Ne, Ameriko, mi ti ništa ne dugujemo

Piše: Mark Schieritz

1. jula 1944. godine 733 delegata iz 44 zemlje sastala su se u hotelu Mount Washington u Breton Vudsu u američkoj državi Nju Hempšir. I sada treba da se sjetimo ovog trenutka, kada se Donald Trump nadmeo oko Evrope.

U to vrijeme se nazirao kraj Drugog svjetskog rata i pregovaralo se o poslijeratnom poretku.

Konferencijom su dominirala dva moćna čovjeka: britanski ekonomista John Maynard Keynes i američki ekonomista Harry Dexter White.

Keyens je bio superzvijezda zbog njegovih pisanja o uzrocima globalne ekonomske krize 1930-ih godina. I imao je velike planove: globalnu valutu koja će osigurati uređene uslove u međunarodnim ekonomskim odnosima. White, relativno nepoznati finansijski političar, bio je protiv toga. Želio je da uspostavi američki dolar kao svjetsku rezervnu valutu.

Keyens je iza sebe imao Britansku imperiju u opadanju, a White američku ekonomsku naciju u nastajanju. Bilo je jasno kako će se priča završiti. I ispalo je ovako: White je prevladao, dolar je postao rezervna valuta: koristi se širom svijeta za obradu transakcija sirovina, na primjer, a gotovo sve međunarodno aktivne banke koriste američko tržište kapitala.

Ova epizoda se baš ne uklapa u narativ koji Donald Trump ovih dana širi. Trump tvrdi da su Sjedinjene Države iskorištavane posljednjih decenija. Ostatak svijeta se udobno smjestio u poredak koji je uspostavljen krvlju američkih vojnika i novcem američkih poreznih obveznika. I sada se besplatna vožnja mora završiti. Vrijeme povrata. SAD su se već povukle iz Svjetske zdravstvene organizacije, NATO bi mogao biti sljedeći na redu. Barem ako ostale članice alijanse ne plaćaju "svoje račune" (napomena: ko ih tačno izdaje?).

Ali grižnja savjesti vječnog dužnika - ne trebamo se u to ubjeđivati. Evropa može biti svjesna sebe: Ameriko, mi ti ništa ne dugujemo!

Trumpov argument, s druge strane, pomalo zvuči kao da je poslijeratni poredak proizvod američkog dobrotvornog rada. Ali to je vrlo hrabra teza. Jer da su Sjedinjene Države imale na umu dobrobit drugih prije svega, onda bi se odlučile za plan Johna Maynarda Keynesa u Breton Vudsu, na primjer. Ali to nije bilo u njihovom interesu. White je dolar implementirao kao rezervnu valutu jer je rezervna valuta u ekonomskom smislu nešto poput dobitka na lutriji: između ostalog, možete ga koristiti za podizanje praktički neograničenih kredita jer, zbog ogromne globalne važnosti vlastitog novca, uvijek postoji neko da otkupi novoizdate mjenice.

Nasuprot tome, to znači da ostatak svijeta uvelike ovisi o odlukama monetarne politike Amerikanaca. Valutne krize su se ponavljale u Aziji i Latinskoj Americi jer je povećanje kamatnih stopa u SAD dovelo do toga da investitori povlače svoj novac iz pogođenih zemalja i parkiraju ga na američko tržište, gdje su mogli očekivati ​​veće prinose. Kada su Evropljani uvođenjem eura postali nezavisniji u pogledu monetarne politike, konzervativni američki ekonomisti su to vidjeli kao napad na dominaciju dolara. Pa ko se zapravo vozio na čijoj dasci?

Ne postoji ništa drugo što bi ukazivalo na to da su SAD posljednjih decenija postale žrtva globalne zavjere protiv njih. Oni daju ton u svim velikim globalnim institucijama. Ovo se odnosi i na Svjetsku trgovinsku organizaciju kao i na NATO. Oni čak imaju blokirajuću manjinu u Međunarodnom monetarnom fondu. Dakle, tamo se ništa ne dešava protiv volje američkih predstavnika.

Uklanjanje trgovinskih barijera - koje Trump želi poništiti svojim carinama jer se druge zemlje navodno obogaćuju - pogurala je američka strana jer su očekivale prednosti za američke kompanije.

Naravno, i drugi su imali koristi od širenja slobodne trgovine, to je vic o slobodnoj trgovini: ako su Portugalci odlični vinari, a Britanci znaju mnogo o tekstilnoj industriji, onda ima smisla ako se portugalsko vino zamijeni za britansku tkaninu i ne proizvode svi sve. Ali dobrobit trgovinskih partnera, iz američke perspektive, nije bio jedini razlog za otvaranje granica. I vjerovatno nije bio ni najvažniji. Kao što je Marshallov plan nakon Drugog svjetskog rata također služio za izgradnju bedema protiv komunizma u Evropi. SAD su možda bile dobronamjeran hegemon za evropske države posljednjih decenija, ali su uvijek bile hegemon.

Ova podjela rada u međunarodnim odnosima se također isplatila iz američke perspektive. Naravno, održavanje liberalnog svetskog poretka podrazumjeva troškove, na primjer u vidu visokih izdataka za odbranu. Ali troškovi su manji od koristi koje proizlaze iz ovog naloga. Sjedinjene Američke Države su daleko najveća ekonomija i vodeća vojna sila na svijetu. Oni su dom najboljih univerziteta i najvećih kompanija. Prošle godine je američka ekonomija rasla brže od ekonomije bilo koje druge industrijalizirane zemlje. Ako je ovo krađa, onda biste željeli da budete opljačkani.

SAD su također zemlja u kojoj je socijalna nejednakost porasla značajnije nego u mnogim drugim zemljama. Ali nivo nejednakosti nije prirodna konstanta. Možete ga promijeniti, na primjer, kroz veće poreze i doprinose za velike bogataše ili obrazovnu politiku koja koristi siromašnijim slojevima stanovništva. Podjele u američkom društvu rezultat su decenija demontaže javnog sektora. Da biste ih eliminirali, ne morate uništiti svjetski poredak, pogotovo ako imate koristi od ovog poretka.

Pitanje je zašto Trump to uopće radi. Dva objašnjenja se nameću sama po sebi.

Prvo: On jednostavno nema pojma.

U slučaju Donalda Trumpa, ovo je mogućnost koja se mora razmotriti. On je više puta tvrdio da Sjedinjene Države "subvencioniraju" Evropu jer uvozi više robe iz Evrope nego što tamo izvozi.

Ali trgovinski deficit nije subvencija.

Između ostalog, to odražava činjenicu da Amerikanci troše više novca od Evropljana.

Moglo bi se čak i obrnuto tvrditi da nas Amerikanci iskorištavaju jer našoj isporuci robe u SAD ne suprotstavlja adekvatna isporuka robe u Evropu.

Ako jedem pljeskavicu u restoranu, onda imam trgovinski deficit sa tim restoranom. Ali ja to ne subvencioniram.

Drugo, mračnije objašnjenje je da Trumpu (i radikalnijim snagama u njegovom pokretu) nije riječ o novcu. Već o moći!

Tačnije: o neograničenoj, apsolutnoj moći.

To je ono što karakterizira poslijeratni poredak: to je liberalni poredak u kojem je osnovni zadatak države da odredi pravila u okviru kojih funkcioniraju kompanije i domaćinstva.

Donald Trump prezire pravila. Vjeruje u moć jačeg, a u međunarodnu politiku to su gotovo uvijek SAD. Kao američki predsjednik, Trump ima ogromnu moć kojoj se pojedine zemlje ne mogu suprotstaviti. Da biste osjetili vlastitu moć, morate je iskoristiti.

To je ono što Trump trenutno radi.

Međutim, to je i slabost njegovog pristupa. Jer pritisak stvara kontra pritisak. Američka agresija će proizvesti nove saveze i blokove. U Evropi se, uprkos svim poteškoćama, osjeća nova ozbiljnost u rješavanju pitanja odbrane. Pa čak i ako je možda istina da je posebno Njemačka trošila premalo novca na naoružanje u prošlosti u odnosu na njen ekonomski učinak, može se zapitati hoće li se, iz američke perspektive, išta zaista dobiti ako se Evropska unija, koja je prethodno bila posvećena održavanju mira, pretvori u vojnu silu s nuklearnim oružjem koja će također braniti svoje interese - i koja više ne naručuje svoje oružje od SAD, već ih proizvodi sama.

U 20. vijeku, rivalstvo između velikih sila okončano je u dva svjetska rata.

Ne može se očekivati ​​da će Trump i njegovi ljudi djelovati protiv američkih interesa. Ali vrijedi razmisliti malo o tome koji su to interesi.