Piše: Armin Sijamić
Kraj septembra i početak oktobra u Ukrajini mnogi će pamtiti. Dva teška vojna poraza dolaze zajedno s neizvjesnošću američkih predsjedničkih izbora 5. novembra. Ruska vojska nadire na istoku, bez obzira na gubitke koje trpi, i unosi nervozu u ukrajinske redove.
Krajem prošlog mjeseca ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski boravio je u Sjedinjenim Američkim Državama i tamo predstavio svoj „plan pobjede“ predsjedniku Josephu Bidenu i potpredsjednici Kamali Harris, koja je kandidatkinja na predstojećim predsjedničkim izborima u tijesnoj utrci protiv republikanskog kandidata Donalda Trumpa. Zelenski je svoj plan predstavio i Trumpu na sastanku u njegovoj rezidenciji u New Yorku.
Prema izvještajima američkih medija, neki zvaničnici nisu bili oduševljeni planom, jer insistiranje na cjelovitosti Ukrajine znači vojni poraz Rusije, a to može doći ako se Rusija vojno slomi te da su Kijevu za tu namjenu potrebne nove količine oružja i snažni diplomatski pritisak na Moskvu.
U petak će Zelenski plan predstaviti saveznicima na skupu u Njemačkoj, u vojnoj bazi Ramstein. Pred većim brojem zvaničnika Zelenski bi trebao ponoviti zahtjeve iznesene u Sjedinjenim Državama i posebno insistirati na dozvoli da oružje sa Zapada koristi dublje u teritoriji Rusije.
Sve dalje od Donjecka
Čemu oružje ako se ne smije upotrijebiti? Dozvola da se oružje koristi na međunarodno priznatom teritoriju Ukrajine sve manje daje rezultate, jer Rusija strateške snage drži daleko od linije fronta.
Upotreba takvog oružja možda bi pomogla Kijevu da odbrani Vuhledar, kojeg su zvali „grad tvrđava“. Rusija je trideset mjeseci napadala grad, koji je prije rata bio važno logističko čvorište u Donbasu. Kijevu je od početka agresije bio važno čvorište za dopremu logistike snagama na jugu Donbasa. Odatle je Ukrajina mogla ciljati ruske logističke rute između Donjecka i Mariupolja.
Smješten na brdovitom terenu i okružen ravnicama, Vuhledar je ukrajinskoj vojsci davao prednost. Vojska je odatle zaustavljala rusko napredovanje zapadno ka Zaporožju, ili sjeverno ka Pokrovsku. Gubitkom Vuhledara, koji se desio zadnjeg dana septembra ili prvog dana oktobra, Rusija će imati mogućnost da koristi željeznicu između Donbasa i Mariupolja, odakle bi kopnom mogla snabdijevati Krim, koji je mostom povezan sa Rusijom, a kojeg je više puta pogađala Ukrajina.
Ukrajinski mediji tvrde da su Rusi pretrpjeli velike gubitke prilikom zauzimanja Vuhledara. Razvoj situacije na frontu, čini se, ličio je na bitku za Marjinku i Avdijevku, gdje je Ukrajina pretrpjela jedan od najvećih poraza u ovom ratu.
Nekih osmadesetak kilometara sjevernije, ukrajinska vojska zabilježila je jednako težak poraz, možda čak i teži od onog u Vuhledaru. Nakon deset godina rata u Donbasu, Kijev ne kontroliše Toreck. Ovaj grad, do 2016. godine nosio je ime iz sovjetskog perioda Dzeržinsk, bio je važna utvrda ukrajinske vojske u sukobu s proruskim separatistima i potom protiv regularne ruske vojske.
Ukrajinski zvaničnici kažu da su Rusi ušli u dijelove grada i da borbe još uvijek traju. Ruski mediji kažu da ruska vojska kontroliše gradić. Ovakav prikaz stanja na terenu imali smo ranije, na primjer u Marjinki, gdje Kijev ne želi u početku da prizna gubitak nekog mjesta.
Toreck za ruske snage nije važan kao Vuhledar, ali za ukrajinske je možda i važniji. Pored toga što je deceniju odolijevao napadima i bio važna tačka za izvođenje napada, grad se nalazi blizu ceste koja povezuje Pokrovsk i Kostjantinvku, što je glavna opskrbna ruta za ukrajinske snage na istoku. Povlačenje Ukrajinaca Moskva će iskoristiti za napad na Časiv Jar, gdje teške borbe traju, te na pomenute Pokrovsk i Kostjantinivku, približavajući se sa jugoistoka prema Kramatorsku.
Čekajući američke izbore i kišu
Pogled na mapu Ukrajine otkriva ruske planove. Vuhledar i Toreck su bili kao klinovi u ruskom trbuhu. Napadi pokazuju da Rusija nije odustala od strategije da utvrđena mjesta napada s boka, koristeći činjenicu da na dugoj liniji fronta nijedna strana nema vojnika koliko bi htjela. Zatim, Rusija želi da ukrajinske snage odmakne od Donjecka, sa sadašnjih nekoliko desetaka kilometara.
Bitka za Vuhledar i Toreck neće odrediti sudbinu ovoga rata, čak možda ni sudbinu rata u Donbasu. Ali bitke su se desile u teško vrijeme za Kijev, dok se približavaju američki izbori sa Harris i Trumpom u mrtvoj trci. Kijev nije siguran u ishod, a predsjednik u Bijelu kuću ulazi tek u januaru. Pobjeda Kamale Harris vjerovatno bi bila bolja opcija na Kijev, ali na to se niko ne smije kladiti.
Trumpova politika je nepoznanica i ne bi značilo da bi proveo nešto što je najavio, a oko rata u Ukrajini je bio uglavnom neodređen, osim da rat želi zaustaviti i da će to uraditi čim pobijedi, bez davanja detalja kako to misli izvesti.
Već duže vrijeme Bidenova administracija pokušava Kijev pripremiti za dan bez američke pomoći u dosadašnjem obimu. Problem bi se mogao prevazići ako evropski saveznici preuzmu teret za rat u Ukrajini. SAD su glavni finansijer Kijeva, a Evropska unija je za vojnu pomoć Ukrajini izdovojila 43,5 milijardi eura, rekao je u avgustu visoki predstavnik za vanjsku i sigurnosnu politiku Josep Borrell. Trump bi bio presretan da se evropskim novcem kupuje američko oružje.
Iako su 43 milijarde eura ogroman novac, to nije mnogo za ekonomskog diva kakav je EU. Neki su izračunali da je to samo 0,3 posto BDP-a za svaku članicu Unije. Za toliko novca Ukrajina se trideset mjeseci opire Kremlju i, kako kažu evropski zvaničnici, brani evropsku sigurnost i vrijednosti. Poređenja radi, Rusija će u 2025. godini potrošiti rekordne 143 milijarde dolara za vojsku, što je povećanje od 32 milijarde u odnosu na ovu godinu.
Ovosedmični sastanak u Njemačkoj Zelenski će pokušati iskoristiti da ubijedi saveznike da nastave pomagati i da ih uvjeri da Ukrajina rat može dobiti ako ni zbog čega drugog, onda zbog iscrpljivanja Rusije. Moskva kontroliše manje od dvadeset posto ukrajinske teritorije, nakon što je rat počeo 2014. godine i nakon što je Rusija izvršila agresiju prije trideset mjeseci. Gruba računica, koja na vojnom polju ne mora da znači, govori da bi ovim tempom Rusiji trebale decenije da slome Kijev, ukoliko prethodno jedna strana ne doživi finansijski slom.
Zelenski i njegove pristalice na Zapadu pokušaće uvjeriti neodlučne da Kijev ima šansu da pobijedi i da samo veliki gubici Rusije, ljudski i materijalni, mogu natjerati Kremlj na kraj rata. Operacija u Kursku mogla bi poslužiti kao jedan od važnijih argumenata u tim planovima.
Koliko će Kijev i Zapad biti uspješni u tome pokazaće naredni period, počevši od ovosedmičnog sastanka pa do američkih izbora. Do tada službenom Kijevu treba i malo sreće, odnosno promjena vremenskih prilika na istoku Ukrajine, što bi usporilo ruske snage. U tom dijelu Evrope počinju kiše, koje natope zemlju i tako spriječe kretanje oklopnih jedinica izvan postojećih puteva. Tada na većem dijelu ukrajinskog fronta nastaje zatišje i počinju pripreme za nove bitke.