Mogu li Huti pogoditi Izrael?

Piše: Dean Džebić

Regionalni rat na Bliskom istoku, koji u svom centralnom žarištu ima izraelsko-palestinski sukob, odnosno proxy rat Irana i Izraela, ubacio je u brzinu više zvaničnim ulaskom Hutskog pokreta u rat. I tu je vrlo značajno istaći da država Jemen nije objavila rat nikome s obzirom na to da prema trenutnom stanju u toj državi zahvaćenoj građanskim ratom - nema prostora za takvo nešto. Rat su objavili sljedbenici Ansar Allaha odnosno Huti, militantna šijitska grupacija iz Jemena.

Istini za volju, ovaj militantni pokret koji je u Jemenu od 1994. godine postepeno preuzimao vlast u krvavim građanskim ratovima, odavno je neposredno aktivan i u palestinsko-izraelskom sukobu. U međuvremenu, Huti su ostvarili snažnu logističku bazu snabdijevanja ali i lične proizvodnje naoružanja odnosno balističkih raketa kratkog, a po nekima i srednjeg dometa, kao i krstarećih raketa.

Ukupno, Huti imaju tri izvora snabdijevanja oružjem i ratnom tehnikom: 1) Zarobljavanjem iz skladišta jemeske vojske; 2) Zarobljavanjem od saudijske koalicije oružja i opreme; i 3) Snabdjevanjem iz Irana kopnenim pomorskim putem.

Zadnji izvor predstavlja ključni logistički iz Irana, koji preko Adenskog zaljeva prebacuje balističke, protuzračne i protuoklopne rakete uz pješadijsko naoružanje te potrošne dijelove za iste. Međutim, ovo dopremanje ratnih materijala uvelike otežavaju plovila američke mornarice koja u ovom području gotovo na mjesečnoj bazi presijeca taj tok snabdijevanja uz zapljenu velikih količina naoružanja.

Mogu li Huti da iznenade?

Prema dostupnim informacijama, Huti raspolažu balističkim i krstarećim raketama kojima mogu pogoditi Izrael, ali ključno pitanje glasi - šta mogu da pogode. Obzirom da je udaljenost između Izraela i teritorije Jemena koju kontrolišu Huti u najbližoj trajektoriji 1.900 kilometara, javlja se cijeli niz tehničko-tehnoloških pa i geografskih izazova.

Uopšte kod analiziranja raketnog arsenala Huta, uglavnom se radi o iranskim raketama kojima je uglavnom promijenjeno samo ime, uz određene i manje značajne promjene.

Pa je tako iranska balistička raketa kratkog dometa Qiam (domet 1.000 km), na nedavnoj paradi u Sani bila predstavljena kao Aqueel. Uopšte Huti su kao i Iran od kojeg su preuzimali tehnologiju izvršili pravu proliferaciju iranskih derivata balističkih raketa Scud, kao i krstarećih raketa Kh-55 koje je Iran kupio od Ukrajine 2001. godine. Ove dvije platforme derivirale su pod iranskim tehnološkim napretkom brojnim verzijama i inačicama.

U dometu Izraela i onoga čime raspolažu Huti najznačajnije balističke rakete srednjeg dometa su Kheibershekan i Toufan, pri čemu se za obje pretpostavlja krajnji domet od 2.000 kilometara. Bez da se sada bavimo protubalističkom odbranom Izraela, koja je višeslojna i integrisana, u hipotetskom napadu ove rakete bi mogle da poklope naseljene četvrti Izraela ali sa upitnom preciznošću čak i pod pretpostavkom da prođu protubalističku odbranu.

Zašto? Prije svega, treba istaći da gađanja na krajnjim dometima uvelike vitopere dejstvo po cilju odnosno smanjuju preciznost koja je svakako vrlo problematičan segment iranskih, a samim tim i hutskih raketa. Prilikom gađanja na krajnjim dometima sa inercijalnim navođenjem preciznost drastično opada. Alternativa je napredniji sistem navođenja, odnosno navođenje u završnoj fazi pri čemu se špekuliše da hutski Kheibershekan ima navođenje u završnoj fazi.

Treba istaći i to da je doktrinarna upotreba balističkih raketa kratkog i srednjeg dometa na Bliskom istoku vrlo neproporcionalna obzirom da je uglavnom cilj pobiti što veći broj civila bez preciznih udara po vojnim instalacijama. Izuzetak čine pojedini i dobro koordinirani napadi kakve su i Huti izvodili sa taktičkom raketom kratskog dometa OTR-23 Točka.


Bez balističkih raketa srednjeg dometa (od 1.000 do 3.000) sa navođenjem u završnoj fazi leta, uz značajan broj raketa koje imaju u arsenalu, Huti će teško moći pogoditi vitalne vojne objekte Izraela. Čak ukoliko i uspiju da prođu kroz protivbalističku odbranu koju Izraelu neposredno pružaju baterije protuzračnog i protubalističkog sistema Patriot PAC-3 MSE kojima raspolaže Saudijska Arabija.

Navođenje u završnoj fazi, za razliku od inercijalnog kao najjednostavnijeg načina vođenja i upravljanja, omogućilo bi bojevoj glavi da se na krajnjem dometu u završnoj fazi leta nakon srednjeg kursa, bojeva glava samonavede na cilj sa značajno boljom prezinošću uz pomoć upravljivih krila. Međutim, sve i da neka balistička raketa kratkog ili srednjeg dometa, a koju ispale Huti, dođe do Izraela kao rejona cilja bez da bude oborena, kao završni ispit ju čeka THAAD. Vjerovatno najkompletniji sistem, a ujedno i posljednji perimetar odbrane od balističkih raketa, THAAD (eng. Terminal High Altitude Area Defense) sistemom hit-to-kill, odnosno kinetičkim pogotkom u bojevu glavu uništava u završnoj fazi bojeve glave kako u egzoatmosferskim tako i u endoatmosferskim uslovima.

Da odemo korak dalje, čak i da hipotetski saudijska protubalistička odbrana propusti balističke rakete obzirom da, ukoliko operatori na sistemima izračunaju da raketa ne ide na naseljena područja već u pustinju, tu na scenu stupa mornarica. Nakon napada Huta, ratna mornarica Izraela u Crveno more je poslala korvetu klase „Saar-5“ koja ima na sebi integrisanu C-Dome mornaričku verziju Iron Domea. Dodatno, tu u Crvenom moru nalaze se i dijelovi pete flote odnosno razarači klase „Arleigh Burke“ koji sa protubalističkim raketama SM-2 i SM-3 u svim varijacijama mogu pogoditi sve hutske rakete u srednjem kursu leta.

I konačno, u trećem prstenu protivbalističke odbrane Izraela nalazi se paket sistema David Sling (Davidova praćka) dometa 250 km uz presretače Arrow 2 i 3 kao posljednju crtu odbrane.


Na tehničko-tehnološkom planu treba istaći da su Huti razvili nekoliko verzija krstareće rakete Quds, koja je prema svemu sudeći i lansirana u napadu na Izrael 31.10., ali je ista pala na ledinu. Krstareće rakete Quds 1, 2 i 3 kao i verzija Z-0 imaju krajnji domet do 1.500 km, ali kao kod svih krstarećih raketa sa turbo-mlaznim motorima imaju otvorenu arhitekturu na način da smanjenjem mase bojeve glave dobijate na dometu povećanjem goriva i obratno. Bitno je istaći i to da Huti baš kao i Iran zbog manjka jurišne ili lovačke avijacije svoje krstareće rakete lansiraju sa brodova ili helikoptera.

S tim u vezi dosadašnja praksa je pokazala da hutske krstareće rakete u zadacima protubrodske odbrane odnosno gađanja površinskih plovila bivaju jednostavno zavarane aktivnim mamcima tipa Nulka kakvim raspolažu američki razarači i krstarice. Svojim jednokanalnim vođenjem, njihova preciznost je vrlo upitna, pa prema tome i neki značajniji napadi krstrećim raketama izuzev slučaja saturacije sa većim brojem na plovila, neće donijeti neku značajnu promjenu. Pri čemu treba istaći i segment elektronskog ometanja navođenja za koje Izrael sposoban, kao i Sjedinjene Države.

Međutim i Huti u ratu sa Izraelom imaju asa u rukavu koji može značajno iznenaditi svojom upotrebom prije svega Shahed 136 jednokratnim dronovima dometa do 2.500 km. Ovi dronovi odnosno lebdeća municija u jatima bi saturacijom ukoliko dolete do Izraela mogli pogoditi vrlo precizno pa i neke tačkaste ciljeve. U Ukrajini su se pokazali kao vrlo nezahvalan cilj za protivzračnu i protivraketnu odbranu zbog svoje minijaturnosti i najefektivniji način odbrane jeste cijevna protuzračna artiljerija. Tu su i bespilotne letjelice Mohajer-6 dometa 2.000 kilometara koje kao i Shahed 136 imaju potencijal asimetričnog udara na velike i kompleksne vojne ciljeve.

Pravi odgovor na pitanje šta se mijenja ulaskom Huta u izraelsko-palestinski sukob zavisi o odluci samih rukovodioca Ansar Allaha da upotrijebe sve svoje mogućnosti. Združenim udarom sa gore navedenim sistemima Huti mogu u Crvenom moru značajno podići nivo opreznosti izraelske i američke mornarice, ukoliko ih združeno ili Izrael samostalno ne napadne preventivno svojim zrakoplovstvom.