Kenan Kolašinac Zlatni ljiljan: S puškama smo išli na tenkove, borba za domovinu bila je jača od svega

Razgovarala: Amra Vrabac

Agresija na BiH počela je s proljeća 1992. godine. Organizacijom i hrabrošću patriota otpočela je odbrana Sarajeva i BiH od neprijatelja. Bitka za Sarajevo bila je ključna. Od juna te godine vodile su se neke od najznačajnjih akcija oslobađanja teritorije oko Sarajeva koje su, s ove vremenske distance, sigurno preokrenule tok rata ne dozvoljavajući da Sarajevo padne u ruke agresora.

Hrabrost momaka u farmerkama i tenama te 1992. godine, većinom bez ikakve vojne obuke ili susreta sa oružjem, ostat će zapisana u historijskim faktima ove države.

Nažalost, mnogi su izgubili život za odbranu države, a bijeli nišani i groblja trajni su podsjetnik na najbolje sinove i heroje BiH.

Jedan od onih o čijoj se hrabrosti i nevjerovatnim podvizima i danas govori je Kenan Kolašinac, nosilac najvećeg ratnog priznanja Zlatni ljiljan. Dodijeljen mu je 1995. godine prije okončanja agresije.

Rat ga je zatekao u mahali u Boljakovom Potoku. Bez razmišljanja pridružuje se Teritorijalnoj odbrani s tek navršenih 19 godina, a zatim i Armiji RBiH nakon njenog formiranja. Bio je vojnik, diverzant, pa komandir čete u okviru 2. viteške brigade Prvog korpusa Armije RBiH.

Kako kaže, do tada nikada nije imao kontakt s oružjem.

„Samo mi je bilo važno da branim državu, da se dam na raspolaganje. Iznad mog naselja Buća Potoka i Boljakovog je Žuč. Gledali smo da što bolju pušku zadužimo i da idemo u akciju“, priča Kolašinac za Patriju.

Tokom razgovora nabraja svoje saborce, komšije iz ulice koji su ostali u Sarajevu te ratne 1992. godine i pridružili se odbrani. I danas živi u istoj ulici u istoj porodičnoj kući. U vojsci je ostao do 2002. godine kada se penzioniše u činu kapetana. I danas je radno aktivan i zaposlen je u jednoj sarajevskoj privatnoj firmi.

Prije nekoliko godina na nagovor prijatelja i saboraca politički se aktivira i aktuelni je vijećnik u Općinskom vijeću Novi Grad. Kako kaže, od politike neće živjeti ali želi da u svojoj mahali svojim komšijama omogući asfalt do kuće, kanalizacionu mrežu i ono najvažnije što može s ovog lokalnog nivoa, veća prava za borce Armije RBiH. Mnogi od njih su zaboravljeni, teško žive, ali Kolašinac je jedan od onih ljudi koji svoje saborce i danas imenom i prezimenom nabraja, njihove zasluge ne zaboravlja, iako je on bio komandir i diverzant koji je išao tamo gdje drugi nisu.

„Ja sam dobio Zlatni ljiljan na osnovu mojih boraca i te jedinice. Igrom slučaja sam ja bio komandir“, kaže Kolašinac, a među boračkom populacijom uživa veliko poštovanje. Ali za Kolašinca je to obostrano i sve su to, kako kaže, njegova braća.

Jedna od ključnih akcija bila je 8. juna 1992. godine kada se oslobađao dio brda Žuč. Uslijedile su bitke za Vis, Mijatovića Kosu, Treskavica, Dujmovska brda, Stup.

U bici na Mijatovića Kosi poginuo je komandant Safet Isović koji je htio pomoći diverzantima. Od 24 borca koji su učestvovali u akciji samo petorica su preživjela bez povreda. Dvojica su poginula, a ostali su bili teže i lakše ranjeni. Ono što posebno ističe je da nikada nisu ostavili svoje saborce, izvlačili su sve ranjene i mrtve kako bi ih dostojanstveno ukopali. Na Mijatovića Kosi kasnije je poginuo i heroj Safet Zajko.

Kaže da tek danas kada ima svoju djecu, zna kako je bilo njegovom ocu dok ga je čekao na kućnom pragu po povratku iz akcija. Svaka akcija bila je – biti ili ne biti.

„Vratio sam se kući, i otac me čeka na vratima. A on je znao kakve su te borbe i on je bio na liniji. Tek sad kad sam i ja roditelj znam kako mu je. Znali su da je taj dan akcija, a ja sam rijetko kući dolazio. Ta Mijatovića Kosa nas je koštala puno“, govori Kolašinac.

Jedna od bitaka koja je imala za cilj eliminisati oklopnu jedinicu agresora odigrala se krajem oktobra 1994. godine na Dujmovskim brdima. Akcija je izvedena taktički, ali zbog nepredvidljivog planinskog terena gdje su daleko suroviji i teži uslovi vrlo lako je moglo sve krenuti po zlu.

„Imali smo zadatak da idemo direktno na tenkove i išli smo“, prisjeća se Kolašinac tih dana.

Bila je to jedna od najuspješnijih akcija u kojoj je zarobljeno 5 tenkova T55, 6 oklopnih transportera, 4 kamiona, autobus.

I danas se sjeća dana kada je upoznao predsjednika Predsjedništva RBiH Aliju Izetbegovića. Pao je Stup i komandant ga je pozvao da dođe kod njega.

“Predsjednik je čuo da je pao Stup i došao kod Fikreta da traži ima li iko da to vrati? Ja kad sam ušao u tu sobu sjećam se, predsjednik pita: „Jeste li imali ikog starijeg?” Pita me koliko imam godina, na kojoj sam dužnosti. Već sam tad imao Zlatni ljiljan, čin kapetana. Pita me, koliko imam ljudi, ja kažem 112. I kažem mu, ja ću to vratiti predsjedniče”, priča Kolašinac.

U akciji koju je izveo sa svojim saborcima uspio je vratiti to područje ali su četnici tenkovskom paljbom nakon nekog vremena nanijeli gubitke Armiji RBiH koji su čuvali tu liniju.

Za jednu od akcija nagrađeni sa 50 KM

Istinski heroji su među nama, a svojim doprinosom odbrani BiH od agresora zadužili su nas da ih se sjećamo i spominjemo svaki dan, a ne samo na određene datume i godišnjice.