Kovačević: Mogu li raskoli unutar pokreta Evropa sad produbiti krizu u crnogorskoj Vladi

Piše: Nevena Kovačević

Da je put od političkog vrha do političkog dna veoma kratak, najbolje se može vidjeti na primjeru trenutno vladajuće crnogorske partije - pokreta Evropa sad. Podsjetimo, PES su osnovali nekadašnji ministri u Vladi Zdravka Krivokapića, a sadašnji predsjednik i premijer Jakov Milatović i Milojko Spajić, dominantno na temelju neodrživih ekonomskih reformi i populističkih obećanja.

Iskoristivši momenat u kojem je raslo zadovoljstvo građana zbog povećanja zarada kroz program Evropa sad 1, Milatović i Spajić su uvidjeli da kao idejni tvorci takve ekonomske politike mogu politički profitirati. Čak i kampanje za lokalne izbore svodile su se uglavnom na priče o poboljšanju životnog standarda kroz povećanje minimalnih zarada i penzija. Lokalne teme bile su gotovo zapostavljene.

Pokret osnovan pod političkim pokroviteljstvom Srpske pravoslavne crkve, uz sumnjive veze sa porodicom Dodik, koje nikada nijesu javno demantovane. Ipak, PES je već učešćem na prvim lokalnim izborima u više crnogorskih opština 2022. godine ostvario zapažene rezultate i vrtoglavi rast podrške, naročito u Podgorici.

U nekoliko opština postali su sastavni dio vlasti, dok je mjesto gradonačelnika Podgorice trebalo da pripadne Jakovu Milatoviću. Međutim, nakon odbijanja Spajićeve kandidature za predsjedničke izbore zbog afere sa navodnim dvojnim državljanstvom, Milatović odustaje od gradonačelničke funkcije i postaje kandidat PES-a na predsjedničkim izborima održanim u martu prošle godine.

Već tada, počela su se nazirati prva ozbiljnija trvenja na relaciji Milatović – Spajić, od trenutka kada Milatović počinje javno kritikovati Spajićevo obmanjivanje javnosti da ne posjeduje dvojno državljanstvo i srpski pasoš.

Šuškalo se i o burnim dešavanjima i raspravama na sjednicama partijskih organa, ali su ovi incidenti vješto zataškavani. Antivizionarska partija bez jasne ideološke profilacije, zasnovana na nesvakidašnjem principu dvojnog liderstva, bez jake infrastrukture, sastavljena od politički neiskusnih ličnosti, te brojnih preletača, brzinom svjetlosti infiltrirala se na političku scenu.

Najveći uspon PES-a uslijedio je kada je u drugom krugu predsjedničkih izbora, uz podršku partija takozvane tridesetoavgustovske većine Jakov Milatović pobijedio Mila Đukanovića i preuzeo predsjedničku funkciju. Na parlamentarnim izborima, PES je ostvario rezultat od 25 odsto podrške, čime su se pozicionirali kao najjača parlamentarna partija.

Tokom višemjesečnih mučnih pregovora o formiranju Vlade, sukob predsjednika i budućeg premijera postajao je sve očigledniji. Dvojica lidera sazivali su odvojene sjednice partijskih organa. Milatović je bez zadrške kritikovao Spajića, optužujući ga za neprincipijelno vođenje pregovora.

Njegovo aktivno miješanje u proces formiranja Spajićeve Vlade rezultiralo je ulaskom proruskih struktura iz redova nekadašnjeg Demokratskog fronta u vlast, postavljenjem četničkog vojvode Andrije Mandića za šefa crnogorskog parlamenta, a koalicionim sporazumom o rekonstrukciji Vlade predviđena je i skora infiltracija u izvršnu granu vlasti kroz ministarska mjesta.

Lokalne koalicije sa rusko-srpskom agenturom formalizovane su i na državnom nivou. Kulminacija sukoba i finalni raskol Neposredno pred formiranje Vlade, pokret napuštaju poslanice Jevrosima Pejović i Radinka Ćinćur, naklonjene Milatoviću.

Iako je tinjajući sukob između Milatovića i Spajića bio najvidljiviji, od osnivanja PES-a bilo je jasno da unutar pokreta osim Milatovićevog tvrdog i Spajićevog mekšeg krila postoji najmanje još jedna, u prvi mah ideološki nedefinisana struja. Nakon formiranja Vlade, kohabitacija se odvijala na liniji stalnih konfrontacija i dalje formalnih dvojnih lidera PES-a.

Spajić se, makar u javnim nastupima uglavnom držao po strani, a sa Milatovićem se saopštenjima prepucavala partijska PR služba, dok je predsjednik bez zazora kritikovao rad Vlade, sugerišući šta su ispravne, a šta neispravne odluke, čime je konstantno izlazio iz okvira ustavnih, za njega očito preuskih nadležnosti.

Nevješto prikrivan sukob loše režiranim predstavama za javnost konačno je kulminirao krajem februara, kada je Milatović objavom na mreži X saopštio da podnosi ostavku na sve partijske funkcije. Potez koji je malo koga iznenadio, predstavljao je uvod u rastakanje ionako krhke partijske infrastrukture pokreta. Nakon Milatovićeve ostavke, rasformiran je podgorički odbor PES-a, čime je vladajuća partija izgubila pet odbornika u Skupštini Glavnog grada.

Ovim je otpočela višemjesečna kriza podgoričke vlasti, koja bi se mogla okončati smjenom gradonačelnice Olivere Injac i prijevremenim lokalnim izborima. Milatovićevi odbornici nakon izlaska iz PES-a formirali su poseban odbornički klub pod nazivom Pokret za Podgoricu i ušli u koalicioni aranžman sa Urom Dritana Abazovića i Pokretom za promjene Nebojše Medojevića, najžešćim kritičarima Spajićeve i Milatovićeve ekonomske ekspertize. Reklo bi se, priprema terena za formalizaciju odluke o osnivanju predsjednikove partije.

Nedugo nakon Milatovićeve ostavke, na sjednici partijskog rukovodstva iz pokreta je isključen aktuelni ministar pravde Andrej Milović, koji, kako tvrdi nije prisustvovao sjednici, niti je bio upoznat sa razlozima za isključenje. Iako isključen iz partije, Milović je ostao na čelu Ministarstva pravde, navodno do dobijanja izvještaja o procjeni ispunjenosti privremenih mjerila (IBAR) za poglavlja 23 i 24 čije se usvajanje očekuje krajem juna, a dalji ostanak na funkciji uslovljen je ostvarenim rezultatima.

Valja podsjetiti da je Milović tokom predizborne afere Do Kvon čvrsto stajao uz Spajića, svesrdno ga braneći od javnih napada. Stvarni razlog za prolongiranje Milovićeve smjene očito je bila Spajićeva procjena da je takav potez politički neisplativ, jer bi Milović bez dlake na jeziku mogao javno saopštiti informacije potencijalno kompromitujuće po Vladu i PES kao politički subjekt. Ipak, bilo je pitanje dana kada će politička netrpeljivost između premijera i ministra kulminirati.

Naime, iako je Ministarstvo pravde izradilo devet od ukupno 12 takozvanih IBAR zakona koji su u petak uveče jednoglasno usvojeni u Skupštini Crne Gore, Miloviću je onemogućeno da posljednjeg dana rasprave obrazlaže preostala tri zakona iz nadležnosti svog resora. Takva odluka donijeta je na elektronskoj sjednici Vlade održanoj u četvrtak uveče, jer se Milović prihvativši amandman Socijaldemokrata oglušio o premijerovo obavezujuće uputstvo da se amandmani na IBAR zakone ne smiju prihvatati bez saglasnosti Vlade.

Iako amandman čisto tehničkog karaktera ni na koji način nije mogao ugroziti dobijanje IBAR-a, Milović je ekspresno zamijenjen potpredsjednikom Vlade Momom Koprivicom, mimo nadležnosti i propisanih procedura. Tako je Spajić, samovoljno i autokratski povukao potez nezabilježen u istoriji parlamentarizma, zamijenivši predlagača podobnim ministrom i narušivši ustavnu podjelu vlasti, sprečavanjem amandmanskog djelovanja poslanika.

No, odmah je bilo jasno da je ovakva odluka imala političku pozadinu. Milović, koji je od preuzimanja ministarske funkcije iznio niz detalja u vezi sa zloupotrebama bezbjednosnog sektora od strane Vlade Dritana Abazovića, iskazivao spremnost za konstruktivnu saradnju i dijalog sa opozicijom čak i kroz kritički odnos prema odlukama Vlade, nije prezao od otvorenog razotkrivanja zakulisnih radnji i i igara, te je i na samoj sjednici braneći principe prihvatio kritike u vezi spornih i pretrčanih zakonskih rješenja i obećao nastavak dijaloga nakon IBAR-a, nije pristao da poput ministara iz redova Demokrata bude Spajićeva igračka, bez stava i integriteta.

Iako je njegov resor najzaslužniji za predlaganje zakona u predviđenom roku, umjesto pohvale, uslijedila je sankcija. Tim povodom, Milović je prije dva dana na vanrednoj pres konferenciji pozvao Spajića da konačno svedu institucionalne i političke račune i da saglasno ustavnim ovlašćenjima pokrene postupak za njegovo razrješenje, o kojem će se raspravljati u Skupštini. Kako je kazao, IBAR je prekinuo ćutnju.

Spajić je juče Skupštini dostavio formalni prijedlog za razrješenje Milovića po hitnom postupku, optuživši ga da je narušio ugled vlade i svojim djelovanjem ugrozio njene prioritete. Milović je izrazio očekivanje da će biti pozvan na sjednicu, jer, kako je ustvrdio, ima šta da kaže.

Bez sumnje, očekuje nas još jedna nedemokratska rasprava, prepuna teških optužbi, bez vođenja računa o stvarnim interesima građana. Lični sukobi ponovo će nadvladati potrebu za sprovođenjem daljih reformskih procesa koji bi vodili suštinskoj demokratizaciji društva i finalizaciji procesa pridruživanja EU.

Argumenti su ovoga puta, čini se, na Milovićevoj strani, pa će Spajićevo politikansko obrazloženje opravdanosti ministrove smjene dodatno demaskirati nefunkcionalnost najnetransparentnije i strateški i komunikaciono najlabavije crnogorske Vlade. Dodatno, smjena Milovića mogla bi produbiti i podjele ne samo unutar PES-a, već i drugih konstituenata vlasti, poput Demokrata, u čijim se redovima nazire neka vrsta rascjepa, dok istovremeno prećutno priželjkuju preuzimanje Milovićevog resora.

Iako prema ranijem koalicionom sporazumu mjesto ministra pravde pripada PES-u, ćutnja i pokornost Demokrata mogla bi biti nagrađena imenovanjem Moma Koprivice za Milovićevog nasljednika. Osim PES-a i Demokrata, postoji opcija da resor pravde pripadne nekom od konstituenata rekonstruisane Vlade, ali su takve izmjene koalicionog sporazuma malo vjerovatne, jer je teško očekivati da će trenutni konstituenti svoj dio političkog kolača olako ispustiti.

Predsjednik Skupštine Andrija Mandić izbjegao je da se jasno odredi o podršci Milovićevom razrješenju, rekavši da političke svađe treba ostaviti za period nakon dobijanja IBAR-a. Za Milovićevo razrješenje neophodni su glasovi 41 poslanika. S aspekta političko-trgovačkog mentaliteta aktuelne vlasti, najizvjesnije je da će se većina zarad ostanka u foteljama ipak prikloniti Spajiću, jer bi suprotan ishod glasanja podstakao krizu koja bi u konačnici rezultirala i formalnim padom Vlade.

Osim što se otvara pitanje konstelacije snaga u eventualnoj rekonstruisanoj Vladi, skupštinska konfrontacija Spajića i Milovića mogla bi označiti finalnu fazu političkog kraha PES-a. Podsjećamo, vladajuća partija na lokalnim izborima u Budvi i Andrijevici doživjela je fijasko u odnosu na parlamentarne izbore. Očito da neprincipijelno koaliranje i bezgranični populizam stižu na naplatu.

Milovićev istup mogao bi podstaći nastavak kohabitacionih previranja, budući da dugotrajući sukob predsjednika i premijera uprkos formalnom razlazu ne jenjava. Svaki Milatovićev potez, bio ispravan ili ne, svojevrstan je politički odgovor Spajiću, dok su Spajićeve reakcije prilično nemušte i svode se na obračun putem partijskih saopštenja. Kroz partijska saopštenja, plasiraju se tvrdnje da Milović i Milatović koordinisano obstruiraju rad Vlade.

Teško je očekivati da nezreli politikanti poput Spajića i ostatka PES-a koji nijesu u stanju da očiste sopstveno dvorište i smire strasti u sopstvenim redovima mogu obezbijediti izlazak iz političke krize i biti garant društvene stabilnosti. Naprotiv, slučajni političari bez petlje da se odupru Vučiću i njegovim igračima koji upravljaju Vladom, kolekcionarskim sakupljanjem protestnih nota svakodnevno narušavaju regionalnu poziciju, evropsku perspektivu i radikalno mijenjaju vrijednosnu orijentaciju Crne Gore.

IBAR je tehnička stvar, a suštinske reforme dug i kompleksan proces koji profiteri i politikanti nijesu kadri ni da razumiju, a kamoli sprovedu u djelo.

Razlaz Mila i Momira, ispostavilo se, bio je ljekovit po Crnu Goru i istorijski posmatrano, odluka koja je trasirala ispravan strateški i vrijednosni kurs zemlje. Ovaj dugotrajući raskol ideološki zalutalih politikanata, mogao bi imati dalekosežne posljedice. Dok oni igraju političku utakmicu bez kraja, Mandić i Knežević po moskovsko-beogradskom diktatu upravljaju procesima, držeći konce vlasti.

Političko trgovanje, beskrajno mrcvarenje i teško zaustavljivo posrnuće, dok pitanje imamo li snage za otpor i građanski odgovor neprestano lebdi u vazduhu.