Dostojevski u Gazi: Može li Bog biti pokretač židovskih zločina nad Palestinom?

Posljednji nastavak feljtona "Dostojevski u Gazi" - (prvi dio) (drugi dio)

Piše: Sead Alić

Zanimljivo je i ironiziranje Dostojevskog u govoru o novinstvu. Njegova kratka uputa za one koji žele nešto saznati o Židovima da ne moraju ići u knjižnice i čitati knjige. Dovoljno je posegnuti za novinama koje su na dohvat ruke i sigurno će na drugoj ili trećoj strani biti nešto pozitivno napisano o Židovima. Mediji su, sugerira Dostojevski, u rukama židovske logike iza koje stoje Židovi.

U prirodi je kapitala njegovo umnažanje. Bez rasta i oplođivanja kapital gubi svoju vrijednost i njegov utjecaj prestaje. Gomilanje kapitala kroz stoljeća rezultiralo je njegovim uplitanjem u sve sfere život. Mediji su bili među prvima na udaru. Mnogo je tekstova i komentar ljudi na društvenim mrežama koji ukazuju na tu židovsku dimenziju vlasnišva svjetskih medija. Iz ovog teksta Dostojevskog, a i iz tekstova koje ćemo tek analizirati, jasno je da su mediji odigrali bitnu ulogu u stvaranju ideologije medijske laži koja je sveprisutna, a koja je gotovo pa i svemoguća.

Dostojevski dopušta mogućnost da neki ljudi mrze Židove, ali se pita postoji li razlog zbog kojega Židovi tvrde da ih baš svi mrze. Ako je mržnja sveopća, koji je njen izvor? Kako bi Židovi odgovorili na to? Dostojevski negira takvu mržnju. Odbija pomisao da bi čitav pravoslavni ruski narod mrzio Židove zbog mišljenja da je Juda izdao Krista. Dostojevski vlastitim iskustvom svjedoči da je većina ruskog naroda prihvaćala Židove, ali da i onda kada bi bili prihvaćeni, Židovi su bili ti koji su se držali na distanci.

Tu dolazimo do bitne poveznice između stavova Dostojevskog i aktualnih genocidnih namjera cionista u Gazi. Dostojevski se naime pita: „Ponekad mi je na um padala ludost da se pitam: a šta bi bilo da u Rusiji nije tri milijuna Židova nego Rusa, a da je Židova osamdeset milijuna? Što bi bilo od tih Rusa i kako bi Židovi prema njima postupali? Da li bi dopustili da se Rusi izjednače s njima u pravima? Da li bi im dopustili da se slobodno mole? Ne bi li ih odmah pretvorili u robove? I još gore! Ne bi li im i kožu skinuli? Ne bi li ih sasvim iskorijenili, konačno upropastili, kao što su radili s drugim narodima u staro doba, u početku svoje historije?

Palestina je odgovor na ova pitanja Dostojevskog. Gaza je potvrda da su ta pitanja morala biti izgovorena i da se o njima na vrijeme moralo razmišljati. Genocid koji cionisti trenutno rade nad Palestincima jasan je znak da je uloga žrtve bila kostim za pretvaranje distance u potpuno odbijanje drugih (ako nisu od koristi); da je mržnja koju pripisuju drugima zapravo osjećaj koji se razvijao u vlastitim njedrima; da je prva situacija koja je dovela do toga da ih bude više na nekoj teritoriji razvila ideju etničkog čišćenja onih drugih. Pa čak i kada to nije bila većina, (jer su cionisti izopćili iz demokratskih procesa Palestince Gaze i Zapadne obale) oružje, mediji i zelenaški kapital bili su u njihovim rukama. Židovstvo je oslobodilo cionizam kao oružano zlo ideje istrebljenja naroda jedne zemlje.

Korijen problema Dostojevski vidi u poziciji koju su Židovi razvijali u svijetu a to je Status in statu. Osnovne oznake te pozicije za Dostojevskog su sljedeće: „dobrovoljna segregacija koja je podignuta na stepen religiozne dogme, odbijanje da se bilo s kim mešaju, vera da na svetu postoji samo jedna nacionalnost — jevrejska, i da druge, naravno, postoje, ali valja smatrati da one kao i da ne postoje na svetu. Izdvojite se među plemenima i pokažite sebe, i znajte da ste zasad jedini narod Božji, a sve druge ili istrebite, ili u robove pretvorite, ili ih eksploatišite. Verujte u svoju pobedu nad svim narodima sveta, verujte da će vam se svi pokoriti. Gnušajte se svih ostalih, i po svom načinu života ne mešajte se s drugima. I čak i onda kad budeš lišen svoje zemlje i svoje političke individualnosti, čak i onda kada budeš rasut po licu zemljinom i oteran među druga plemena — svejedno — veruj u sve ono što ti je obećano jednom i zauvek, veruj da će se sve to zbiti što je obećano — a zasad gnušaj se svih, tuđi se od svih i eksploatiši sve i — čekaj i jedino čekaj...!“

Dostojevski smatra da Status in statu, ta pozicija koje se drže Židovi ne postoji i nije postojala zbog potrebe za održanjem. Njegova slutnja je crna, a naše vrijeme kao da je vrijeme u kojemu će se taj status rasvijetliti. Naime Dostojevski piše: „Glavni razlog nije samo u toj potrebi za samoodržanjem, postoji tu nekakva druga ideja koja pokreće i vodi, nešto posebno duboko što je ukorenjeno u samoj tajni sveta, o čemu ljudi sve do danas nisu u stanju da kažu neku konačnu reč“.

Presudnim u toj ideji Dostojevski vidi religioznu dimenziju. Taj osjećaj 'odabranosti', posebnosti naroda kojemu se sam Bog obratio, rezultirao je ohološću, nedodirljivošću, distancom, ogradama, zidovima. „Ne može se Židova zamisliti bez Boga“ bilježi Dostojevski i dolazi do ključnog mjesta svoje interpretacije.

Naime, sve na što se pozivamo određuje nas ponekad i snažnije nego što mislimo. Ponekad nas određuje i na neočekivan način. Židovi koji su se osjećali 'odabranim narodom' nikad nisu uspjeli uspostaviti konstruktivan odnos s ostatkom svijeta. Povjerovavši u priče prikupljane kroz tisuću godina i skrojene prema potrebama političkih hijerarhija, Židovi su se pretvorili u autističke zagovornike pripovijednih istina Starog zavjeta. Sve bi dobro bilo da je ostalo na razini osluškivanja, metafore, vjere, ispovijedi, duhovnosti. Nažalost. Tekst Starog zavjeta i to onaj dio koji poziva na ubijanje i istrebljenje drugog naroda, postao je politički program cionističke politike. Palestinci su narod koji treba biti istrijebljen onako kako su nekada istrijebljeni Amaleci. Dostojevski naravno ne može ići tako daleko, ali vidi dubinu religijske ostrašćenosti židovskog čovjeka. Vidi problematičnost ideje odabranog naroda. Vidi konzekvence. Jedna od njih je prikupljanje zlata kako bi nevezani za strance i njihovu zemlju bili spremni krenuti na poziv Mesije kamo god bude trebalo.

Problem koji Dostojevski tu vidi mogao bi se sažeti u nekoliko rečenica. Naime ako su Židovi tako i toliko posebni, ako na tome inzistiraju, ako se ograđuju i ne prihvaćaju druga, a istovremeno žele sva prava koja imaju ljudi zemalja u kojima žive (među ostalim i Rusiji), ne bi li oni tada, pita se Dostojevski, dobili i više nego što zaslužuju.

Ključ za razumijevanje ovog ograđivanja Dostojevskog je riječ za koju on misli da bi njome Rusi ocrtali karakter Židova, odnosno da običan Ruski čovjek ponajviše osjeća njihovu - 'nemilosrdnost'. „Pitajte u našoj provinciji tamošnje stanovnike: šta je to što pokreće Jevreje, šta je to što ih je pokretalo u toku tolikih vekova? Dobićete jednodušan odgovor: nemilosrdnost, »samo ih je pokretala ta nemilosrdnost prema nama, i večna žeđ da se napiju naše krvi i našeg znoja«. I, stvarno, cela aktivnost Jevreja u našim provincijama svodila se jedino na to da što je mogućno više podjarme tamošnje stanovništvo, da ga stave u položaj potpune zavisnosti.“

Dostojevski želi reći da su traženja jednakosti koja dolaze sa židovske strane zapravo jednostrana i licemjerna.

Tamo gdje su Židovi dominirali tamo ruski čovjek nije prosperirao. Židovi žele istovremeno očuvati svoju posebnost, ali i koristiti se zakonodavstvom države kao polugom za razvijanje i očuvanje te posebnosti. Kad bi ta posebnost bila posebnost rituala ili kulture, običaja, folklora ili nečega tomu sličnost to naravno ne bi bio problem. No ovdje je riječ o „…onom duhu koji diše mržnjom prema svakome ko nije Jevrejin, u duhu one nemilosrdnosti koja se oseća u njihovom odnosu prema svakome i prema svemu što nije jevrejsko — prema svakom drugom biću, plemenu ili narodu“.

Kratka povijest cionističkog neokolonijalističkog osvajanja tla Palestine, genocidni pokušaj da se istrijebe domorodci, Palestinci, pozivanje na svoje pravo 'povratka' u svetu zemlju i istovremeno kršenje svih prava Palestinaca ali i rezolucija Ujedinjenih nacija – govore nam o tome da je Dostojevski dobro naslutio problem koji će i Židove skupo koštati.

Naime zločini koje čine cionisti u Palestini oslanjaju se na Boga. Kao i u slučaju zločina u Bosni i Hercegovini (gdje se u ime Boga ubijalo uglavnom muslimane) i ovdje se bez pozivanja na Boga ne bi moglo prisiliti ljude/vojnike na takve zločine. Bog je taj koji im daje upute kako i koliko treba ubijati. Bog im daje sugestiju da se ništa živo (palestinsko) ne ostavi na životu. Bog je židovski svjedok da mogu istovremeno biti i posebni ljudi i zločinci.

Židovski Bog ili nije Bog ili su sveti tekstovi tako krivotvoreni da traže od Židova da istovremeno i slijedi Boga i ubija.

Dostojevski vidi i nadmoć Židova nad Europom njegova vremena. No dok je u Europi riječ o narodima razvijenih kultura, pa uspostavljanje židovske ideologije ide malo teže, Rusija kao da je stvorena za židovsku podvojenost.

Materijalizam i novac sredstvo su židovskog rastakanja vrijednosti na kojima su se temeljile društvene zajednice do devetnaestog stoljeća. Dostojevski Židove vidi kao svojevrsne vlasnike Europe, one koji su materijalističke principe uzdigli neprihvatljivo visoko, one koji upravljaju bankama, burzama, financijskim tokovima europskih društava… on ih vidi kao 'bogove međunarodne politike'.

Dostojevski bilježi: „Prema tome, nije slučajno što tamo Jevreji vladaju na berzama, nije slučajno što oni drže kapital, nije slučajno što su oni vlasnici kreditnih ustanova, i nije slučajno, ponavljam to — što oni vladaju u međunarodnoj politici, a šta će biti dalje, to znaju već i sami Jevreji: bliži se njihovo carstvo, potpuno njihovo carstvo! Nastupa potpuni trijumf ideja kojima će potamniti osećanje čovekoljublja, žeđ za istinom i pravdom, pred kojima će se ugasiti osećanje hrišćanske, nacionalne i narodne gordosti evropskih naroda. Nastupa materijalizam kao oličenje slepe sladostrasne žeđi za ličnim materijalnim obezbeđenjem, kao oličenje žeđi za gomilanjem i skupljanjem novaca po svaku cenu — i to je sve što se priznaje kao uzvišeni cilj, kao razum i sloboda, umesto ideje spasenja koja počiva na sve većem moralnom i bratskom sjedinjenju ljudi.“

Danas polako svijet postaje svjestan da to financijsko upravljanje svijetom pretvoreno u političku snagu partnera iz političkog svijeta birokratiziranih i kupljenih vlada – vodi svijet u Treći svjetski rat. Postaje jasno da se kritika židovstva kao materijalističkog pogleda na svijet (Karl Marx) prizemljila u realne političke odnose koji prijete kataklizmom.

Realno, logična konzekvenca spajanja biblijskog mita, igranja uloge žrtve, kumuliranja bogatstva kroz stoljeća, upravljanje bankama, burzama, financijskim tokovima novca, kupovanja i upravljanja medijima a pomoću njih i političarima na globalnoj i regionalnim razinama – sve zapravo postaje puno jasnije.

Gaza je kraj početka ili početak kraj. Gaza je mjesto koje bi čovječanstvu moralo otvoriti oči. Ubijanje jednog naroda u 'direktnim prijenosima' na društvenim mrežama, uz blagoslov najsnažnijih država američkog i europskog kontinenta, sve to mora biti raskrinkano u analizama koje će iznova promatrati i povijest i religijsku povijest, pa i povijest morala, mišljenja, društvenih odnosa. U konačnici i povijest pojmova pomoću kojih smo pokušavali misliti svijet.

(Kraj)