Branioci u patikama su žrtve politike kompromisa momaka u lakovanim cipelama

Za NAP piše: Sifet Kukuruz, pravni ekspert

Vijest da je urednica na BH Radiju 1 Enisa Hajdarević-Šojko sankcionisana jer je u emisiji pustila pjesmu "Branioci Sarajeva" nije izazvala neku posebnu pažnju u onim političkim krugovima koji se samoodređuju probosanskim i prodržavnim.

U vezi s odlukom o sankcionisanju Enise Hajdarević-Šojko, Kolegij pomenutog bosanskohercegovačkog radija je naveo da je "sve sadržaje u programu potrebno prilagoditi društveno-političkom kontekstu kako nijedan emitovani sadržaj ne bi izazvao uznemirujuće reakcije kod stanovnika u svim dijelovima BiH te obavezno voditi računa o tome da emisija BHRT1 bude integrativni medij koji spaja, a ne razdvaja".

Na osnovu ovakvog obrazloženja odluke, može se zaključiti da kriterij prihvatljivosti programskih sadržaja na javnom radio-televizijskom servisu postaje društveno-politički kontekst i osjećaji svih stanovnika države BiH, što samo po sebi ne bi predstavljalo nikakav problem da u BiH nisu prisutne politike koje otvoreno destruiraju bosanskohercegovačko društvo, negiraju državu BiH i neskriveno iskazuju dezintegrativne aspiracije u odnosu na sve ono što predstavlja i simbolizira državu BiH kao jedinstven političko-pravni, kulturološki, ekonomski i svaki drugi prostor.

Važno je naglasiti da politike koje iskazuju nihilistički pristup prema svemu državnom nisu nastale tek nakon rata koji je, prema presudama međunarodnog pravosuđa, predstavljao međunarodni oružani sukob, nego je riječ o politikama koje su dovele do rata i čiji je osnovni cilj bio nestanak države BiH i uništenje svakog oblika integralnog bosanskohercegovačkog društva.

I upravo takve politike i njihovi simpatizeri danas postaju mjera prihvatljivosti sadržaja koji se mogu, odnosno ne mogu emitovati na radiju koji se, nominalno, samoodređuje državnim.

Ukoliko krajnji cilj djelovanja svih javnih institucija treba biti očuvanje i promocija interesa države BiH, multilateralnosti i pluralnosti bosanskohercegovačkog društva, a Kolegij BH Radija 1 svojom odlukom želi domaću javnost u to uvjeriti, onda se mora postaviti pitanje - da li i na koji način pjesma "Branioci Sarajeva" podriva interese države BiH i šteti bosanskohercegovačkom društvu? Ovome se svakako može dodati i pitanje - na koji način Kolegij BH Radija 1 percipira državu BiH, njenu prošlost i budućnost?

Odgovori na ova pitanja bi omogućila da se na jasan i precizan način utvrdi da li pjesma "Branioci Sarajeva" predstavlja sadržaj koji negira državu BiH kao cjelovitu, suverenu državu, državu ravnopravnih građana i naroda ili se radi o sadržaju koji samo uznemirava politike koje su antidržavno nastrojene?

Uvažavajući činjenicu da se Kolegij BH Radija 1 rukovodio interesima države BiH, osjećajima svih njenih stanovnika i potrebom jačanja integracije bosanskohercegovačkog društva, mora se postaviti i pitanje kako je moguće osnažiti i razvijati državotvornu svijest ukoliko se u javnom prostoru kao mjera prihvatljivosti sadržaja postavi zadovoljstvo onih koji nisu željeli i još uvijek ne žele postojanje države BiH, niti bilo koji oblik postojanja jedinstvenog bosanskohercegovačkog društva.

Voditi računa osjećajima onih koji državu BiH smatraju svojom domovinom i onih koji BiH ne samo da ne smatraju svojom domovinom, nego je ne smatraju čak ni državom, nije moguće. To je nemoguće u istoj mjeri u kojoj je nemoguće u istu ravan staviti one koji su branili Sarajevo i one koji su pucali na Sarajevo, jer njihovi osjećaji i interesi, a ni pjesme nisu bile iste. To su dva svijeta koja se međusobno isključuju.

Odbrana Sarajeva je bila, ne samo moralni, nego i egzistencijalni imperativ, ali rušenje Sarajeva nije bilo, niti moralno, niti je bilo nužno. To je bilo pitanje izbora i stava onih koji su to činili. Zato i nije moguće kao kriterij prihvatljivosti programskih sadržaja postaviti društveno-politički kontekst i uznemirenost stanovnika svih dijelova BiH, jer postojale su, i još uvijek postoje državne i antidržavne politike, kao što su postojale, i još uvijek postoje patriotski i destruktivni osjećaji prema svemu onome što je bosanskohercegovačko.

Kolegij BH Radija 1 je morao prvo odrediti koje vrijednosti predstavljaju interese države BiH i svih njenih stanovnika i tek na osnovu jasno određenih mjerila i kriterija odrediti da li je neki sadržaj usklađen ili protivan tom interesu.

Nezadovoljstvo ili uznemirenost nekim sadržajem bilo koga ne može biti mjera društvene prihvatljivosti, jer svima je jasno da u BiH postoje politike i njeni simpatizeri koji su uznemireni, ali i nezadovoljni činjenicom što država BiH još uvijek postoji kao država.

Da bi se izbjeglo bilo kakvi politikanstvo moraju postojati jasni i objektivni kriteriji na osnovu kojih se procjenjuje neki sadržaj. I takvi kriteriji moraju biti unaprijed poznati svima, i onima koji BiH doživljavaju svojom domovinom, i onima kojima je domovina neka druga država, a žive u BiH.

Bez postojanja takvih transparentnih kriterija i mjerila sve odluke nužno imaju subjektivan karakter koje svoje ishodište mogu imati čak i u politikama koje su suprotne interesima BiH i njenih stanovnika.

Odluka Kolegija BH Radija 1 u konkretnom slučaju zasniva se na paradoksalnoj logici prema kojoj bi se npr. iz vremena narodnooslobodilačke borbe mogle pjevati samo one pjesme koje ne vrijeđaju osjećaje i interese četnika ili sportskim riječnikom kazano, da bi na aktualnom evropskom nogometnom prvenstvu prihvatljivo bilo da se dozvoli odigravanje samo onih utakmica u kojima navijače poraženog tima neće vrijeđati rezultat koji njihov tim eliminira iz daljnjeg takmičenja.

Činjenice, istina, a ne politika i osjećaji onih koji su pucali na Sarajevo, mogu i trebaju biti jedini kriterij i mjera prihvatljivosti bilo kojeg sadržaja u javnom prostoru.

Ugađanje snagama i politikama koje su rušile državu BiH i njen glavni grad, je duboko uznemirujuće za sve one koji državu BiH smatraju svojom domovinom, a Sarajevo njenim glavnim gradom.

Očito je da se u konkretnom slučaju ne radi o zaštiti državnog interesa jer on od onih koji su donijeli odluku i nije jasno određen. Također, ne može biti riječi ni o muzičkim ukusima o kojima se ne može i ne treba raspravljati, nego se radi o odnosu između zagovornika i sljedbenika dvije međusobno isključive politike, one koja je gradila i branila državu BiH, i one koja je negirala i još uvijek negira BiH.

Ovu istinu ne može promijeniti činjenica da se takav odnos iskazuje od onih koji državne institucije koriste za antidržavne aktivnosti. Tako je bilo nekada, a tako je i danas. Jedina razlika je u tome što su nekada postojali branioci Sarajeva koji nisu pravili kompromise na štetu istine i svoje države, i što su danas na sceni neki drugi akteri koji brane neke druge vrijednosti i koji su spremni na kompromise sa protagonistima i nosiocima tih "vrijednosti".

Nesreća ove države i ovog grada je da danas nema branilaca Sarajeva koji nisu pristali praviti kompromis sa politikama koje negiraju državu BiH i ubijaju stanovnike njenog glavnog grada i koji su u toj svojoj časnoj i plemenitoj borbi pjevali svojoj državi i svome gradu.

Nažalost, danas su na sceni politike čija osnovna odlika je "kompromis". A praviti kompromis između istine i neistine je ubijanje istine. U politici kompromisa uvijek i nužno strada istina.

Momci u patikama su državu BiH i istinu o njoj branili svojim životima, a danas oni u lakovanim cipelama koji su postavljeni na javne funkcije, svoje pozicije i interese brane kompromisima. I to kompromisima na štetu istine. Takav odnos prema istini ne zaslužuju ni momci u patikama, ni država BiH i njen glavni grad Sarajevo.