Izjednačavanje uloga SDA, HDZ i SDS na putu nezavisnosti je jednako izjednačavanju fašista i antifašista

Priredio: Ajdin Huseinspahić

Bez obzira što su Stranka demokratske akcije (SDA), Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) i Srpska demokratska stranka (SDS) nakon prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini, koji su održani u novembru 1990., osvojili preko 73% glasova; bez obzira što je jedina mogućnost formiranja vlasti u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini podrazumijevala koaliranje navedenih stranaka, koje su od građana, odnosno naroda: bošnjačkog, hrvatskog i srpskog dobile apsolutnu podršku; bez obzira što su navedene stranke u
javnom prostoru označene kao nacionalne, nerijetko i nacionalističke sa generalizirajućim i izrazito negativnim prizvukom, naučna javnost ne smije prešućivati, a kamo li prihvatati, stavljanje znaka jednakosti između SDA, HDZ i SDS, a slijedom toga ni izjednačavanje ta tri politička koncepta i projekta, te dominantna pogleda na nezavisnu Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Dovođenje tih politika u istu ravan i etabliranje nekog kvaziprincipa „podijeljene odgovornosti“ ravno je izjednačavanju fašističkih okupatora na jednoj i antifašista na drugoj strani.

Ukoliko se dopusti takvo egalitarizirajuće političko svetogrđe budimo ubijeđeni da svjesno idemo ka urušavanju tekovina antifašističke odbrambeno-oslobodilačke borbe od 1992.-1995., što se na koncu nužno odražava na stabilnost i postojanje države Bosne i Hercegovine.

Ukoliko pak akademska i kulturna zajednica u Bosni i Hercegovini dopusti nivelaciju po tom pitanju, ukoliko na istu postane imuna, ako preko toga ćutke pređe, podvodeći egalitarizaciju pod slobodu izražavanja tražeći opravdanje za takvo što, onda je sigurno da će istina biti nipodaštavana, rastočena, a memorijalizacija dovedena u pitanje.

Ostavimo po strani uticaj međunarodne zajednice koja je svojim pasivnim držanjem, a često i potpuno nerazumnim djelovanjem izjednačavala agresora i žrtvu u Republici Bosni i Hercegovini od 1992.-1995., što čini čak i danas, proglašavajući sve političke subjekte jednako odgovornih za stanje u zemlji,
nevješto obrazlažući i navodeći razloge zbog kojih kaskamo na putu evroatlanskih integracija, iako i sami znaju istinu.

Fokusirajmo se ovom prilikom samo na Bosnu i Hercegovinu i javni prostor unutar države u kojem je dopušteno, bez ozbiljnije kritike i razumnog glasa javnosti, a da ne kažemo i sankcije, stavljanje znaka jednakosti između SDA, HDZ i SDS, odnosno smišljeno i manipulatorsko označavanje sve tri stranke nacionalnim, iako su dvije od njih tri, tačnije HDZ i SDS u periodu koji analiziramo djelovale nacistički, šovinistički i fašistički, što je ne samo naučno dokazano nego i potvrđeno presudama međunarodnih sudskih instanci.

Kad prešutimo taj „zločin nivelacije“ slijedi izjednačavanje i razvodnjavanje uloge „vojske rs (vrs)“, Hrvatskog vijeća obrane „(hvo)“ i Armije Republike Bosne i Hercegovine (A RBiH), što je vrhunac društveno-političkog suicida i razaranja države Bosne i Hercegovine.

Političke aktivnosti i odnosi navedenih političkih partija, od njihovog osnivanja do proglašavanja nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine, ali i poslije toga, predstavljaju lakmus papir ne samo današnjeg odnosa te tri stranke prema Bosni i Hercegovini, iako dvije od tri (SDS i HDZ) nose etiketu zločinačkih, fašističkih i nacističkih politika, nego i daleko šireg odnosa legitimnih bošnjačkih, hrvatskih i srpskih političkih subjekata prema budućnosti Bosne i Hercegovine.

Pri tome, posebno valja istaknuti činjenicu da su među srpskim i hrvatskim političkim korpusom, po državu Bosnu i Hercegovinu, najpogubniji oni subjekti koji veličaju politiku devedestih godina, a koju su predvodili, SDS i HDZ, ratne zločince i zličinačke posljedice njihovih djelovanja.

Dok se situacija po tom pitanju ne promijeni, dok najodgovorniji politički subjekti današnjice na okaju grijehe politika koje su naslijedili, a koje su presuđene kao genocidne i UZP-ovske, teško možemo očekivati bilo kakav, a kamo li ozbiljniji iskorak u našoj državi, skoro na svim poljima, bez obzira na sve aktivnosti koje ulažemo u borbi protiv pitanja koja nam se nameću kao krucijalna po ovu državu, iako znamo da ona to nisu.

*Tekst je dio izlaganja prof. Huseinspahića sa Konferencije „1. mart – Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine – izazovi i perspektive“