Opisuje li Houellebecq strah od doseljenika u Palestinu?

Piše: Sead Alić

Neukusno je o bilo kome govoriti na temelju njegovog imena ili prezimena. Svatko ima pravo s ponosom nositi svoje prezime, ali i promijeniti ga ukoliko mu se ne sviđa. Jednako tako ne smije se smatrati negativnim činjenica da su pojedinci, a ponekad i čitavi narodi migrirali iz jednog dijela svijeta u drugi.

Civiliziranom svijetu trebala bi biti prihvatljiva činjenica da pojedinci i narodi traže spas od neprihvatljivih zakona ili od bilo kakvog oblika segregacije, izolacije, aparthejda. Aktualni strah Europe od 'ljudi čudna imena' koji se slijevaju iz arapskih zemalja odnosno s Bliskog istoka, nameće pitanje mjere – trebaju li se ti ljudi asimilirati ili integrirati. Ili će možda kao u romanu francuskog književnika Michel Houellebecqa doseljenici možda preuzeti i preuzimati čitave države.

Houellebecqov roman Pokoravanje priča je, uz ostalo, o profesoru koji doživljava pobjedu jedne islamske stranke na demokratskim izborima u Francuskoj, te o posljedicama koje slijede. Njegov roman, kao i njegove izjave potaknule su inače već prisutnu islamofobiju na europskom tlu. Uspostavljeno je nešto kao konsenzus: Predstavnici neke druge vjere, kulture ili civilizacije ne smiju doći u priliku da na demokratski način (brojnošću) dođu na vlast u nekoj europskoj zemlji.

No, je li to načelo koje bi trebalo vrijediti za sve zemlje svijeta? Ili je univerzalno-važeće samo za europske zemlje? Je li možda moguće negdje drugdje, brojnošću, dakle demokratski ili možda čak oružjem - izboriti se za teritorij na koji će se doseliti ljudi druge vjere, kulture i civilizacije? Doseljenici su problem. U Europi. Donose svog Boga s Istoka. A mi imamo svog Boga s Istoka.

Da li bi pisac poput Michela Houellebecqa mogao i kako bi - opisao doseljeničko osvajanje Palestine? Kako bi objasnio da su svi važniji ljudi cionističke tvorevine na tlu Palestine zapravo doseljenici? Kako bi objasnio da se nakon europske islamofobije (koja je uglavnom protutnjala nošena na krilima vlasnika globalnih medija) sada u svijetu ponovno javlja judeofobija (kao posljedica genocidne politike neokolonijalizma u Palestini).

Jedan istočni Bog jedne jednobožačke religije pojavio se na vratima kuće drugog istočnog Boga druge jednobožačke religije. Kada stvar spustimo na razinu samih protagonista, pitanje bi se moglo postaviti na primjer i ovako: Koliko je gospodin Grün, rođen u Poljskoj 1886-te godine (tada Rusiji) mogao imati senzibiliteta za potrebe Židova koji su u vrijeme njegove mladosti zajedno s Palestincima drugih vjera živjeli u miru, dijeleći slične sudbine i način života.

Vjerojatno malo. Ali vjetrovi sa Zapada naveli su ga da se prikloni projektu proizvodnje nove vrste židovstva, one koja ne mari za miran život u Palestini i koja kreće prema uspostavljanju države za sve koji su voljni prihvatiti židovstvo kao svoju vjeru i cionističku orijentaciju kao program svog djelovanja. Gospodin Grün je znao da mu prezime baš i nije previše u duhu židovstva pa ga je prilagodio ideologiji kojoj će se prikloniti.

Godine 1910. preimenovao se u Davida Ben-Guriona. Njegovo novo prezime simbolično je ali i upozoravajuće podsjećanje na prvo stoljeće i ustanak Židova protiv Rimskog carstva.

Jedan od vođa tog ustanka naime bio je Ben-Gurion. Nomen est omen. U operaciji Agatha, poljak Grün (koji je promijenio ime) uhićen je od strane Britanaca koji su tada upravljali Palestinom i optužen za terorizam. Govori li to nešto o karakteru države koju je upravo gospodin Grün proglasio 14. svibnja 1948. godine?

To bi se danas moglo s dosta povijesnih činjenica potkrijepiti. Ili na primjer, gospodin Shertok koji je rođen u Ukrajini (nekada Rusiji). Studirao je u Istanbulu, sudjelovao u Prvom svjetskom ratu na strani Britanaca - i to mu je pomoglo u razgovorima s Britancima o uspostavljanju nove države. Ukrajinac, gospodin Shertok, za ulogu drugog premijera novoosnovane države na tlu Palestine (nakon Poljaka Grüna) već se odavno pripremio. Promijenio je prezime u Sharett.

Zvučalo je manje ukrajinski ili ruski, a više židovski. Gospodin Shertok dolazi u Palestinu (zajedno s tisućama sljedbenika iste verzije istočnoga Boga, a nigdje Michela Houellebecqa da postavi pitanje o onom istočnom Bogu koji je u području Palestine bio poštovan. Nema Houellebecqa niti da progovori o doseljeničkom preuzimanju vlasti u tuđoj državi.

Treći premijer novouspostavljene države na tlu Palestine, gospodin Shkolnik, u Palestinu je došao iz Užhoroda (ukrajinski dio Austro-Ugarske. Promijenio je prezime u Eshkol. S tim je prezimenom moga napredovati uspješnije nego kad bi bio predstavljan kao gospodin Shkolnik iz Užhoroda. Nije lijepo procjenjivati bilo koga po prezimenu ili promjeni prezimena. Ali, riječ je o nečemu što je zapravo postao trend. Iza tih promjena imena i prezimena možda se nazire neka skrivena namjera. Možda stvari postaju jasnije danas uz kadrove iz Gaze i priče o mrcvarenju Zapadne obale.

Evo još jedne zanimljive, predsjedničke priče: Gospođa Mabovič rođena je 1898 godine u Kijevu (ukrajinski dio ruskog carstva). I ona je promijenila svoje prezime. Ali nije uzela prezime svog supruga, Morrisa Meyersona. Gospođa Mabovič zasjala je novim prezimenom - Meir. Ukrajinka iz ruskoga carstva, gospođa Mabovič, postala je četvrti premijer, odnosno prva ženska premijerka države koju su cionisti ustanovili na području Palestine.

Zdravi bi razum vjerojatno postavio pitanje da li je među političarima bilo nekoga tko je generacijama živio u Palestini i tko možda bolje poznaje odnose između Arapa, kršćanskih vjernika i Židova. Zašto netko takav ne bi došao na vlast, nego u pravilu doseljenici ili njihovo prvo koljeno (uz prilagodbu imena i/ili prezimena cilju koji je stajao iza svega) Iz Bjelorusije se u Palestinu doselila i obitelj Rubitzov.

Ova je bjeloruska obitelj dala petog premijera države koja je, sada je to već očigledno, sebi dala zadatak brinuti se o doseljenicima, smanjivati broj Palestinaca u njihovoj zemlji, oduzimati zemljišta, kuće, voćnjake i dostojanstvo ljudima Palestine (onima koji nisu imali sreću da budu dio osvajačke neokolonijalne cionističke ideje). Gospodin Rubitzov promijenio je svoje prezime u Rabin.

S tim je prezimenom vjerodostojnije mogao graditi svoju vojnu karijeru u zemlji koja je ime grada u kojemu je rođen (al-Quds) promijenila u Jeruzalem.

Prezime Rabin, gospodina Rubitzova, asociralo je i na židovskog svećenika što je moglo njemu kao vojniku a i vojnim snagama kojima je upravljao priskrbiti auru boraca za svetu stvar. Yitzhak Rabin – to je zvučalo puno prikladnije za spregu religijske, vojne i političke moći u zemlji koju je tek trebalo osvojiti za buduće doseljenike.

Michela Houellebecqa još uvijek niti na vidiku. Možda zato što je većina važnih nakladničkih kuća odavno već u rukama ljudi promijenjenih prezimena pa roman o bliskoistočnom Pokoravanju ne bi ni ugledao svjetlo dana a kamo li proizveo judeofobiju.

Budući da je Yicak Rabin bio spreman razgovarati s Palestincima ubijen je. Ubijen je od pripadnika cionističkog pokreta. Nema se što pregovarati s onima koje treba istrijebiti. Tako je Nobelova nagrada za mir otišla u ruke gospodina Rubitzova koji nije bio na tvrdoj cionističkoj liniji nepriznavanja jednog naroda, odnosno na liniji polaganog ali upornog oduzimanja i zemlje i života Palestinaca. U najmanju ruku htio je razgovarati, odnosno to je tako prezentirano.

Obitelj jednog od sljedećih premijera doseljeničke države u Palestini obitelj je koja je prije svog dolaska u SAD nosila prezime Mileikowsky. Uz povijesti seoba za ovu obitelj spominju se Litva, Poljska i Rusija. Obitelj Mileikowsky obavit će već u SAD-u prve pripreme za karijeru sina Benjamina. Sin će naime s rođenjem ponijeti očevo novo prezime – Netanyahu.

Sin Benjamin drugi je izraelski premijer rođen na području današnje Palestine. Za dolazak jednog od budućih premijera grad Jaffa promijenio je svoje ime u Tel Aviv. Dobrodošlica za osobu koja će obraz židovstva žrtvovati za ostanak na vlasti odnosno skrivanje od presuda koje ga čekaju.

Netanyahu je prije vojne karijere studirao u Americi. Zanimljiv je njegov rad za američku nakladničku kuću "Jonathan Institute" koja je inače osnovana u Jeruzalemu. Posebno je interesantno područje istraživanja ove nakladničke kuće. Bili su to terorizam i vanjska politika Izraela. Vrijeme će pokazati koliko je Netanyahu došavši na vlast ujedinio ova dva pojma i intenzivno operirao u njihovim okvirima.

Ne idem redom nego onako kako mi iz tmine iskrsnu imena ljudi koji su se mijenjajući svoja imena i prezimena, odnosno mjesta boravka, pripremali za 'demokratsko' preuzimanje jedne države. Otac i majka Moshe Dayana u Palestinu su došli iz Ukrajine. Otac je iz Zhashkiva, sela u blizini Kijeva. Bio je jedan od osnivača kibuca Degania Alef u koji se obitelj naselila a gdje se rodio i budući vojnik cionističke armije Moshe Dayan.

Budući da se iskazao u vojnim oblicima zauzimanja palestinskog teritorija, dogurao je do pozicije ministra obrane. Braneći Izrael osvojio je u ratu 1967. godine mnogo teritorija susjednih zemalja, ali i Istočni Jeruzalem što je značilo početak čišćenja al Qudsa od nežidovskog stanovništva.

Stariji se sjećaju njegovog lika koji je (zbog izgubljenog oka u mladosti) više podsjećao na pirata zalutalog u neku nepoznatu zemlju nego ozbiljnog političara koji će nakon vojne karijere sudjelovati u mnogim pregovorima o sudbini Palestine. (Nije korektno ocjenjivati osobu po izgledu, ali nimalo korektno nije niti preuzimanje države od jednog naroda. Pitajte Michela Houellebecqa Ime Mieczysław Biegun, danas vjerojatno nikome ne znači ništa.

A riječ je o osobi koja je sa svojom terorističkom grupom izvršila niz terorističkih napada ne samo na palestinska mjesta nego i na institucije britanske vojske. Najpoznatija od terorističkih akcija tog budućeg premijera Izraela napad je na hotel King David kada je poginulo više od 90 ljudi. Među njima je bilo i britanskih vojnika. Irgun je tada za Britance bila teroristička grupa. To su dakle bili teroristi.

Možda je kvalifikacija te grupe promijenjena u zapadnom svijetu, no ta je grupa uspostavila metode kojih se cionisti i dalje pridržavaju: Zauzimaju teritorij, oduzimaju kuće, maltretiraju Palestince, zatvaraju ih bez ikakvog opravdanja, život im čine nemogućim (ako ih uopće ostave na životu), a na svaku pobunu reagiraju drastično. Gospodin Mieczysław Biegun očigledno je pronašao način da se teroristička metoda sakrije u metodu državnog terorizma, a to je zapadnoj civilizaciji puno bliže i prihvatljivije od individualnog terorizma.

Kao osoba s terorističkim backgroundom, Mieczysław Biegun je bio idealna osobom za Nobelovu nagradu. Nagrađen je za potpisivanje papira kojim se samo prikrivalo daljnje napredovanje doseljenika u preuzimanju palestinske zemlje. Ugovor je potpisan – osvajanje je moglo biti nastavljeno.

Naravno riječ je o Menachem Beginu, osobi koja je također svoje ime 'približila cionističkim ciljevima'. Rođen je u Bjelorusiji, i bio je jedan u nizu najznačajnijih ljudi Izraela koji su se doselili uglavnom iz europskog ili austrougarskog dijela Europe. Mieczysław Biegun rođen je u Brestu koji je danas dio Bjelorusije.

Priča ide dalje: Godine 1959 u cionističku vojsku došao je i mladi gospodin Brog. Vjerojatno su ga stariji vojnici oslovljavali s gospodin Frog, pa je mladi vojnik velikih ambicija promijenio svoje prezime u Munja. Postao je Ehud Barak. Munjevito je napredovao u specijalnoj jedinici IDF-a da bi 1999 godine postao i premijer doseljeničke države koja je i mogla postojati samo zahvaljujući specijalnim metodama specijalnih postrojbi.

Brogovi su Poljskog podrijetla. Otac i majka su iz mjesta koje se zove Pšemišlu. Ime tog mjesta zasad nije promijenjeno.

Idemo prema kraju. Ne zato što ovakvih primjera više nema, nego zato što je i ovo dovoljno da se postave neka načelna pitanja. Prije njih evo još jednog primjera. Autor poznatog Alonovog plana kojim cionisti nakon rata 1967 godine zadržavaju zapadna područja Palestine bio je zapravo Yigal Paicovitch. Budući da njegovo rusko prezime na hebrejskom ne znači ništa, Yigal se odlučio postati netko drugi. Postao je Hrast, odnosno Yigal Allon.

Walter Benjamin je svojevremeno zabilježio važnu rečenicu: Čovjek u imenu komunicira s Bogom. Pritom je naravno mislio na duhovnu vezu, jezik pomoću kojega ljudski duh ulazi u svijet… U svakom slučaju nije mislio na ljude koji će nakon što postanu Hrast, Munja, ili Pobunjenik protiv Rimskog carstva – misliti da im sam Bog daje moć ugrađenu u njihovo ime.

Završno, pitanja Michelu Houellebecqu: Ne provodi li cionizam u Palestini mnogo strašnije stvari od onih koje je on opisao u romanu Pokoravanje? Piše li se štogod o opasnosti od doseljenika u Palestinu?