Posljedice rekonstrukcije Vlade CG: Vanjskopolitički zaokret, politička neizvjesnost i prijevremeni izbori

Piše: Nevena Kovačević

Crnogorska vlada rekonstruisana je prošle sedmice. Kraj jula kao finalni rok, više puta je najavljivan od strane lidera nekadašnjeg Demokratskog fronta Andrije Mandića i Milana Kneževića.

Iako su proruski agenti već bili dio izvršne vlasti kroz pozicije državnih sekretara, a Andrija Mandić sa pozicije šefa parlamenta faktički upravljao odlukama ne samo parlamentarne većine, već i Spajićeve Vlade, njihova infiltracija u Vladu formalizovana je preuzimanjem tri ministarska resora, te dobijanjem dva potpredsjednička mjesta. Osim partija nekadašnjeg DF-a novi konstituent izvršne vlasti je i Bošnjačka stranka, kojoj je pripalo pet resora i jedno potpredsjedničko mjesto.

Crna Gora tako je dobila najglomazniji državni aparat u istoriji višestranačja, sa preko trideset članova - 24 ministarstva i sedam potpredsjedničkih mjesta, gotovo izmišljenim resorima s ciljem zadovoljenja političkih apetita. Čak ni preklapanje nadležnosti pojedinih potpredsjednika i ministarstava, čiji su ministri imenovani prije samog osnivanja, nije spriječilo politički gladne i fotelja željne politikante da zarad dobijanja što većeg dijela političkog kolača klijentelističko-partitokratsku konstrukciju učine preglomaznom do te mjere da će biti upitno ima li država uopšte na raspolaganju toliko resursa čijom bi se zloupotrebom i rasipanjem novca građana podupirao ovaj evidentno neodrživi sistem.

Riječ je, dakle, o sistemu u koji jedni ulaze isključivo da bi ostvarili ideološko-političke ciljeve, ali je interesno klijentelističko pozicioniranje po širini i dubini ključni kohezivni faktor i motiv kojim se vodi većina konstituenata restrukturirane Vlade. Preglomazna Vlada, sastavljena od programski i ideološki dijametralno suprotnih subjekata, nema nikakve šanse da opstane u punom mandatu. Iako dvotrećinska podrška posmatrano s aspekta političke teorije obično označava put ka stabilnosti, posve suprotni ciljevi i ideološke razlike biće ključni kamen spoticanja i konstantnih previranja unutar Vlade.



Spoljnopolitički zaokret i vrijednosni sunovrat

Istog dana, nakon sjednice na kojoj je izglasana rekonstruisana Vlada, Sjedinjene američke države izrazile su otvorenu zabrinutost zbog ulaska proruskih struktura u crnogorsku Vladu, koja, umjesto deklarativno proevropske, postaje otvoreno proruska, podređena Moskvi i zvaničnom Beogradu. Iz Evropske komisije saopštili su da će sa pažnjom pratiti dešavanja u Crnoj Gori, ne želeći da komentarišu pojedinačne konstituente Vlade.

No, samo dva dana kasnije, stigla je oštra i nadasve koordinisana poruka, – proglašenje predsjednika Skupštine Andrije Mandića, potpredsjednika Vlade Alekse Bečića, te lidera Demokratske narodne partije Milana Kneževića nepoželjnima u Hrvatskoj, nakon usvajanja skupštinske rezolucije o genocidu u Jasenovcu. Javnost u Crnoj Gori nije iznenađena time što se osim četničkog vojvode i Kneževića na crnoj listi Hrvatske našao i Bečić.

Naime, nagovještaj sukoba između Crne Gore i Hrvatske dogodio se još krajem prošle godine, kada je ministar odbrane i funkcioner Demokrata Dragan Krapović negirao velikosrpsku agresiju na prostoru bivše Jugoslavije i insistirao na jednostranom rješenju po pitanju vlasništva nad brodom Jadran. Uslijedilo je otkazivanje susreta od strane hrvatskog ministra odbrane Ivana Anušića, a zatim i prva protestna nota Hrvatske upućena Crnoj Gori.

Bečićeve Demokrate desničarska su partija, koja pod plaštom građanske orijentacije vodi neku vrstu politike neutralnosti. Drže se po strani, dok bez presedana podržavaju sve fašističke prijedloge lokalnih, ali i državne vlasti. Upravo su Demokrate zaštitnici predsjednika opštine Nikšić Marka Kovačevića, fašiste i negatora genocida, koji konstantno najavljuje obračune s Turcima, kao i predsjednika opštine Pljevlja Darija Vraneša, Vučićevog i Vučevićevog raportera i rušitelja multietničkog i multivjerskog sklada, u gradu koji je do preuzimanja vlasti od strane Mandićevog pionira bio simbol tolerancije i suživota.

Upravo je hrvatskom zabranom ulaska, ogoljena ideološka pozadina Bečićeve politike. A ovakav potez svojevrsna je poruka i Spajićevom pokretu Evropa sad, da sjedenje na dvije ili tri stolice više nije opcija. Ako bi ostale članice EU odlučile slijediti Hrvatsku, zabrana bi mogla biti proširena i na zemlje Šengena. Jasno je da se diplomatski potezi povlače u dogovoru sa ostalim EU članicama. Pitanje je, kako će, novi ministar vanjskih poslova Ervin Ibrahimović odgovoriti na diplomatski šamar članice EU. Bila je to i prva neugodna poruka i Ibrahimoviću – da mu u Vladi s sljedbenicima četničkog pokreta i ljubiteljima ratnih zločinaca i sluga ovovremenih nastavljača sprovođenja radikalske agende iz devedesetih nipošto nije ni bilo mjesto.

Andrija Mandić i Milan Knežević, po sopstvenom priznanju, od svoje ideologije nijesu i neće odustati. Ostaju odani Putinovsko-Vučićevskoj misiji, koja se sastoji u fašizaciji Crne Gore, poništavanjem antifašističkih temelja duboko utkanih u crnogorsku istoriju i tradiciju. Krajnji cilj, ipak ostaje prekrajanje državnog ustrojstva, ustavnim ili antiustavnim putem, a narodna umjesto građanske Vlade, presudna je etapa na putu do njegovog ostvarenja. Ibrahimović je, kao iskusan političar morao znati da njegova odluka nanosi nemjerljivu štetu i bošnjačkom i crnogorskom narodu, te državi čijoj je obnovi nezavisnosti BS sa ostalim manjinskim partijama dala presudan doprinos.



Činjenica da je Ibrahimović zarad fotelja i funkcija odlučio izdati principe Rafeta Husovića, koji je 2016. godine veoma izričito odbio ponudu DF-a da sa njima formira Vladu čiji bi bio premijer, izazvala je brojne kritike ovdašnje, ali i regionalne javnosti, te bošnjačke dijaspore, jer je slijedeći albanske birače Ibrahimović pristao na saradnju s velikosrpskim šovinistima. Doduše, Ibrahimovića su podržali lider SDA Bakir Izetbegović, ministar vanjskih poslova BIH Elmedin Konaković.

Posebno iznenađuje podrška Majki Srebrenice, budući da Ibrahimovićevi koalicioni partneri dželate i ubice srebreničkih žrtava smatraju nacionalnim herojima, negirajući da je genocid uopšte počinjen, tvrdeći da je Islam lažna vjera, te da se zločin u Srebrenici ne može smatrati genocidom jer su tamo ubijani vojno sposobni muškarci. Da je BS u Spajićevu Vladu ušla odmah nakon izbora, kada je ta Vlada imala manjinsku podršku NSD i DNP, u takvoj odluci ne bi bilo ničeg spornog.

No, nakon što je Mandić dočekao Dodika bez zastave BIH, održao skandalozan govor na takozvanom svesrpskom saboru, zajedno sa Kneževićem i koalicionim saborcima protivio se glasanju Crne Gore za Rezoluciju UN o Srebrenici, a Knežević se zaklinjao da neće podržati ulazak BS u Vladu ako u martu podrže Mandićevu smjenu, što su oni učinili, jasno je da se radi o pukom klijentelističkom kompromisu, na koji su Mandić i Knežević pristali zbog viših ciljeva Moskve i Beograda, a Ibrahimović foteljaški motivisan.

Ulaskom manjinskih partija, Aleksandar Vučić zacementirao je poziciju svojih ključnih agenata, najprije šefa izvršne i zakonodavne vlasti četničkog vojvode Andrije Mandića. Bio je to i pokušaj anesteziranja Zapada, ali je efekat, očito, bio kontraproduktivan. Odluka BS da pristane na aranžman sa kleročetničkom hordom, ideološki i programski neskriveno privrženom politikama biz devedesetih, ponajmanje je u interesu bošnjačkog naroda.

Suprotna je i idealima nezavisne, suverene i građanske Crne Gore, utemeljene na antifašističkim i sekularnim vrijednostima. Velikom i časnom gospodinu Husoviću, da je danas živ, sasvim sigurno, kao ni te 2016, interesno koaliranje utemeljeno kompromis s neočetnicima ne bi bio prihvatljiva opcija, ni po koju cijenu. Odluku BS na sjednici Glavnog odbora podržalo je 87 članova, jedan je bio uzdržan, a oko trideset nije prisustvovalo.

Sudeći prema najavama medija, očekivani rascjep unutar BS biće javno obznanjen za nekoliko dana, kada će dio nezadovoljnog članstva na press konferenciji predstaviti inicijativni odbor za formiranje nove partije, s nacionalnim bošnjačkim predznakom. BS će se, očito, suočiti i sa značajnim padom podrške birača. Podsjetimo, na posljednjim parlamentarnim izborima osvojili su šest mandata.



Glasovi prema manjinskom ključu znak su nesigurnosti i želje da partija s nacionalnim predznakom svoje birače zaštiti od terora i progona kojem su izloženi od promjene državne i lokalnih vlasti nakon 2020. godine. Ibrahimovićeva stranka će, ukoliko želi ostanak unutar Vlade, morati da ispuni ultimatum partija vlasti – raskid svih lokalnih koalicija sa DPS-om i poklanjanje tih opština rusko-srpskim strukturama. Takav potez vodi rušenju mostova savezništva i koalicione saradnje s tradicionalnim partnerima – procrnogorskim i suverenističkim partijama. Daje se i pogonsko gorivo nastavku šovinističkih izliva kakve sprovode najradikalniji Mandićevi pioniri – predsjednici opštine Nikšić Marko Kovačević i Pljevlja Dario Vraneš.

Znao je Ibrahimović, kao iskusan političar, da niti on, niti albanske partije nemaju kapacitete da zaustave nalet divljajućeg šovinizma. Umjesto pokušaja da se kroz saradnju s opozicijom s lokalnog nivoa pokrene talas promjena, manjinske partije, svjesno ili nesvjesno, igraju za suprotan tim. Saradnja s obožavaocima čiča Draže, Mladića i Karadžića, u interesu je jedino Aleksandru Vučiću i Andriji Mandiću koji uz podršku Moskve ruše ustavni poredak, pretvarajući državu građana u državu naroda.

I ranije su, za vrijeme Abazovićeve Vlade Dodikovi saborci Ibrahimoviću bili prihvatljivi, ali pristajanje na ulazak u radikalnu Vladu, pod plaštom kapitalnih i razvojnih projekata, izdaja je bošnjačkog naroda u Crnoj Gori, dijaspori i BIH. Takvu odluku može podržati samo neko ko ne razumije balkanske prilike i Vučićev zločinački velikodržavni projekat.

Predsjednik Srbije, uostalom, sam je priznao da njegov uticaj raste, poručivši međunarodnoj zajednici da se njegova agenda sprovodi po planu, dok Zapad tolerantno posmatra slavodobitno hvalisanje naoružavanjem i otvorene prijetnje novim ratom za mir. A Vučićeve i Mandićeve tvrdnje o Hrvatskoj kao novoj NDH, dovešće Crnu Goru u još nepovoljniju poziciju.

Crna Gora, nakon dobijanja IBAR-a pravi radikalan spoljnopolitički zaokret. Prvi cilj Aleksandra Vučića djelimično je ispunjen – proces EU integracija ozbiljno je ugrožen. Drugi cilj je usvajanje zakona o dvojnom državljanstvu, kojim bi fantomski birači uvezeni iz Srbije i RS promijenili etničku i demografsku strukturu Crne Gore. Zatim slijede ustavne promjene za koje je potrebna dvotrećinska većina u Skupštini i tropetinska potvrda na referendumu. Iako je njihovo usvajanje malo vjerovatno, ne smiju nas iznenaditi ni antiustavni manevri, na koje smo dobrano navikli i koje ne možemo ni predvidjeti. Spajić, kako bi izbjegao političku smrt pristaje na sve, a Mandić će ucjenjivački potencijal proširiti i na ostale konstituente Vlade i parlamentarne većine. Politički iskusni vojvoda, metodama disciplinovanja odlično se služi.



Crna Gora je na rubu posrnuća. Od sigurnog koraka ka zapadu, siguran zaokret ka istoku. Nakon oslobađajuće presude u slučaju državni udar, uprkos nepobitnim dokazima pribavljenim s međunarodnih adresa i svojevremenom Vučićevom priznanju da je bilo planirano ubistvo Mila Đukanovića, za Mandića i Kneževića ne postoje limiti. Spajićev program Evropa sad dva marketinška je strategija koja će se već na podgoričkim izborima pokazati neučinkovitom, a prevara građana doći će na naplatu padom rejtinga. Zato će široka predizborna koalicija konstituenata Vlade, vjerovatno, biti izvjestan scenario, jer će lista bivšeg ministra pravde Andreja Milovića dodatno podijeliti biračko tijelo PES-a, dodatno uzdrmati već poljuljanu poziciju Spajića, te povući i dio članstva.

Pitanje je i kako će se postaviti predsjednik Jakov Milatović, koji proevropskim zaokretom pokušava pročistiti svoju političku biografiju. Međutim, Milatović amo sa stabilne pozicije oponira bivšim partijskim kolegama, ostajući vjeran svojim tvrdoideološkim uvjerenjima, a to je mamac koji opozicija ne bi smjela da zagrize. Snažno djelovanje opozicionih snaga i otpor strukturama koje mogu raditi šta požele, mora biti intenzivirano. Sudeći prema rezultatima izbora u Budvi i Andrijevici, na predstojećim izborima u Podgorici i Kotoru može se očekivati tendencija opozicionog rasta. Izvjesno je da će vodeće opozicione partije nastupiti samostalno, DPS kao jedna, i Evropski savez koji čine Socijaldemokrate, Socijaldemokratska partija i Liberalna partija kao druga kolona.

Nastup u više kolona, pokazalo se, efektivniji je od formiranja jedinstvene liste. Postizborne prilike mogu se zakomplikovati rasipanjem ogromnog broja glasova, budući da neke novoformirane partije, poput Stranke evropskog progresa bivšeg premijera Duška Markovića najavljuju samostalne nastupe, iako im je prelazak cenzusa teško dostižan. Ipak, podgorički izbori su, možda, svijetla tačka u klerofašističkom mraku. Crnu Goru, bez dileme, očekuje turbulentna politička jesen, a prije ili kasnije i vanredni parlamentarni izbori.

Kako smo i ranije pisali, strankama bivšeg DF-a dvotrećinska većina potrebna je za pokušaj izglasavanja ustavnih promjena u dijelu himne, jezika i simbola. Ostaje nada da makar manjinske partije, čak ni pod Mandićevom ucjenom na takvo nešto neće pristati. Dvotrećinska većina kao put ka reformskim iskoracima u teoriji lijepo zvuči. Praksa i namjere su, međutim, posve drugačije.