Američko-izraelski napadi na (pro)iranske zvaničnike i odgovor Teherana

Piše: Armin Sijamić

Ovih dana izvršene su likvidacije političkih i vojnih zvaničnika koji su direktno ili indirektno povezani s Iranom. Vrijeme likvidacije, kao i način i ponašanje onih koje Iran drži odgovornim za te činove ukazuje na novu fazu sukoba koji se iz Pojasa Gaze prenosi na Bliski istok.

U prvim danima 2020. godine svijet je obišla vijest da je u blizini aerodroma u Bagdadu likvidiran šef iranskih snaga Quds Qasem Soleimani, zajedno sa zamjenikom vođe šiitske iračke milicije Hashd al-Shaabi Abu Mahdijem al-Muhandisom. Napad 3. januara naredio je američki predsjednik Donald Trump, nakon što mu je vojska ponudila tri opcije kako kazniti iranskog generala. Trump je, prema američkim medijima, izabrao likvidaciju Soleimanija.

Likvidacija generala Soleimanija, vjerovatno najzaslužnijeg vojnika za slom ISIL-a i Al-Qaide u Iraku i Siriji, razbjesnila je Iran koji je odgovorio raketiranjem američkih baza u Iraku. Američki mediji su pisali da je Teheran napad najavio Bagdadu, a oni informaciju prenijeli u Washington. Iranske rakete zasule su američke baze, a broj poginulih ili ranjenih američkih vojnika do danas nije poznat. Washington tvrdi da je bilo povrijeđenih, ali ne i poginulih.

Mjesto eksplozije u Kermanu

Od tada traju američko-iranski obračuni slabijeg intenziteta u Iraku i Siriji, gdje proiranske grupe periodično napadaju američke baze, a ovi uzvraćaju, i obratno. Stvar je eskalirala do te mjere da su iz Bagdada sve češći glasovi da američka vojska napusti Irak. Ovi okršaji nisu prerasli u otvoreni rat između Irana i Sjedinjenih Država, jer obje strane to ne žele. Iranska računica je da protokom vremena američki utjecaj na Bliskom istoku slabi, a američka je da se isplati prisustvo u toj regiji ukoliko nema velikih gubitaka za američku vojsku i njen ugled.

Ipak, ta postavka bi mogla biti ugrožena, iako postoje linije komunikacije. The Wall Street Journal nedavno piše da Washington i Pariz (bezuspješno) pokušavaju, u tajnosti, ubijediti proiranski Hezbollah da se povuče sa izraelske granice i tako izbjegnu eskalaciju sukoba.

Neposlušni Netanyahu

Rat Izraela protiv Hamasa u Pojasu Gaze Washingtonu trenutno ne odgovara. Međutim, Joseph Biden još nije prisilio izraelskog premijera Benjamina Netanyahua da zaustavi razaranje enklave u kojoj je do sada poginulo više od dvadeset hiljada ljudi, od čega je najveći broj djece i žena. Štaviše, Netanyahu napada u Siriji i Libanu.

U izraelskom raketnom napadu, u rezidenciji južno od Damaska, 25.12.2023. godine ubijen je general Razi Mousavi, pripadnik snaga Quds koje je ranije vodio Soleimani. Mousavi je bio zadužen za komunikaciju Damaska i Teherana. Koliko je bio značajan za Iran i Siriju, govori podatak da mu je na ispraćaj došao i ajatolah Ali Khamenei, a njegovo tijelo iz Damaska preko Halepa i iračkog Nadžafa doneseno u Teheran.

Dok su iz Teherana stizala obećanja o osveti za likvidaciju Mousavija, (pro)iranske snage u regiji pretrpjele su novi udarac, iako nije nastradao niti jedan zvaničnik šiitske osovine. U južnom dijelu Bejruta kojim upravlja Hezbollah, drugog januara u napadu drona likvidiran je zamjenik šefa politbiroa Hamasa Saleh Arouri. Izrael nije preuzeo odgovornost za napad, ali u Libanu nemaju sumnje ko ga je izveo. Hezbollah je obećao osvetu, jer se likvidacija palestinskog vođe desila u dvorištu šiitske grupe, gdje je vjerovatno Arouri sreo, ili trebao sresti, domaćine.

Već trećeg januara Izrael je dobio nove optužbe. Teheran je optužio „cionistički režim“ za teroristički bombaški napad na komemoraciji generalu Soleimaniju u Kermanu. Preko stotinu ljudi je ubijeno, više stotina ranjeno. Naknadno je ISIL preuzeo odgovornost za napad.

Dan kasnije u Bagdadu likividiran jedan od komandanata milicije Harakat al-Nujaba Mushtaq Taleb al-Saidi poznatiji kao Abu Taqwa. Napad dronom izvršila je američka vojska, kako je objasnila, zbog njegove umiješanosti i planiranja napada na američke baze u Iraku.

Različit pristup

Još od likvidacije Soleimanija, Washington je vidio odlučnost Irana da odgovori na sve napade, istovremeno birajući ciljeve i vodeći računa o posljedicama. Bidenova administracija je toga svjesna, a aktuelni predsjednik je dugogodišnji zagovornik dogovora o iranskom nuklearnom programu. Međutim, sa Netanyahuom ta računica nije moguća, jer ekstremno desna vlada Izraela Iran vidi kao najveću opasnost i ne želi da Zapad i Teheran postignu bilo kakav dogovor.

Izraelski napadi na (pro)iranske snage govore da Netanyahu računa drugačije od Washingtona, koristeći činjenicu da je Biden obećao da će braniti Izrael od napada bilo koga, dok njegova vojska Pojas Gaze pretvara u ruševinu. To se može vidjeti i u izjavama izraelskih zvaničnika. Nakon likvidacije Arourija, Netanyahuov savjetnik Mark Regev negirao je odgovornost Izraela za taj čin, ali je rekao nekoliko zanimljvih rečenica. Između ostalog, on je rekao da to nije bio napad na Liban ili Hezbollah, odnosno da je ovo „hirurški“ precizan udar na vodstvo Hamasa.

Gaza u ruševinama

Izjave Marka Regeva nameću više pitanja, ali dva su posebno važna. Prvo se odnosi na počinitelja, odnosno ko bi to još mogao izvesti „hirurški“ precizan napad na vođu Hamasa u Libanu, a drugo kako to da Izrael ne izvodi „hirurški“ precizne napade na pripadnike Hamasa u Pojasu Gaze koja je od 2006. godine pod potpunom blokadom i nadzorom.

Povrh toga, jučer je izraelski ministar odbrane Yoav Gallant rekao specijalnom američkom izaslaniku za regiju Amosu Hochsteinu da postoji „kratko vrijeme za postizanje diplomatskih dogovora sa Hezbollahom“, pravdajući takav stav situacijom na sjeveru Izraela gdje šiitska grupa ratuje sa izraelskom vojskom, usljed čega su desetine hiljada ljudi napustile domove.

Opasna igra

Na ove poteze Sjedinjenih Država, a posebno Izraela, Iran i njegovi saveznici će sigurno odgovoriti. Kako će taj odgovor izgledati javnosti nije poznato, ali da se pretpostaviti da će željeti zadati težak udarac Izraelu koji ipak neće natjerati Sjedinjene Države da se uključe u rat protiv Irana. Operacije Teherana, šiitskih milicija, Husa i Hezbollaha posljednjih sedmica govore da je njihova snaga ozbiljna i da ne oklijevaju gađati američku ili izraelsku vojsku.

Likvidacije (pro)iranskih generala neće zaustaviti Teheran, jer je dio njihove motivacije i podnošenje žrtve. Uostalom, ni likvidacija čuvenog naučnika Mohsena Fakhrizadeha u novembru 2020. godine, kao ni njegovih kolega ranije, nije zaustavila iranski nuklearni program. Iran trenutno, prema tvrdnjama stučnjaka i političara, nikad nije bio bliži mogućnosti da napravi nuklearnu bombu. Naprosto, Iran je stvorio sistem koji ne zavisi od jednog zvaničnika, što je bilo jasno administraciji Baracka Obame koja je s Teheranom pregovarala.

Panorama Teherana

Zato će pomenute nedavne likvidacije vodstvo u Teheranu shvatiti kao zamku neprijatelja da naprave krivi potez, pretvarajući sve bitke u dio dugogodišnjeg sukoba (konvencionalnog i nekonvencionalnog) sa Sjedinjenim Državama i posebno Izraelom koji ima osam puta manje stanovnika od Irana. Teheran, ma kako da to čudno zvuči, nikada nije bolje stajao nego danas, dok se Zapad sukobljava sa Rusijom i Kinom koje su prije samo desetak godina glasale za sankcije Iranu. Moskva i Peking protiv Teherana u korist Zapada trenutno je nezamisliva opcija.

Gotovo tri mjeseca nakon Hamasovog napada na Izrael može se reći da Bliski istok dobija novu dinamiku i da svi očekuju naredne poteze Washingtona i Teherana. Kako je Izrael najavio da će u Pojasu Gaze voditi dugotrajan rat, tako će Washington i Teheran biti u sve većem riziku od direktnog okršaja koji nije nezamisliv, što pokazuje i slučaj Soleimani od prije četiri godine.