Narav suvremenih međunarodnih odnosa

Za NAP piše: Hamza Memišević, doktorand na Fakultetu političkih nauka UNSA

Ishodišna tačka podrobnijeg fenomenološkog razumijevanja posthladnoratovske politike jeste recepcija i periodizacija triju izama, odnosno doktrine liberalizma, nacionalizma i realizma. Valjana prosudba reperkusija i dosega djelovanja posthladnoratovske politike, nije moguća bez teoretske rekapitulacije spomenutih doktrina.

Okončanjem hladnog rata i dominantne političke bipolarnosti u okviru međunarodnih odnosa, aktualizirani su teorijski konstrukti o vječnom miru. Američki politolog i teoretičar države Francis Fukuyama iznio je prediktivnu tezu o kraju povijesti kojom implicira trenutak (nakon hladnog rata), u kojem će doći do univerzalizacije zapadne liberalne demokracije, kao najboljeg oblika ljudske vladavine. Konvencionalni oblik ratovanja i konfrontacija velikih sila neće biti dominantna tema, a uzrok mogućih prijepora bit će politička monotonija, smatrao je Fukuyama.

Pobjedom zapadnog bloka u hladnom ratu označena je nadmoć liberalnih ideja, a unipolarnost na američki način postala je ključna komponenta novog poretka. Disolucija SSSR-a privremeno je označila kraj ideoloških sukoba i ukazala na superiornost zapada, odnosno SAD-a. Obzirom na to da su Sjedinjene Američke Države predstavljale jedinu dominantnu silu, odsustvo rivaliteta u međunarodnom poretku pružilo im je šansu za provedbu liberalne hegemonije, a imperativ takve politike bilo je potčinjavanje međunarodnog poretka američkim nacionalnim interesima.

Ipak, unutar samih zagovornika liberalnog međunarodnog poretka postojala su različita viđenja u pogledu vođenja vanjske politike. Rascjep na pobornike progresivnog liberalizma i pristalice modus vivendi liberalizma bio je očigledan. Šta je bila namjera jednih, a šta drugih? Modus vivendi liberalizam nije intervencionistički usmjeren u pogledu vanjske politike, odnosno primarni fokus stavlja na unutarnju politiku, što podrazumijeva laissez fair pristup i omogućavanje maksimalne slobode vlastitim građanima.

Oprečno tome, progresivni liberalizam nedvojbeno je moćniji oblik liberalizma, supstancijalno usmjeren intervencionistički prema vanjskoj, ali i unutarnjoj politici, čime postaje poluga za provedbu liberalne hegemonije. Nametanje liberalnih vrijednosti i obračun sa nekooperativnim režimima najvažnije su značajke progresivističke liberalne politike. Dvije glavne struje liberalizma imaju spor oko uloge države u promoviranju prava pojedinca.

"Modus vivendi liberali" (John Locke, Friedrich von Hayek, John Gray, Steven Holmes) smatraju da miješanje države krši individualna prava, dok "progresivni liberali" (Ronald Dworkin, Francis Fukuyama, John Rawls) smatraju da je intervencija države neophodna da bi se osigurao određeni stupanj individualnih prava. Ovakvi pristupi predstavljaju pokušaj da se svijet načini po ugledu na Ameriku i sastoji se od nekoliko važnih komponenti i ciljeva: širenje liberalne demokratije širom planete, integraciju više zemalja u otvorenu međunarodnu ekonomiju i međunarodne institucije. U teoriji, ovo bi bilo izuzetno korisno, jer bi eliminiralo značajna kršenja ljudskih prava i omogućilo bi miran svijet (slijedeći teoriju demokratskog mira).

Američki teoretičar međunarodnih odnosa i predstavnik škole ofanzivnog realizma John Mearsheimer, pojašnjava da je srž liberalizma involviranje u unutarnje poslove drugih država. Konzekventno, takva povreda suvereniteta daje impuls iredentističkim pokretima. Liberalizam je determiniran univerzalizmom, dok je nacionalizam determiniran partikularizmom.

Prema Mearsheimeru, ključne komponente liberalizma su radikalni individualizam i nemogućnost pružanja uvjerljive argumentacije o tome što je dobar život. Takve konfliktne situacije koje podrazumijevaju različite poglede na krupna pitanja mogu se odvijati na sljedeće načine: uvjerenje da svaki pojedinac posjeduje neotuđiva prava, tolerancija prema drugima da definiraju svoj vlastiti život i državu koja može spriječiti sukobe.

Nasuprot liberalizmu, prema Mearsheimeru, stoji nacionalizam. Ključne razlike između liberalizma i nacionalizma su nacionalističko odbacivanje individualizma i isticanje teritorijalnog suvereniteta. Usprkos naglašavanju ovih razlika, Mearsheimer naglašava da je "liberalizam bez nacionalizma nemoguć", jer liberalna "bezdušna država" ne ispiriše osjećaj zajedništva među raštrkanim pojedincima. Nacionalisti i progresivni liberali dijele snažna uvjerenja u uspjeh državne intervencije ili socijalnog inženjeringa.

Prema Mearsheimeru, nacionalizam ima svoje osnovne pretpostavke: prvo, ljudi su prirodno politička bića (političke životinje); drugo, grupna lojalnost je važnija od individualizma, i treće, osim porodice, najvažnija grupa je nacija. Zatim nastavlja da nacije žele svoje vlastite države. Mearsheimer smatra da nacionalizam pobjeđuje liberalizam jer su ljudska bića prvenstveno politička bića (političke životinje). Da bi to pokazao, on podsjeća da je cijela planeta prekrivena nacionalnim državama, a liberalne demokratije ne čine ni 50% tih nacionalnih država.

Posljednja ključna karakteristika nacionalizma je samoopredjeljenje nacije, što znači da nacija ima impuls za vođenje sopstvenih poslova u posebnom stanju. Ova specifičnost razlikuje naciju od predmodernih kolektiva. Mearsheimer navodi da je liberalizam prethodio nacionalizmu skoro jedno stoljeće, što implicira da je ideja jednakosti i ideja o neotuđivim pravima utjecala na nacionalističku ideju "osjećaja jedinstva". Osjećaj jedinstva služi kao code prepoznavanja unutar jedne nacije. Ipak, samoopredjeljenje znači da nacije mogu zasnivati svoj osjećaj jedinstva na različitim idejama, zavisno od njihove kulture i povijesti.

Slijedom toga, partikularni interesi uvijek imaju primat spram univerzalnih, što potvrđuje teorija realizama. Unipolarni svijet okončan je deficitom suglasja između liberalizma i nacionalizma, čime je na međunarodnu geopolitičku pozornicu stupio multipolarni poredak. Liberalna hegemonija nije arhivirana u ropotarnicu propalih političkih strategija, no suočena je s novim, suvremenim izazovima i vrijednostima.

Nacionalni i kulturni identiteti, kao i civilizacijska pripadnost, obilježja su multipolarnog svijeta. Politička je paradigma nakon hladnog rata odisala euforičnim, liberalnim predviđanjima, ali i realističnim opservacijama zasnovanim na empirijskom iskustvu. Međunarodna je suvremena politika nepobitno dominantno omeđena nihilističkim karakterom suvremenog društva u gospodarskom simulakrumu bezkulturalnog identiteta i stvarnoga razumijevanja vlastite tradicije.

Razlog je taj što moć nacionalizma u kombinaciji sa teorijom realizma uvijek odnose pobjedu u sukobu sa liberalizmom; riječima Mearsheimera: "Ideja da SAD mogu obići svijet pokušavajući uspostaviti demokraciju i obavljajući društveni inženjering je recept za nevolje". Zemlje će se oduprijeti vanjskom uplitanju. Također, u velikim dijelovima svijeta ljudi preferiraju sigurnost prije liberalne demokracije, čak i ako tu sigurnost može pružiti samo sustav mekog autoritarizma.

Važno je ne gubiti iz vida činjenicu da, kao što se neke države odupiru intervencionizmu Sjedinjenih Američkih Država, isto tako popriličan broj država u međunarodnom sustavu oslanja se na intervencionizam i pomoć Sjedinjenih Američkih Država u cilju ostvarivanja svojih nacionalnih i strateških interesa. Liberalna hegemonija suočava se sa ozbiljnim poteškoćama, jer svijet više nije dominantno unipolarno mjesto. U suvremenom međunarodnom sustavu Sjedinjene Američke Države prilikom rekonfiguracije određenih geopolitičkih žarišta primorane su uzeti u obzir i kalkulacije i interese drugih sila u međunarodnoj političkoj areni.

Zweigov "Jučerašnji svijet" svakako može poslužiti kao literarni uzor kratkom XX stoljeću, kakvim ga je označio Eric Hobsbawm. Mnoge su nade i perspektive stvorene, ali i trajno uklonjene. Liberalni ideali utjelovljeni u suvremenim dostignućima i modernizacijskim procesima doživjeli su epohalni poraz od tradicionalnih ideja, a kraj bipolarnosti na velika je vrata najavio povratak nacionalizma i religije.