Džebić: 13 dana oko Irana

Piše: Dean Džebić

„Veliki crveni ker kopa u našem dvorištu i mi ga opravdano možemo upucati.“ - glasile su riječi generala Curtisa LeMaya upućene predsjedniku J.F.Kennedyu u zenit kubanske raketne krize. Ova replika kao i mnoge kultne u ostvarenju Stanleya Kubricka „Thirteen days“ danas nesumnjivo odjekuju u nekoliko najprominentnijih think-tankova Sjedinjenih Država.

Danas bi bilo zanimljivo iz crvotočine izvući Roberta McNamaru čisto da vidimo kako bi on zajahao Iran, vjerovatno bi za cassus belli neki američki razarač pogodio torpedo sa brzih iranskih torpednih čamaca kojima krstare Hormuzom. Collin Powell bi vjerovatno bez imalo stida i srama, lažući milionski auditorijum bućkao neku tekućinu koja treba da imitira biološki otrov dok bi Bžežinski i Kissinger po ko zna koji put u zadnji čas uspjeli svoje prvobitne hipoteze revidirati tik pred sudbonosni trenutak.

Teško je pronaći pandan kompleksnosti američko-iranskih odnosa obzirom da u kronološkom slijedu ti odnosi izgledaju kao ljubavni film koji naglo prelazi u žanr horora. Ako kažemo da su začetak famoznog „iranskog nuklearnog programa“ dale Sjedinjene Države kroz program „Atomi za mir“ u najmanju ruku bismo iznenadili današnje promatrače bliskoistočnih prilika.


Džebić: Ali šta zapravo razdvaja ponajviše primjer Irana i Pakistana?

Osim prvog eksperimentalnog nuklearnog reaktora Iran su tajno tokom osmogodišnjeg iračko-iranskog rata podržavale Sjedinjene Države čak i nakon Homeinijeve objave rata komunizmu i kapitalizmu proklamujući „treći put“.

Međutim, šta ako je Kennet Waltz bio u pravu kada je devedesetih predlagao da se Iranu omogući proliferacija nuklearnog naoružanja odnosno kako to žurnalistički volimo reći: da Iran dobije nuklearnu bombu.

Iako jastreb neorealizma pa na neki način i njegov otac, dvije antagonizirane regionalne sile u nastajanju treba trajno onemogućiti za konvencionalni rat stvarajući nuklearni paritet. Kao vrlo nategnut primjer Waltz je navodio Pakistan i Indiju iako specifičnosti tog azijskog antagonizma nemaju mnogo sličnosti sa izraelsko-iranskim
antagonizmom.

Prije svega geografija priječi konvencionalni rat Irana i Izraela dok ga američka bezrezervna podrška Izraelu svodi na nivo male vjerovatnosti. Dodatno Indija i Iran su pristali na formiranje ekomponovanih nuklearnih snaga što znači razdvojenost komponenti nuklearne dijade odnosno praktična razdvojenost bojevih glava i raketa.

Ali šta zapravo razdvaja ponajviše primjer Irana i Pakistana? I jedna i druga država su kao element svoje vanjske i sigurnosne politike imale i imaju proxy snage kojima su uspješno izvozili svoju interpretaciju kulturološko-religijskih obrazaca nudeći ih svom interesnom prostoru kao imperativ. Međutim, pakistanski slučaj ukazuje da je na neki način Pakistan pristao da pod pritiskom Sjedinjenih Država umori svoje proxy snage i time sačuva svoj status ograničene regionalne sile ili da se suoči sa ratom protiv Sjedinjenih Država.

Pojam ograničene regionalne sile predstavljao bi inherentnu pojavu američke vanjske politike,kao poželjan model regionalnih sila pa čak i nuklearnih koje su u dometima projekcije moći ograničene. Što je za Pakistan bila Al-Kaida (u čijem su razvoju značajnu ulogu imale i SAD u jednom periodu), to su za Iran pokreti Hezbollah i Hutski pokret. Opasnost od kontinentalne dominacije direktno je proporcionalna sposobnostima regionalnih aktera da iz ograničenih regionalnih sila postanu regionalne sile prvog poziva.
Upravo zbog toga, Sjedinjene Države bi hipotetički možda i omogućile Iranu ovladavanje nuklearnim oružjem i podizanjem rigoroznih sankcija grupacije zemalja P5+1 ukoliko bi se Teheran odrekao Huta i Hezbollaha.

Značajno je istaći i to da je Iran kao nenuklearna zemlja uspio do maksimuma eksploatirati sve mogućnosti projekcije moći i do kraja iscrpiti nenuklearni paket mogućnosti regionalnog osnaživanja i etabliranja.

Trenutna i bliska stabilnost srednjeg i bliskog istoka uvelike zavisi od trilateralnog sporazuma Izrael-SAD-Iran pri čemu svako kao prema zakonu defenzivnog realizma dao ponešto ali i podjelom dobio nešto. Do tog sporazuma dug je put i zapravo izraelsko-palestinski sukob njegov je šifrarnik.

Zapravo dešavanja u Palestini su način razgovora i pregovora na relaciji Teheran – Vašington i ovo zapravo nije samo kriza već novi način komuniciranja dva režima i dva sistema pa i dva predsjednika kako to u 13 dana kaže Robert McNamara. Ono što je sigurno jeste neophodni kompromis da se svako nečeg javno ili tajno odrekne. Baš kao i na Kubi svi krizu smatraju američkom pobjedom jer su se Sovjeti povukli, a svi zaboravljaju da su par mjeseci kasnije temeljem tajnog sporazuma Sjedinjene Države povukle balističke rakete Jupiter iz Turske. Nekada se tako pregovaralo samo sa Sovjetskim savezom, danas i Iran ima svoju stolicu za stolom.