Što je Jozi milo u Zagrebu se snilo!

Piše: Enver Išerić, član Predsjedništva NES-a

U svom autorskom tekstu od 06. avgusta 2024. godine Jozo Pavković je odgovorio na mnoga pitanja koja je nakon 29 godina aktuelizirao predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Tako je govorio o tome kako je Hrvatima bilo lahko poraziti Republiku Srpsku Krajinu kada idu na civile tenkovima koje predvodi američki ambasador.

U ovom slučaju nemam namjeru ulaziti u analizi događaja prije, za vrijeme i poslije akcije „Oluja“ i razloge zbog čega su Srbi odbili mirovni plan Z-4. Postoji velika mogućnost da su čelnici Srba u Hrvatskoj, odnosno RSK i Srbiji bili naivni i da su odbili taj plan koji je, kako Pavković tvrdi, „Srpskoj Krajini dao državu u državi“. Ali postoje i druge mogućnosti. Jedna od tih je mogući dogovor čelnika Hrvatske i Srbije u kojem je bilo ukalkulisano i rješenje za Bosnu i Hercegovinu.

Interesantno je to da Vučić tvrdi da je HV ratovala protiv civila i da je te tenkovske napade predvodio američki ambasador u Hrvatskoj.

Gdje se tako brzo izgubi srpska vojska u RSK? Kako je onda bilo moguće da HV ima određenih gubitaka u toj operaciji? Vjerovatno od civila.

Bilo je kako je bilo, ali je ta operacija oslobađanja okupiranih dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine izvođena na osnovu Splitskog sporazuma, koji je podrazumijevao vojnu saradnju Armije Republike Bosne i Hercegovine i HV Republike Hrvatske u oslobađanju okupiranih dijelova Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Bilo bi možda dobro da Aleksandar Vučić, ako tvrdi da je američki ambasador predvodio tenkovske napade na RSK, odgovori na pitanje zašto je američka administracija zaustavila Armiju Republike Bosne i Hercegovine u oslobađanju okupiranih dijelova Bosne i Hercegovine, i to pred samom Banja Lukom ?
Pavković svoj tekst zaključuje konstatacijom da je američki diplomat suosjećao sa srpskim izbjeglicama iako su mu prije toga njegove vođe odbili plan Z-4. „Da su ga prihvatili, u RH bi imali "RSK", moćniju državu nego što je Republika Srpska u BiH. I danas se ne bi raspravljalo je li Galbraith u Oluji u Knin ulazio na tenku ili iz njega izlazio traktorom.“

Sporan je u ovom tekstu upravo ovaj zaključak koji sugerira da je entitet Republika Srpska država. E pa gospodin Pavković treba da zna da to nije tako i to nikada neće biti. Bez obzira što je od strane rukovodstva HDZ-a BiH sugerisano rukovodstvu RS da čuvaju RS, a iz koje su u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu protjerali skoro sve Hrvate i Bošnjake, Republika srpska nije i nikada neće biti država. I entitet Republika Srpska nije samo entitet srpskog naroda. Valjda nam je to svima jasno. Postoji presuda Ustavnog suda Bosne i Hercegovine kojom je utvrđeno da su sva tri konstitutivna naroda konstitutivni na cijelom području države i da moraju uživati ista prava. Nije znači RS entitet samo srpskog naroda isto kao što ni Federacija Bosne i Hercegovine nije entitet samo Bošnjaka i Hrvata, kako to neki i sada misle i tvrde.

Čak je i u Vašingtonskom sporazumu, na koji se pozivaju oni koji podržavaju RS i njihovu secesionističku politiku i koji zagovaraju i priželjkuju treći entitet, naglašeno da se uspostavlja Federacija na području Republike Bosne i Hercegovine s većinskim Bošnjacima i Hrvatima, a da će se odluka o statusu teritorije sa većinskim srpskim stanovništvom donijeti u okviru mirovnih pregovora. A ta područja sa većinskim Bošnjacima, Hrvatima i Srbima nisu područja koja danas čine ova dva entiteta. Bilo je puno općina u oba entiteta koje su većinski bile nastanjene Bošnjacima i Hrvatima u RS ili Srbima u Federaciji BiH. Ovo što danas imamo kao demografsko/narodno/nacionalno stanje je rezultat agresije, ratnih zločina i genocida. I to će se morati ispraviti. Niko to ne smije priznati kao gotovu stvar.

Nakon toga je uslijedio Dejtonski mirovni sporazum, kojim su uspostavljena dva entiteta, i time su praktično stavljena van snage sva ranija rješenja i odluke pobunjeničkih organa takozvane Srpske Republike Bosne i Hercegovine i Bošnjačko-Hrvatske Federacije. Dejtonskim mirovnim sporazumom otklonjena je svaka mogućnost podjele države ili njene daljnje teritorijalne razgradnje na etničkoj osnovi. Posebno valja napomenuti da su nakon i Vašingtonskog sporazuma i nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma donesene brojne presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, kojim su dokazani udruženi zločinački poduhvati sa ciljem podjele države Bosne i Hercegovine.

Osim toga donesena je i presuda Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o konstitutivnosti i nakon te presude niko nema pravo, ne može niti će se bilo kome dozvoliti da svojata određeni teritorij za samo određeni narod. To se neće desiti bez obzira kolika podrška ili kakva uputstva dolazila bilo iz Zagreba ili iz Beograda, centara u kojima su stvarane i razrađivane ideje udruženih zločinačkih poduhvata i podjele naše države.