Milatović izborom savjetnika pokazao da nije faktor stabilnosti, nova Vlada neće biti stabilna!

Razgovarala: Nevena Kovačević

Nakon održanih prijevremenih parlamentarnih izbora, Crna Gora nastavlja da živi period političke nestabilnosti, ocijenio je u intervjuu za Patriju Marko Savić, politikolog i saradnik na Fakultetu političkih nauka u Podgorici.

Iako smatra da je izvjesno formiranje Vlade predvođene pokretom Evropa sad, naglašava da ona neće biti stabilna, te stoga ne isključuje mogućnost skorije preraspodjele unutar parlamenta, kakav je bio slučaj sa Vladom Dritana Abazovića, koja i dalje funkcioniše u tehničkom mandatu.

Prošle su dvije sedmice od održavanja prijevremenih parlamentarnih izbora. Sagledavajući rezultate, ali i dešavanja nakon izbora, smatrate li da je ovaj izborni proces donio dugo očekivano razrješenje političke krize, ili nastavak perioda političke nestabilnosti?

“Željeli smo da nakon vanrednih parlamentarnih izbora konačno uđemo u jedan period normalizacije društvenih i političkih odnosa. Kako stoje prilike u ovom periodu nakon izbora, čini mi se da to nažalost neće biti moguće ni za još jedan cijeli izborni ciklus. Na partijskoj sceni su se desile neke tektonske promjene, koje nijesu karakteristične za Crnu Goru. Imamo odsustvo faktora DPS-a kao krivca za sve što se dešava u državi. Taj narativ više nije mogao da generiše veći broj glasača.

Sa druge strane, odlazak Mila Đukanovića važan je za sagledavanje ukupne političke scene, iz razloga što je on oduvijek u našim analizama izbornih sistema, njihovih posljedica i političkih kretanja označavan kao lider – harizmatska ličnost koja uspijeva da generiše glasove sa oba pola. I taj narativ oko “za i protiv” Mila Đukanovića se na ovim izborima izgubio.

Ta, uslovno rečeno partijska – blokovska podjela je takođe minimizirana, ali nije potpuno izgubljena, zbog preraspodjele unutar DF-a. Taj savez je prestao da postoji, ali nijesu i posljedice njihovog postojanja i to je najviše osjetio Pokret za promjene, koji za deset godina unutar DF-a nije uspio da sačuva svoju osobenost i partijski integritet. Još jedna značajka je da su ovi izbori pokazali da u Crnoj Gori ne postoji dominantna partija, što znači da napokon moramo da se učimo suštinskom političkom dijalogu, kako bi traženjem kompromisa dolazili do stabilnosti. Mi to ovdje nećemo vidjeti u narednom periodu, iz razloga što je veliki broj aktera politički nepametno sebi ograničavao koalicioni potencijal nakon izbora. Prije svega govorim o pokretu Evropa sad.

Upravo zbog njihovog poimanja principijelnosti, biće jako teško da se sastavi nova Vlada. Mi ćemo, vrlo vjerovatno imati novu Vladu, čija će okosnica biti PES. Međutim, pitanje je do koje mjere Milojko Spajić koordiniše svim mandatima koje su dobili, usljed unutrašnjih trvenja, meke partijske infrastrukture, nejasne hijerarhije, te podijeljenosti u najmanje dvije struje, pa je pitanje koliko tih mandata može kontrolisati Spajić, a koliko njih vuče ova struja koja je bliža Jakovu Milatoviću, a samim tim i koaliciji Za budućnost Crne Gore.”

Pomenuli ste ograničavanje manevarskog prostora za koaliranje nakon izbora, na način što je Milojko Spajić više puta isticao da neće pregovarati sa DPS-om, ali su otvoreni za pregovore sa koalicijom Za budućnost Crne Gore. Šta bi ulazak predstavnika ove koalicije u Vladu značio u kontekstu daljeg produbljivanja političke nestabilnosti?

“Kada govorimo o bivšem DF-u, odnosno o ovom nastavku koji se zove Za budućnost Crne Gore, bez Pokreta za promjene, govorimo o međunarodno prepoznatom političkom subjektu koji se naziva proksi ruskog i srpskog uticaja u Crnoj Gori. To je nešto što treba vrlo ozbiljno da shvatimo. Ne mislim da ti ljudi trebaju da budu izuzeti iz političkog života.

Međutim, napretkom političke kulture, smatram da će se taj blok svesti na ono što je njihov realni minimum, a što će biti rezultat isključivo njihovih snaga, bez podrške Srbije, Rusije i Srpske pravoslavne crkve. Njihovim ulaskom pravio bi se jedan truli kompromis, kako bi se došlo do tog famoznog pomirenja u Crnoj Gori.

Narativ o pomirenju je, pored onog o postojanju dva nacionalistička i ekstremistička tabora, vjerovatno najopasniji za građansko biće Crne Gore. Prodajući taj narativ, oni pokušavaju da pomire nešto što se ne može miriti, zato što Crna Gora, kojoj, duboko vjerujem ne treba pomirenje, treba da se okuplja oko onoga što su istinske evropske vrijednosti i prije svega vrijednosti slobode, pravde i antifašizma, a sve to ne možemo imati ukoliko nasljednica DF-a bude u Vladi.

Drugo, oni 2020. godine nijesu dobili zadovoljenje u izvršnoj vlasti koje im je pripadalo, nego su, vjerujući SPC, to prepustili ljudima koji nijesu bili prepoznati u političkom životu Crne Gore. Platili su veliku cijenu, uprkos važnim mjestima u državnim kompanijama, tako da sada neće dozvoliti pravljenje bilo kakvog kompromisa sa mandatima koje su osvojili.”

Međunarodni partneri su bezbroj puta upozoravali na neprihvatljivost partija nekadašnjeg DF-a u novoj Vladi. Američka ambasadorka je prije nekoliko dana ponovila ovu tezu, nakon čega su uslijedile oštre reakcije. Kako komentarišete njenu izjavu i reakcije predstavnika koalicije Za budućnost Crne Gore?

“U međunarodnim odnosima je jasna podjela na male, srednje i velike države. Mi smo u skupini malih država, koje najčešće pristupaju blokovima i širim koalicijama i samo donekle mogu uticati na regionalne politike, a nikako na širi aspekt svjetske politike. To zapravo znači da smo mi “ranjivi” na uticaje. Rusija želi da nas pripoji jednom, a Evropska Unija i Amerika drugom vrijednosnom sistemu, kojem smatram da mi suštinski pripadamo. Ne želim da relativizujem, ali smatram da ambasade mnogo veću ulogu imaju u malim zemljama u kojima se prepoznaju političke i društvene podjele i to je prirodno.

Zašto to smeta koaliciji Za budućnost Crne Gore, iz prostog razloga što ne dolazi iz njihovog ideološkog svjetonazora. Kad je Vladu sastavljala Srpska pravoslavna crkva, sa direktnom poveznicom sa Srbijom, a indirektnom sa Rusijom, to je bilo potpuno u redu. Kad predsjednici opština idu na raport odboru u Skupštini Srbije, umjesto građanima koji su ih birali, onda je i to u redu. U redu je i kad primate orden od onih koji su prepoznati kao ključni faktori destabilizacije regiona, koji u svakom trenutku relativizuju ono što su bile pošasti devedesetih, pa tako i genocid u Srebrenici. A kad ambasadori Kvinte izražavaju zabrinutost što neko sa takvim narativom određuje unutrašnju politiku Crne Gore, onda to nije u redu. Dakle, govorimo o dvostrukim aršinima i političkom licemjerju.”

Koji je, prema Vašem mišljenju, najrealniji scenario kad je riječ o akterima koji bi mogli činiti novu Vladu? Hoće li manjinske partije, koje su ostvarile značajan izborni rezultat pristati da po svaku cijenu budu dio izvršne vlasti?

“Najbolja opcija za Crnu Goru bila bi koalicija sastavljena od PES-a, koalicije koju predvodi DPS i predstavnika manjinskih naroda. DPS bi zapravo bio ključni faktor koji bi odredio da li manjinske partije ulaze u takvu Vladu. Sa druge strane, to odmah znači da ukoliko se u Vladi nađe koalicija Za budućnost Crne Gore, vjerovatno da manjinske partije ne bi bile u toj koaliciji. Međutim, i tu moramo imati jednu zadršku, zato što su predstavnici manjinskih naroda poprilično konzervativne političke partije. To znači da će se u značajnoj mjeri voditi uskim partijskim interesima i u toj, uslovno rečeno getoizaciji njihovih glasača I političkoj kalkulaciji odrediće se šta njima donosi više političkih poena.

Imajući u vidu položaj Bošnjačke stranke u tehničkoj Vladi, ne bih isključio mogućnost da u jednom trenutku neće prevagnuti to koliko dobijaju učešćem u vlasti, kakva god ta vlast bila, jer političke i društvene podjele dovode do toga da se manjinski narodi getoiziraju i glasaju po nacionalnom ključu. Kad je riječ o akterima koji će činiti Vladu, moguća varijanta je koalicija predvođena PES-om, zajedno sa Demokratama i manjinskim narodima, uz moguću podršku iz parlamenta, neophodnu za procese u oblasti vladavine prava, koja bi očekivano dolazila od koalicije koju predvodi DPS.

Ovo je svakako veća mogućnost nego prva opcija koju sam pomenuo, pogotovo imajući u vidu činjenicu da se taj neprirodni savez i pokušaj sinergije između Demokrata i URE u ovom trenutku razvodnio i da Demokrate svojim izjavama pokazuju težnju da izbjegnu URU zarad sopstvenih pozicija. Međutim, oni su u toj igri izgubili svoj koalicioni potencijal. Spasili su URU političkog utapanja, ali imaju manje poslanika nego u prethodnom sazivu. Za prevagu 41 ili malo jače, odlučujuća će biti pozicija SNP-a, koji će po svaku cijenu pokušati da zadobije određena mjesta.”

Opšti je utisak da je premijer Abazović plasiranjem afere Do Kvon pokušao da utiče na pad rejtinga pokreta Evropa sad i tako obezbijedi opstanak Građanskog pokreta URA na političkoj sceni. Dijelite li ovaj stav i može li se pokretanje pomenute afere eventualno odraziti na tok pregovora o sastavljanju Vlade?

“Ova afera je, duboko sam uvjeren, plasirana u izbornoj kampanji iz razloga stvaranja bolje pozicije za premijera u tehničkom mandatu, vidjevši zapravo da bi na neki način trebalo poremetiti rast PES-a. To se ne radi iz pozicije premijera u tehničkom mandatu, a prije svega se ne radi u izbornoj kampanji, jer iz odgovora Specijalnog državnog tužilaštva koje nije toliko žurilo, vidimo da je sve ovo, za šta vjerovatno postoje indicije, vrlo lako moglo da se desi nakon izbora. Dakle, bitan faktor koji je ograničio rast PES-a jeste svakako i pokretanje ove afere, što je omogućilo tu viđenu koaliciju u kojoj bi URA nastavila svoj politički život kroz izvršnu vlast i takozvane pozicije po dubini. Drugi važan faktor koji djelimično prolazi ispod radara jeste pozicija Jakova Milatovića prema ovoj aferi.

Mi nijesmo vidjeli oštar, izričit, otvoren stav podrške prema gospodinu Spajiću, niti uopšte prema političkim i društvenim posljedicama pokretanja ove afere u izbornoj kampanji, za šta je predsjednik države imao ingerenciju, bez ulaženja u konfrontaciju sa Vladom. Sa druge strane, on je time podcrtao taj sukob unutar PES-a, koja je napravljena od raznoraznih prebjega sa svih strana političkog spektra, tako da se oni pronalaze u svom ideološkom profilisanju i u tom ideološkom profilisanju sa viškom ambicije Milatović želi da bude jedan od lidera pokreta, ali to ni u jednom političkom sistemu, ni u jednoj partijskoj konstelaciji snaga evropskih država ne pije vodu.

Sve partije vape za jasnim liderstvom i ne postoji dualitet liderstva koji može da pije vodu kod birača i to je sve imalo efekta da PES ne ostvari percipirani izborni rezultat. Koliko ova situacija može dodatno remetiti sastavljanje Vlade, zavisi od pravnog odgovora, a to je da se utvrdi eventualna umiješanost Do Kvona u izborne procese i finansiranje izborne kampanje, što vrlo vjerovatno neće biti moguće u periodu sastavljanja nove Vlade. Mislim da će ova afera ostati dio na koji će se politički protivnici s vremena na vrijeme pozivati, što će pokazati da je poslužila kao direktan alat da se rast jednog političkog subjekta zaustavi. Upravo to je učinio gospodin Abazović, želeći da ojača svoju koaliciju sa demokratama, što se nije ostvarilo, već se odrazilo na porast broja apstinenata.”

Imajući u vidu očigledan sukob između dvojice lidera pokreta Evropa sad, mislite li da je rascjep, odnosno podjela na nekoliko struja neminovna?

“Evidentno je da su oni pokušali da zapakuju javnosti taj njihov unutrašnji sukob u nešto što bi trebalo da bude prodato građanima kao poželjna unutarpartijska demokratija, odnosno unutarpartijski dijalog. Međutim, sve ono što smo imali prilike da vidimo u javnom diskursu govori suprotno tome, o pokušaju da se uspostavi takozvano dvojno liderstvo, što je Milatović vrlo neoprezno i rekao. Liderstvo mora biti stacionirano u jednom čovjeku i ne pije vodu da partija koja teži da bude ključni nosilac izvršne vlasti provuče bilo kakav narativ o dvojnom liderstvu.

Mi ne znamo kakva je ideološka percepcija ljudi koji čine PES. Mi znamo da unutar Evrope sad postoje ljudi koji su otvoreno anti NATO orijentisani, privrženi prosrpskoj liniji, vrlo bliski sa Srpskom pravoslavnom crkvom, i dijele neke vrlo upitne finansijske ideje iz oblasti javnih finansija. Analizirajući ih tokom ovog kratkog perioda koliko postoje na političkoj sceni, smatram da bi se, pored ove dvije struje mogla izvući makar još jedna, ili eventualno da iz nje proizađu makar tri političke partije, od kojih bi jedna bila tvrdolinijaška i to ona koja ide više ka desno, nego što se približava centru.

Taj višak političke ambicije kod Milatovića govori zapravo da je on bio alternacija, nametnuto rješenje za predsjedničke izbore i da njegova ambicija nije bila da se ograniči protokolarnim ingerencijama i on je to vrlo otvoreno rekao i u kampanji za predsjedničke izbore, kada je govorio čime bi eventualno nova Vlada trebalo da se bavi, pominjući Otvoreni Balkan koji je ozbiljna vododjelnica u političkom životu Crne Gore i time zapravo pokazao da će tražiti prostor da utiče na formiranje izvršne vlasti, pored onoga što su ustavne ingerencije o dodjeli mandata. Ja ne bih isključio u potpunosti ove teze koje se pominju u javnom diskursu, a to je da potajno želi da gospodin Spajić ne uspije u nakani da formira Vladu, da bi on mogao da mandat dodijeli nekom drugom, da li nekom drugom iz PES-a, koji bi kroz tu struju pokušao da privoli koaliciju Za budućnost Crne Gore i na taj način stvori koaliciju koja bi više išla na ruku Milatoviću.”

Novoizabrani predsjednik je u nekoliko navrata iznosio prilično nejasne stavove o ključnim regionalnim pitanjima, izbjegavajući da da jasan odgovor po pitanju situacije na Kosovu i licitirajući kada će posjetiti Srebrenicu. U kontekstu ovih izjava, kao i svega čemu svjedočimo u prethodne tri godine, kakva je pozicija Crne Gore u regionalnim odnosima?

“Regionalni odnosi su, kao što sam pomenuo i ranije za Crnu Goru od presudnog značaja ne samo u političkom nego i u ekonomskom smislu i mi smo tu odradili značajan posao poslije 2006. godine. Prije svega, nemamo otvorenih pitanja sa komšijama, završili smo značajne procese razgraničenja, postavili smo se kao faktor stabilnosti u regionu i po pitanju Kosova koje je bilo i ostalo destabilizirajući faktor u našem regionu, ali smo se vrlo jasno postavljali i prema cjelovitosti, teritorijalnom integritetu i suverenitetu Bosne i Hercegovine, što je, sasvim opravdano značilo i vrlo jasan stav prema genocidu u Srebrenici, koji su naši funkcioneri iznosili u svojim izlaganjima, ali i u praksi.

Međutim, ovim direktnim ulaskom prosrpskog ili proruskog faktora u izvršnu vlast, dovedeno je u pitanje sve ono što je Crnu Goru u očima regiona pozicioniralo kao najnapredniju zemlju, ne samo po pitanju evropskih integracija, već i u političkom smislu i uveli su nas u jedan novi segment podjela koje su, da budemo potpuno objektivni postojale i ranije, ali su ih oni dodatno produbili, utičući na ono što su intimna osjećanja, pripadnost građana i građanki, razgrađujući građanski identitet, podcrtavajući nacionalni, a pogotovo vjerski identitet.

Kad govorimo o gospodinu Milatoviću, jedna veoma važna stvar ne smije da promakne u analizama. U svom dosadašnjem mandatu, on ima određeni narativ koji plasira crnogorskoj javnosti i javnosti u regionu koji bi trebalo da ga pozicionira prema njegovom percipiranom glasačkom tijelu, koje je u drugom krugu predsjedničkih izbora uzelo vrlo značajan dio srpskog nacionalnog korpusa, crnogorskog, pa i manjinskog, vrlo vjerovatno, s tim da i dalje jedan veliki postotak tih ljudi glasa ne za Milatovića, nego protiv Đukanovića.

Sa druge strane, na međunarodnoj sceni, plasira narativ koji naši međunarodni partneri očekuju. Međutim, tu se i razumijevanje međunarodnih partnera nažalost ograničava, odnosno, oni ne gledaju dalje od toga, a prvi alarm je zapravo taj što on vraća određene političke usluge i bliskost sa Zdravkom Krivokapićem upravo izborom svojih savjetnika. Da budem vrlo otvoren, govorim o gospodinu Vukšiću i gospodinu Stijoviću, koji su vrlo bliski, ako ne i glasnogovornici onoga što su stavovi SPC. Tu se govori o poteškoći da Milatović zaista bude faktor koji će doprinositi regionalnoj stabilnosti, kojeg ovakvi izbori, a rekao bih i stavovi u odnosu na ključne stvari u političkom životu regiona predstavljaju balast.

Nijesam siguran koliko je on kadar za ovakvo političko balansiranje, jedno prema regionu, jedno prema crnogorskoj javnosti, a jedno prema međunarodnim partnerima, jer to zahtijeva političko iskustvo koje gospodin Milatović nema. Najispravniji put je da se po ovim pitanjima regionalne saradnje postavi kao nosilac političkog kontinuiteta sa svojim prethodnicima i to bi jedino značilo istinsku podršku stabilnosti regiona. Sve ostalo je dovođenje u pitanje određenih stvari, uvođenje politički neukog balansiranja, ubadanje u bolne tačke različitih država regiona, kako po pitanju Kosova za Srbiju, tako po pitanju Srebrenice i rata devedesetih za Bosnu i Hercegovinu, te odnosa prema Republici Srpskoj i njihovim nakanama ka ugrožavanju integriteta i suvereniteta BIH.

Na kraju, očekujete li da će Vlada biti formirana u zakonskom roku i trajati puni mandat?

„Sastavljanje Vlade neće biti brzo, zbog svega što sam do sad kazao. Drugo, zavisiće od koncepta i političke mudrosti onih koji tu Vladu budu sastavljali. U Crnoj Gori je nažalost sve postalo moguće u posljednjih tri godine. Smatram da Vlada neće biti stabilna i da nas politika te Vlade, a to govorim na račun političkih kapaciteta njenih eventualnih aktera može dovesti do nestabilnog koncepta koji će nas vrlo vjerovatno voditi u nove vanredne izbore.

To ne znači da ćemo zaista ići na izbore poslije godinu ipo ili dvije, već se vrlo lako može desiti jedna nova raspodjela unutar parlamenta, koja bi dala nekog novog mandatara, što je zapravo nastavak onoga što živimo u prethodnom periodu, da neko duže može biti u tehničkom, nego u formalnom mandatu. Nijesmo dodatno iskoračili ka punoj demokratizaciji društvenih i političkih prilika, tako da će uski partijski interesi itekako preovladavati i tražiće se svaki način da se što duže ostane na vlasti, pa i ako bude potrebno da se novoformirana većina reformiše unutar parlamenta.

Ovakve preraspodjele su u crnogorskom kontekstu pogubne na nekoliko linija, koje se odnose na unutrašnju konsolidaciju i izrazit uticaj koje preraspodjele imaju na funkcionisanje naših institucija, koje su ionako vrlo slabe, a od 2020. i urušene i koje ne podnose česte političke promjene, jer to ima direktan uticaj na održanje institucionalne memorije, na održanje nižeg, srednjeg i visokog rukovodnog kadra na pozicijama koje su ključne da bi se pokrenuo točak reformi koji je od suštinske važnosti za naš proces EU integracija.

To sve dovodi do dodatne relativizacije procesa pristupanja, vođenjem računa samo o podjeli izbornog plijena. Ne bih sumnjao dokle može da ide politička imaginacija subjekata u Crnoj Gori, koji mogu da osmisle razne koncepte, bili oni ustavni ili ne. Politička nestabilnost koju nastavljamo da živimo ne mora nužno značiti izlazak na nove izbore, što zavisi i od onih koji ostanu u opoziciji i njihovog nadam se produktivnijeg opozicionog djelovanja, što može dovesti do preraspodjele unutar parlamenta i određenih promjena o kojima se građani i građanke nažalost neće ništa pitati, već će se to nastaviti na liniji uskih partijskih interesa i nečega što izlazi iz okvira opšteg interesa građana i građanki ove države.