeru. A Sarajevo je i prije, i u toku, i nakon rata dokazivalo suprotno.

Paradoksalno, upravo oni koji najviše govore o “muslimanskom Sarajevu” zapravo sanjaju etnički homogene gradove. Tako se Sarajevo pokušava isprazniti od svega što ga čini stvarnim, izbrisati njegova složenost, poništiti iskustvo zajedničkog života koje se ne uklapa u njihove ideološke matrice. Jer Sarajevo nije postalo “muslimansko”. Ono je samo prestalo biti po mjeri onih koji ga posmatraju kroz svoje predrasude.

Kidnapovani pojam „političko Sarajevo“

Izraz koji bi, u normalnim okolnostima, označavao ono što označava svugdje u svijetu - središte političkog života jedne države, mjesto gdje se donose ključne odluke, gdje institucije djeluju u ime svih građana. Kao što govorimo o političkom Berlinu, Briselu ili Vašingtonu, tako bi i političko Sarajevo trebalo da označava administrativno i simboličko jezgro Bosne i Hercegovine.

Ali u domaćem kontekstu, antibosanske političke snage ovom pojmu nastoje zamagliti neutralno značenje. Termin „političko Sarajevo“ je pretvoren u etiketu, u pojam kojim se ne opisuje, nego zastrašuje i optužuje. To je sintagma koja služi da se glavni grad stigmatizira (S. Turčalo), da mu se oduzme pravo na legitimitet državnog centra.

Kada se danas izgovara taj kidnapovani izraz, on više ne znači „mjesto političke odluke“, nego „mjesto političke prijetnje“. Pojam je postao šifra za centralizam, dominaciju, ideološku isključivost i navodnu hegemoniju nad ostatkom države. Tako se Sarajevo pretvara u metaforu „njihovog“ grada, grada koji nešto nameće, odlučuje, isključuje, grada koji nije „naš“.

Ta retorika ima jasan cilj: da se ospori postojanje političkog centra države, da se svaka odluka koja dolazi iz institucija smještenih u Sarajevu prikaže kao izraz partikularnog, a ne državnog interesa. U tom narativu, država se fragmentira, a Sarajevu se nastoji oduzeti autoritet i simbolička uloga.

Zato izraz "političko Sarajevo" treba vratiti njegovom izvornom značenju, da bude kao i drugi glavni gradovi središte političkog odlučivanja, simbol državnosti i demokratske odgovornosti. Pojam treba koristiti u samom Sarajevu, kao konstataciju da glavni grad ima i pravo i obavezu da bude politički centar zemlje.

Suprotstavljanje zloupotrebi tog pojma nije samo pitanje terminologije - to je pitanje političkog dostojanstva države. Jer ako se glavni grad stigmatizira, ako se njegovo političko djelovanje delegitimizira, onda se osporava i sama ideja Bosne i Hercegovine kao funkcionalne države. Drugim riječima, odbrana političkog Sarajeva nije borba za privilegije jednog grada, nego borba za smisao države.

Sarajevo se, zapravo, ne treba braniti od optužbi. Ono se mora braniti od ravnodušnosti. Od tihe kapitulacije pred pokušajem da mu se oduzme smisao. Jer ako Sarajevo izgubi institucionalnu odgovornost, tada više neće biti problem u onima koji ga osporavaju, nego u nama koji smo pristali da šutimo dok to čine.

Sarajevo je otvoren, slobodan grad. Grad heroj, koji nikome ništa nije dužan (E. Hadžihafizbegović). Umijeće izdržljivosti koje je grad Sarajevo savladao tokom četverogodišnje opsade može ponuditi odgovore na mnoge izazove s kojima se čovječanstvo danas suočava.