Od Schmidtove ništa(vnosti) do ništa!

Piše: Muharem Cero

E baš tako. U dualizmu međusobne isključivosti, ništavnosti i ničega, događa se bolan proces nastanka ili nestanka bh. državnosti, već gotovo s promjenjivim intenzitetom 30 godina, tačnije od dana potpisivanja mirovnog sporazuma.

Promjenjivost intenziteta može pratiti kontinuitet promjenjivosti konteksta u širem i bližem okruženju namijenjene bosanske državnosti. Ne manje bitan i po važnosti utjecajniji od promjenjivosti domaće političke scene jest i utjecaj promjenjivosti visokih predstavnika u Bosni i Hercegovini, redom od Bildta, Ashdowna, Lajčaka pa do aktualnog Schmidta. Druge ne zaboravih, a s razlogom prepoznah tek navedene.

Aktuelni kontekst i u globalnom i u regionalnom na novu kušnju upravo preko rješavanja statusa državne imovine strmoglavo želi povući Dejtonom zajamčene ustavno-pravne prerogative bh. državnosti.

Narativ prilagodljiv ovakvoj tvrdnji da se prepoznati u, već neskrivenom, izričaju “priznajemo integritet Bosne i Hercegovine” (i uvijek prisutan nastavak) “ali i integritet entiteta Republika Srpska”. Upravo ovakav narativ i njegovo prihvatanje kod prije pobrojanih važnih bh. igrača, te nemušto navikavanje domaćih političkih ustavobranitelja biva mjera koja ohrabruje, ubrzava i s umišljajem ili iz nehata čini matricu rastakanja smislenom i propulzivnom.

Strateški cilj sada preinačen u srpski svet obilat je političkom maglom i prašinom i tek rijetki znaju i prepoznaju smislenost te magle i prašine. Ovoga puta obilje magle i halabuke maskira ga “otporom” donošenju rezolucije o genocidu u Srebrenici.

Istim smislom valja zagrebati po moćnom “oružju” u cijelom ovom “štabsko-ratnom” projektu, a što jesu obilati resursi bosanski.

Odricanje institucionalnog suvereniteta države Bosne i Hercegovine i potiho svođenje istog na razinu poddržavnih aranžmana, bili oni kantoni ili pak bh. entiteti, bio bi osvojeni prostor za okončanje željenog cilja.

I dok magla i prašina s njujorške daljine ostrašćeno okupira domaće i regionalne medije posljedično priziva avete traume stradanja, ukazuje se bosanski preslik s početka devedesetih ne slučajno projektovano i poželjno “štabsko-ratnim plijenom” uobzireno.

Nekako skrajnuto istovremeno resursi postaju poželjna tržišna roba, ali i jak argument dobijanja saveznika za projektovani cilj, mjera savezništva postaje mjera milijardama mogućih a tako bliskih profita na zemlji i pod zemljom bosanskom.

Partnerstvo se potiho uspostavlja, a tek su nepoznanice modaliteti istog. U igri su javno-privatno partnerstvo s elementom inostranosti ili pak tradicionalna koncesija. Zatezanje i popuštanje u prihvatanju modaliteta bi trebalo biti praćeno samo jednim ostvarenim ciljem, a taj je teritorijalna raspodjela državne imovine Bosne i Hercegovine, što nije ništa drugo nego u hodu ostvarena promjena ustavnopravnog karaktera Bosne i Hercegovine njenim svođenjem na uniju država ili pak uobzirujući prikrivenu agendu onog trećeg, konfederalna zajednica etno-teritorijalnih jedinica.

Sve to ne bi bio okončan proces, nego puno kraća ruta trčanja za novi početak, a njega bi valjalo čitati kao realizirani ostvareni cilj teritorijalnog hegemonizma susjeda i komšija.

Nikakav drugačiji nego baš onaj kako je devedesetih dogovoren.

Čudna su kretanja aktuelnog visokog predstavnika, nije znano koliko puta se sastao s Vučićem uvijek u Beogradu, na marginama mnogo češće. Ali je pouzdano znano iz škrtih saopćenja da je povod sastancima uvijek i jedino bilo pitanje rješavanja “državne imovine Republike Srpske”.

Uvijek poslije takvih sastanaka novu “ratničku” energiju pokazuje aparatčik Dodik pa tako bi i ovoga puta u Banjaluci na mitingu kad nekontroliran, sebi svojstveno, izgovara “zaustavili smo pokušaj otimanja imovine srpske, a to jest potvrda srpskog jedinstva”, (misleći vjerovatno u kategorijama srpskog sveta).

Apartčikov poklič zlosutno nagovještava proboj obećanih crvenih linija bosanskih, i s jedne i s druge i s treće i koliko već ima strana.