Protokol koji može spasiti život

(Patria) - Roditelji djece oboljele od dijabetesa tip 1 ne žive u strahu, ali negdje u podsvijesti skladišten je taj osjećaj straha i pitanje – šta ako…

Taj sasvim običan dan i redovne obaveze prekinuo je poziv koji je donio najveći strah i paniku. Odgovorila sam na poziv učiteljice iz školskog produženog boravka i sa druge strane čula nepoznat glas koji kaže – „dobar dan, ovdje socijalna radnica“. U trenutku više nisam osjećala noge na kojima stojim. Znala sam da nešto nije u redu, jer zašto bi me sa učiteljicinog broja zvala socijalna radnica.

Saopštila mi je da moj sin nije dobro, da leži i da ne znaju koliki mu je šećer jer mu senzor za kontinuirano mjerenje glukoze ne pokazuje trenutnu vrijednost. Rekla mi je da on trenutno ne može da izmjeri šećer iz krvi, a da oni ne znaju, pa je pitala da li ću doći ja, ili da zovu hitnu.

“Dolazim, ali zovite i hitnu”, odgovorila sam i panično istrčala van. Najprije sam nazvala muža, plačnim i drhtavim glasom prenijela mu šta se događa. A onda su misli krenule da jure kroz glavu milion na sat – da li da idem najprije ka stanu da uzmem glukagon (injekciju glukoze), pa da trčim ka školi, ili da odmah krenem ka školi da dođem što prije, ako bude trebao glukagon doći će i hitna oni ga imaju… U tom jurcanju misli sjetim se dječaka koji ide u istu školu, koji također ima dijabetes, i živi u blizini škole. Odmah nazovem njegovu mamu i glasom koji ne mogu da smirim, uz paniku koju ne mogu da kontrolišem kažem joj šta se dešava i zamolim je da donese glukagon u školu kako bih ja mogla da trčim ka tamo.

Škola je udaljena 10-15 minuta hoda, iako sam trčala svom brzinom taj dan činilo mi se da je dalja nego ikada. Trčeći usput sam nazvala učiteljicu da provjerim kakva je trenutna situacija. Sa druge strane sam čula riječi – „ustao je, bolje je“… Ali sam i dalje trčala istim tempom. U školi su me dočekala zabrinuta i uplakana lica. Na vratima produženog boravka vidjela sam oca dječaka čiju sam majku zvala da donese glukagon u školu, osmijehnuo se i palcem ka gore potvrdio da je sve u redu. U drugoj ruci je držao neiskorišten glukagon.
Ušla sam u produženi boravak i vidjela još jedan osmijeh. U glavi mi je odzvanjalo – dobro je, živ je, sve ok, smiri se. Sjedio je vidno iscrpljen, ali nasmijan, kao da je htio da mi pokaže da je sve u redu. Zajedno smo pripremili mjerač da provjerimo šećer iz krvi, iako sam se uvjerila da je on dobro i dalje sam se nekontrolisano tresla, a stvari su mi nespretno ispadale iz ruku.

Šećer je bio četiri i nešto, ne sjećam se koliki tačno, ali uredan. Inzulinska pumpa zaustavljena. Na stolu je bila do pola ispijena flaša soka.

Uplašena učiteljica, sa očima punih suza objasnila mi je kako je primijetila da se neuobičajno usporeno kreće i sjeda na kauč. Kada ga je pitala je li sve u redu, i koliki mu je šećer rekao joj je da ne zna jer se na senzoru izgubio signal.

Signal na senzoru se obično izgubi kod naglog pada ili rasta šećera. Tada je potrebno provjeriti šećer iz krvi, kako bi znali kako postupiti dalje.
Samo dva dana ranije podsjetila sam učiteljice da ga nikada ne šalju nigdje samog ako mu je nizak šećer jer može izgubiti svijest, i negdje pasti a da niko ne zna. Sjetivši se toga, učiteljica je poslala dječaka da kupi sok u kantini. Na šta je moj sin, kako učiteljica kaže, burno reagovao. Naljutio se zašto nije njega poslala po sok. Kako kaže, bila mu je neobična njegova reakcija. Kada mu je ponudila sok, odbijao je… Na sreću, uspjela ga je nagovoriti da popije nešto soka. To je, uz zaustavljanje rada inzulinske pumpe, ono što ga je spasilo od rapidnog pada šećera koji za kratko vrijeme (kod prevelike doze inzulina) može da dovede do hipoglikemijske kome, pa i smrti.

On se kasnije nije sjećao ni da je bio ljut na učiteljicu što ga nije poslala po sok, niti da je odbijao da pije sok. Komunicirao je sa njima, imao je otvorene oči, ali nije bio pri svijesti. Ipak, u nekom trenutku je, na sreću, instiktivno zaustavio rad inzulinske pumpe i dalji protok inzulina koji bi nastavio da obara šećer. Ni tog momenta se kasnije nije sjećao. Kada je već bio toliko slab i bez svjesnosti onoga što se oko njega dešava, nije znao da izmjeri šećer iz krvi iako to inače radi sam. Tako da ni danas ne znamo koliko je bio pao šećer.

Učiteljica ga nije ostavljala samoga ni na trenutak, zamolila je socijalnu radnicu da me pozove, i opet na sreću, instiktivno mu davala da pije sok iako nije znala koliki mu je šećer.

U školu je nakon mene stigao i muž, koji je s posla stigao iz drugog dijela grada taksijem. Tek kasnije došla je i hitna pomoć. Izmjerili su mu šećer iz krvi, pregledali ga. Konstatovali, kao i mi prethodno, da je sve u redu. I savjetovali nas da mu damo „kolu“ i „nešto fino da pojede“.

Klimnula sam glavom. Ali nakon što su otišli ništa od navedenog nisam dala djetetu, jer da jesam šećer bi otišao preko 30 mmola, pa bismo nakon hipoglikemije (niskog šećera) imali hiperglikemiju (visok šećer).

Mnogo je toga što ni zdravstveni radnici ne znaju o dijabetesu tip 1, a onda se pomirimo sa činjenicom da niko sem nas roditelja ne treba i ne mora da zna ništa o dijabetesu. A zapravo, morali bi. Jer, uz osnovno znanje o dijabetesu možemo samo jednim sokom ili kašičicom meda, na primjer, nekome spasiti život. Zato su važne edukacije i informisanje uže i šire zajednice, naročito osoba koje direktno rade sa djecom oboljelom od dijabetesa, kao što su uposlenici škola i vrtića.

Tako na primjer da postoji protokol u školama o postupanju sa učenicima oboljelim od dijabetesa tip 1, postojala bi i obaveza da uposlenici znaju osnove i da prođu edukacije – šta je u kojem trenutku potrebno uraditi kod određenih akutnih komplikacija, kako prepoznati simptome, izmjeriti šećer iz krvi, kako u određenom trenutku pomoći djetetu i u konačnici kako pružiti prvu pomoć.

Da je postojao ovakav protokol, i da su u skladu sa njim uposlenici škole prošli edukaciju ovakva situacija bi bila manje stresna i za uposlenike škole i za nas roditelje.

U ovom slučaju učiteljica je reagovala instiktivno, bez nekog znanja. Znala je da dijete uzima sok na nizak šećer, vidjela je da trenutno nije dobro, da ne zna koliki mu je šećer i nagovorila ga da popije sok.

Da je postojao protokol kojim su svi koraci jasno definisani i da je prošla edukaciju, učiteljica bi mogla jasno prepoznati simptome hipoglikemije, znali bi da izmjere šećer iz krvi, imala bi jasne korake šta je potrebno da uradi da spriječi dalji pad šećera, bez stresa i panike. U susjednim državama postoje ovakvi protokoli, ali ne i u Bosni i Hercegovini. Barem ne u glavnom gradu, a mislim da ne postoji ni na jednom administrativnom nivou u državi.

Noge koje su me služile u trčanju do škole, taj dan jedva su izdržale naš povratak kući. Iako je sve na kraju dobro prošlo, bez velikih posljedica, stres nas je pojeo. Ostatak dana sam preplakala, izbacujući valjda tako dio toga stresa van. Odgovarala sam na učiteljicine poruke koja je cijeli dan zabrinuto pitala kakva je trenutno situacija, i kako je dijete.

On je bio dobro, nastavio je sa igrom kao da se ništa toga dana nije desilo.

Taj dan zvala je i socijalna radnica, da provjeri je li sve u redu. Potvrdila mi je ono što sam i sama imala priliku da vidim, da su svi pod velikim stresom, da su plakali, i da je učiteljica plačući i otišla kući. Zamolila me je da im napišem neke osnove o dijabetesu i djetetovim svakodnevnim potrebama, kako bi znali ubuduće kako reagovati.

Nešto slično sam već pisala u prvom razredu osnovne škole, ali sam ovaj put napisala ponovo. Ovaj put možda još jasnije i detaljnije korake postupanja u slučajevima kada dijete ne može samo da ih odradi.

Iste korake, nekoliko dana ranije sam sa mamama iz Udruženje oboljelih od dijabetesa tip 1 dorađivala u želji da kreiramo Protokol u školama o postupanju sa učenicima oboljelim od dijabetesa tip 1, koji bi predložili institucijama i zdravstvenim radnicima na razmatranje.

Mom sinu dijabetes je otkriven kada je imao pet i po godina. Najprije je morao da promjeni vrtić, jer su mu u onom u koji je išao prethodne četiri godine rekli da ne mogu da preuzmu dalju brigu iz straha „da mu se nešto ne desi“. Uz upozorenje direktorice vrtića „da nam ga niko neće ni u školi paziti“, napustili smo taj vrtić, pronašli drugi i dočekali polazak u školu.

Sada je on devetogodišnji dječak. Od polaska u školu (od šeste godine) do danas sam vodi brigu o dijabetesu na nastavi i u produženom boravku. To podrazumijeva da minimum tri puta (za obroke) sebi daje inzulin, određuje doze uz konsultacije sa roditeljima, koriguje visoke i niske šećere koji često osciliraju u toku dana.

Od šeste godine, uz sve školske obaveze, dječiju igru i zanimacije sam (uz telefonske konsultacije sa roditeljima) vodi brigu o dijabetesu kojeg je teško objasniti i shvatiti odrasloj osobi. Za sve ove godine nije mu se desila u školi ovakva situacija, kao što je ova prije nekoliko dana. Bilo je tu brojnih stresova, koje su uglavnom proživljavali roditelji, koji putem aplikacije prate kretanje šećera i isprate sve padove i skokove.

I dok pišem ovaj tekst, suze same idu. Strah i trauma se iznova vrate. On je nastavio da ide u školu i produženi boravak kao da se ništa nije desilo, mi se ponašamo kao da se ništa nije desilo. Ali onaj strah u podsvijesti kao da je ojačao.

I nije jedini. Mnoga djeca prošla su nekad kroz iste ili slične situacije. Mnoge učiteljice doživjele su isti ili sličan stres, uz mnogo upitnika iznad glava, na koje im niko koncizno i do kraja nije odgovorio. Mnogi roditelji vode svoje bitke, pokušavaju sami rješavati svoje izazove, probleme, strahove i stresove. Zasigurno bi ih bilo manje kada bismo znali da barem jedna osoba u njihovom školskom okruženju zna kako postupiti u kojem trenutku.

Zato nam je važno uvođenje protokola, i obavezne edukacije školskog osoblja u školama u kojima ima i jedno dijete oboljelo od dijabetesa tip 1. Jer, zaista nekome može spasiti život.

Sadeta Bajrović