Srbija i Hrvatska ne mogu ovladati Bosnom i Hercegovinom a da u njoj ne provedu genocid nad Bošnjacima

Razgovarao: Delvin Kovač

Bosna i Hercegovina danas slavi Dan državnosti, datum kada je prije tačno 80 godina održano Prvo zasjedanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH). U Mrkonjić Gradu tog 25. novembra 1943. godine donesene su odluke o obnovi državnosti Bosne i Hercegovine.

Bio je to povod za razgovor s historičarem i višim naučnim saradnikom u Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu Amirom Klikom.

Uz čestitku svim građanima Bosne i Hercegovine, Kliko je govorio o značaju Prvog zasjedanja ZAVNOBIH-a, tada donesenim odlukama, te našoj neprestanoj borbi za očuvanjem jedine nam domovine Bosne i Hercegovine i odbrani od učestalih i neprekidnih ataka "komšija okupatora".

Gdje je Bosna i Hercegovina danas, 80 godina od Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a?

Kliko: Odluke donesene na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a 25. novembra 1943. godine u Mrkonjić Gradu od najveće su historijske važnosti za našu državu. Radi se o najznačajnijem pravnom aktu moderne historije Bosne i Hercegovine, na kojem se temelji i njena sadašnja nezavisnost.

Bosna i Hercegovina nije, kako to njeni neprijatelji pokušavaju poturiti, nastala u Mrkonjić Gradu kao komunistička tvorevina na štetu Srbije i Hrvatske. Oni koji su donosili te odluke prije 80 godina bili su izuzetno dobro upućeni da je na prostoru današnje Bosne i Hercegovine nekoliko stotina godina ranije postojala samostalna bosanska država, da je ovo područje neka zasebna geografska cjelina.

Dakle, komunisti nisu 1943. izmislili BiH, nego su odlučili obnoviti njenu državnost i učiniti je ravnopravnom s ostalim članicama buduće Jugoslavije. Prilikom donošenja te rezolucije naglašeno je da će i bh. Muslimani biti ravnopravni s ostalim narodima, čime je omogućeno rješavanje nacionalnog pitanja Bošnjaka, koji do tada nisu bili priznavani i bili su nazivani različitim imenima, pa čak smatrani i Srbima i Hrvatima.

Iako se nacionalno pitanje Muslimana počelo rješavati na Prvom zasjedanju ZAVNOBIH-a, zaključci s tog zasjedanja u Mrkonjić Gradu nisu se u potpunosti poštovali ni nekoliko decenija kasnije, da bi se tek na popisu stanovništva 1971. Muslimani, ne samo Bosne i Hercegovine, nego i Sandžaka i drugih jugoslavenskih prostora, nacionalno mogli izjašnjavati.

U Ustavu iz 1974. zaokružen je proces njihove nacionalne identifikacije kao zasebnog naroda. Tim Ustavom prošireno je i značenje odluka donesenih na ZAVNOBIH-u, jer su republike praktično postale države u okviru SFRJ. To će se pokazati posebno bitnim 17 godina kasnije, odnosno krajem 1991. kada je počeo proces raspada Jugoslavije i kada se u rješavanje te krize uključila međunarodna zajednica, formiranjem arbitražne (Badinterove) komisije da ispita stanje u Jugoslaviji.

Komisija je utvrdila da se u Jugoslaviji ne radi o secesiji, nego o disoluciji, što je značajna razlika. Stoga je međunarodnoj zajednici predložila da svim jugoslavenskim republikama omogući da krenu put svoje nezavisnosti. Badinterova komisija je i Bosnu i Hercegovinu prepoznala kao ravnopravnu republiku, a Muslimane kao naciju.

Međunarodna zajednica predložila je Bosni i Hercegovini da krene u nezavisnost pod uslovom referendumskog izjašnjavanja građana. Referendumsko pitanje građanima Bosne i Hercegovine tog 29. februara i 1. marta 1992. godine glasilo je: "Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?". Tim se referendumskim pitanjem građane bukvalno pitalo da li su za Bosnu i Hercegovinu onakvu kakva je ZAVNOBIH-om utvrđena u Mrkonjić Gradu 1943. godine.

Put Bosne i Hercegovine u međunarodno priznatu nezavisnost potpuno je čist i legalan u svakom segmentu, za razliku od entiteta Republika srpska, iz kojeg već duže vremena najavljuju otcjepljenje, ali koji nema nijednog pravnog elementa da to i ostvari. Ovo što najavljuje Milorad Dodik potpuno je drugačije od puta Bosne i Hercegovine u nezavisnost. Nastanak Rs-a u januaru 1992. bio je potpuno nelegalan i nelegitiman, a priča o njenoj nezavisnosti nema nijedan jedini pravni element koji bi podržao bilo ko u međunarodnoj zajednici.

Mi smo u stalnoj situaciji u proteklih 30 i nešto godina da se borimo za očuvanje Bosne i Hercegovine. Zapravo, to ne traje samo 30 godina, već od 19. stoljeća, kada su formirane autonomne kneževine unutar Osmanskog carstva - crnogorska i srbijanska kneževina, koje su već tada pokazale jasne namjere teritorijalnog širenja na teritoriju Bosne i Hercegovine. Još od tada pa sve do danas traje ta neprestana borba, otimačina susjednih zemalja za teritorijom Bosne i Hercegovine.

Mi to stanje živimo 30 godina, ali su ga živjele i generacije prije nas. Tek su komunisti svojom državom te ideje blokirali na nekoliko decenija. Preciznije, od 1945. godine Savez komunista Jugoslavije na 40 godina prekinuo je tu priču o svojatanju Bosne od strane Srbije, Crne Gore i Hrvatske, odnosno priču o njihovoj međusobnoj podjeli teritorije naše zemlje. Raspadom Jugoslavije ta se priča aktuelizirala i ona traje sve do današnjeg dana.

Već generacijama mi u Bosni i Hercegovini primorani smo voditi borbu za opstojnost, teritorijalnu cjelovitost i nezavisnost svoje zemlje. U posljednjih 15-ak godina možemo reći da Crna Gora nema teritorijalnih ambicija prema Bosni i Hercegovini, iz razloga što je dio teritorije Bosne i Hercegovine, koju je Crna Gora priželjkivala, pripao sada Republici srpskoj, a to je istočna Hercegovina. Ako bi i imala takvih ambicija, onda bi to bilo prema Rs-u i istočnoj Hercegovini, što naravno ne smije ni pokušati zbog bojazni od Srbije. Tako da je problem Bosne i Hercegovine ostao samo s teritorijalnim svojatanjima između Srbije i Hrvatske, a to svakodnevno proživljavamo.

Osim što se u Bosni i Hercegovini borimo s vanjskim neprijateljima, našim zapadnim i istočnim komšijama, suočeni smo i s unutrašnjim antibosanskim snagama koje su praktično ispostave tih vanjskih neprijatelja. Kako se s time izboriti?

Kliko: U prošlosti se pokazalo da su ovi veliki okupatori, prvo Osmanlije, zatim Austro-ugari, pa čak i Nijemci, Bosnom i Hercegovinom ovladavali snagom oružja i vlastite vojske, i nisu imali potrebu da vlast kod nas učvršćavaju metodama genocida, progona i uništenjem domaćeg stanovništva. Ali ovi mali okupatori, nekada Crna Gora, a Srbija i Hrvatska još uvijek, nemaju snagu da vlastitom vojskom i oružjem ovladaju Bosnom i Hercegovinom i učvrste svoju vlast. I onda su se oni u 19. stoljeću odlučili nacionalizirati neke bosanske narode u svoju naciju.

Bosanski pravoslavci do 19. stoljeća nisu se osjećali Srbima. Kneževina Srbija prvo je izvršila posrbljavanje bosanskih pravoslavaca, a onda im i nametnula ideju da svi Srbi trebaju živjeti u jednoj državi. Na taj ih je način počela koristiti kao sredstvo za ostvarenje svojih teritorijalnih ciljeva u Bosni i Hercegovini. To isto uradila je i Hrvatska.

S dolaskom Austro-ugarske u Bosnu i Hercegovinu, iz Hrvatske se širi nacionalni utjecaj na bosanske katolike, iako je kod njih bilo nekog otpora kroatiziranju. Međutim, do sredine 20. stoljeća bosanski katolici su kroatizirani, te im je nametnuta ideja da moraju živjeti u istoj državi s Hrvatima iz Hrvatske.

Nezavisna Država Hrvatska (NDH) u Drugom je svjetskom ratu pokušala silom kroatizirati i bosanske Muslimane, da bi i njima nametnula ideju objedinjavanja Bosne i Hercegovine s Hrvatskom. Neprijatelji Bosne i Hercegovine jesu u određenim političkim snagama u Zagrebu i Beogradu, ali su primorani da koriste dio bh. stanovništva protiv Bosne i Hercegovine. Bosanskohercegovački Srbi i Hrvati koji nastoje uništiti Bosnu i Hercegovinu zapravo su sredstvo za ostvarenje političkih velikodržavnih ciljeva Srbije i Hrvatske.

Na koji način to rade?

Kliko: Pošto u Bosni i Hercegovini nijedan narod nije u apsolutnoj većini, onda ovi mali okupatori iz našeg susjedstva metodama genocida pojačavaju snagu naroda na kojeg oslanjaju svoju politiku. Srbija ne može ovladati Bosnom i Hercegovinom s procentom Srba u Bosni i Hercegovini a da ne provede genocid i ne smanji broj hrvatske i bošnjačke populacije. Isto tako i Hrvatska.

Evo primjer NDH koja je provodila genocid nad Srbima koristeći bosanske Katolike i Muslimane. Nije mogla dugotrajno svoju vlast ovdje planirati a da demografski ne ojača narod na koji se oslanja prilikom okupacije. A ojačava ga time što koristi taj narod za izvršenje genocida nad narodom koji je problem.

Devedesetih godina, pošto su i Srbija i Hrvatska željele preko domaćih - bosanskih Srba i Hrvata međusobno podijeliti Bosnu i Hercegovinu, na tom putu zasmetao im je veliki broj Bošnjaka. I iz tog razloga su se poveli za onim sredstvima koja cijeli svijet osuđuje - metodama genocida, progona, etničkog čišćenja.

Kako se sa svim tim izboriti?

Kliko: Mi iz Bosne i Hercegovine sa tim se ne možemo izboriti. Teritorijalne pretenzije iz Srbije i Hrvatske traju duže od 150 godina, što znači da su one snažne i da imaju kontinuitet. To je jedna neprekinuta politika koja traje. Česti pokušaji da ih ostvare pokazuju da se s time nije lako izboriti. Mi iz Bosne i Hercegovine se ne možemo izboriti. Stanovnici Bosne i Hercegovine koji jesu za Bosnu i Hercegovinu onakvu kakva je definisana na zasjedanju ZAVNOBIH-a, na referendumskom pitanju, ali na kraju krajeva i Dejtonskim sporazumom, ne mogu ništa promijeniti.

Može se promijeniti kada bi bh. Srbi i Hrvati prestali biti sredstvo za ostvarenje velikodržavnih politika Srbije i Hrvatske. Dakle, niko iz Sarajeva ne može ubijediti nikoga ni u Banjoj Luci, ni u Grudama, ni u Livnu da je ovo domovina svih stanovnika Bosne i Hercegovine, bez obzira na njihovu vjersku i nacionalnu pripadnost, i da trebaju podržati Bosnu i Hercegovinu. Njih mogu ubijediti samo oni koji upravljaju s njima, a to su Zagreb i Beograd.

Ali siguran sam da se to neće desiti, naročito ne u Beogradu i Srbiji. U Srbiji nikada neće doći na vlast politika koja će preokrenuti ploču, podržati iskreno Bosnu i Hercegovinu, i privoljeti bh. Srbe da prihvate Bosnu i Hercegovinu i da unutar nje, kao jedan od njenih konstitutivnih naroda, rješavaju svoj status legalnim i legitimnim putem. Srbija će uvijek nastojati da pocijepa Bosnu i Hercegovinu i da njen značajan dio prisvoji sebi. To je ocrtano i u protekloj agresiji 1992-1995. sa konturama Republike srpske.

Nasuprot tome, u Hrvatskoj, kako u vlasti, tako i među stanovništvom uvijek ima onih snaga koje podržavaju Bosnu i Hercegovinu - cjelovitu, nezavisnu, takvu kakva jeste, i pokušavaju bh. Hrvatima sugerisati da Bosnu i Hercegovinu prihvate kao svoju domovinu.

Historija je pokazala da se to jedino može riješiti na represivan način, kao što su to uradili komunisti. I oni su svojim represivnim aparatom to održavali. U Mrkonjić Gradu definisali su kakva je Bosna i Hercegovina, i svi koji rade protiv takve Bosne i Hercegovine imaju problem sa zakonom i bit će sankcionisani. A pošto smo mi iscrpili sve mogućnosti, jedino što nam preostaje jeste međunarodna zajednica, koja ima mehanizme i prisile i privole da riješi problem, na sličan način kako su to uradili komunisti.

Međunarodna zajednica je u martu 1992. godine čvrsto rekla da je Bosna i Hercegovina međunarodno priznata država, mi je podržavamo, i onda je uslijedila serija onih priznanja. Međutim, nažalost, tu je sve i stalo. Nakon nedvojbenog priznanja Bosne i Hercegovine kao nezavisne države, međunarodna zajednica - iako jeste verbalno - nikad suštinski nije stala iza takve Bosne i Hercegovine kakvu je priznala. Ona ovdje ima svog visokog predstavnika, ambasadore i posredstvom njih može sankcionisati sve političare, institucije, nevladine organizacije, pojedince koji rade protiv Bosne i Hercegovine. Neki su mehanizmi već pokrenuti, kao što je recimo američka "crna lista", koja međutim u praksi izgleda ne znači ništa.

Međunarodna zajednica jednostavno može politički eliminisati Milorada Dodika. Da ima volju, može riješiti situaciju na represivan način, ne golim otocima, kako je to rađeno u Jugoslaviji, ali postoje različiti oblici represije. Dakle, političarima i pojedincima koji rade protiv Bosne i Hercegovine onemogućiti ulazak u svoje zemlje, uskratiti im gostoprimstvo, na razne načine sankcionisati njihovo djelovanje. I metodama privole, dakle novcem, onemogućavanjem investicija.

Ako smo mi nemoćni i ako sve ovisi od međunarodne zajednice, kakva nam je onda sudbina?

Kliko: Pa bez ikakve dvojbe, naša bliska budućnost bit će ista kao i naša duga prošlost. A to je - i dok spavamo, i dok hodamo, i dok radimo - da se borimo za Bosnu i Hercegovinu. U proteklih 30 godina svakodnevno to i radimo, svako na svoj način. A i naša budućnost će biti takva. Ništa se neće promijeniti osim ako međunarodna zajednica ne izvrši pritisak. A nama preostaje da istrajemo u borbi za očuvanjem Bosne i Hercegovine, to je naša sudbina.

Ali izgleda da nije samo naša, izgleda da je to sudbina i Crnogoraca. Crnogorci i Bošnjaci su jedina dva evropska naroda koji su većinski u svojim zemljama, a najugroženiji su. I Crnogorci se od proglašenja nezavisnosti konstantno bore da je očuvaju od nacionalističkih i centralističkih snaga iz Srbije. I naravno Albanci na Kosovu, iako su kod njih uslovi drugačiji.

Bosna i Hercegovina, Kosovo i Crna Gora očito će u budućnosti morati ulagati mnogo energije za očuvanje svoje državne nezavisnosti i teritorijalne cjelovitosti. Ta tri naroda kojima je stalo da njihove domovine budu države, moraju na sebe preuzeti tu zadaću i biti svjesni da će morati voditi tu bitku i predati je svojim pokoljenjima.

Mi se u Bosni i Hercegovini borimo za očuvanje naše domovine kao jednog civilizovanog društva ravnopravnih naroda, građana i pojedinaca, i tu borbu moramo predati u naslijeđe svojim potomcima. Oni je moraju nastaviti. Koliko god dugo traje kontinuitet ataka na Bosnu i Hercegovinu, toliko dugo mora trajati i otpor iz Bosne i Hercegovine, odnosno suprotstavljanje tim okupatorskim težnjama iz susjedstva. Mi ne smijemo pasti.

Činjenica je da je politička situacija takva da zaista izgleda kako su oni elementi u Bosni i Hercegovini koji jesu za Bosnu i Hercegovinu sad u defanzivi, ali to ne znači da su poraženi. Jer, pokazalo se da žestina neprijateljske ofanzive razbuđuje taj bosanski element, osnažuje ga i svrstava u jedan ešalon, jedan stroj. I u prošlosti, koliko god dugo je trajao kontinuitet atakovanja na Bosnu i Hercegovinu, toliko je dugo trajao i kontinuitet otpora. Nismo se samo mi iz 90-ih godina opirali podjeli Bosne i Hercegovine, tome su se opirale i one generacije prije nas. Pa i ove odluke ZAVNOBIH-a su najjasniji pokazatelj otpora podjeli Bosne i Hercegovine između Srbije, Crne Gore i Hrvatske.

Mi koji se sada borimo za Bosnu i Hercegovinu, tu borbu primili smo u naslijeđe od naših ranijih generacija. Koliko god se nastavio atak na Bosnu i Hercegovinu, mora se nastaviti i otpor tim atacima. Na nama je obaveza da generacije koje sad rađamo naučimo da se za Bosnu i Hercegovinu u mirnom vremenu bore diplomatskim, političkim putem i na razne druge načine, a ne daj Bože u ratnim da se bore kao što smo i mi.

Mi ne smijemo odustati prije onih koji rade protiv Bosne i Hercegovine. A čini mi se da su se sad oni dosjetili da unutar tog korpusa koji je za Bosnu i Hercegovinu ubace kost, pa da se mi sami potrošimo međusobno, da bi oni onda trijumfalno ušli na pusto bojište. To se ne smije desiti.