ŠTA KRIJE DODIKOVA MASKIRKA Sve, sve, ali plenarna ne!

Piše: Muharem Cero

Proglašavajući sebe za vitalni nacionalni interes, Milorad Dodik je još jednom potvrdio da je zatočenik opasnih mitomanskih steroida. Politolog iz Laktaša je već u ranim godinama studija morao spoznati da je samoobmana veći grijeh od obmane.

Naivno vjerovanje o sopstvenoj veličini, pothranjeno skupo plaćenim lobističkim pamfletima, onim domaćim, ali i još skupljim internacionalnim stvaralo je privid uspješnosti dosezanja mitskog sna o državi srpskog naroda u okvirima dejtonske Bosne i Hercegovine za prvi korak.

Kratko podsjećanje se kreće u širokoj lepezi samopercepcije DMS tzv. isključivim nadležnostima entiteta. Argumenti ovog prvog pokušaja pili su vode vrlo kratko. Presuda U-1/11 ih je obesmislila i prestali su biti oruđe borbe. 

Godine 2012. u cijelu priču ulazi alatka koncepta sastavljene države. Obiman 47-stranični pamflet, začinjen nemuštim pozivanjem na ustavna rješenja Sjedinjenih Američkih Država, kao navodnom presliku Aneksa IV Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ustrojena robusno, ova alatka se pojačavala pa čak ponekad i primala. Vremenom je ona postala stožerni kamen strateškog partnerstva HDZ-a BiH i SNSD-a. Dragan Čović i Dodik su funkcionirali vrlo koordinirano i postizali ne baš velike, ali dovoljno prepoznatljive učinke. 

Učinci su prizivali faktičko stanje kao novi ustavnopravni realitet, a uzdali su se u realpolitiku i politički pragmatizam Zapada. Tek presude Ustavnog suda BiH, koje su uslijedile, ona o šumama, vodama, poljoprivrednom zemljištu su zadržale i osujetile projektovani cilj dvojca. 

Samoproglašeni nacionalni interes nije odustajao a parnjak mu zbog straha od vlastite ugrozbe nije više mogao biti pouzdan i očekivani suport. Kako stvari barem danas stoje. 

Dolazeći dani u nagovještaju političkih događanja slute najavu nove ustavne krize u Bosni i Hercegovini. Po nekima, ravne onoj s početka posljednje decenije 20. vijeka. Najava je donošenje zakonskih rješenja, ali i političko - ustavnopravnih neobavezujućih akata. Nagoviještena radikalnost ovakvih djelovanja je svakako jedan od jačih udara na Dejtonski mirovni sporazum, možda uz bok onom Jelavićevom proglašenju hrvatske autonomije. 

No, stvari imaju i svoju ustavnopravnu poleđinu i ne može je se zanemariti. Ne treba puno vraćati širi kontekst događanja i uočiti da posljednji pokušaj uzurpacije državne imovine u Rs jeste Zakon o nepokretnoj imovini Rs, po apelaciji članova Predsjedništva BiH Denisa Bećirovića, Željka Komšića, 11 poslanika i pet delegata Državnog parlamenta a koji je imao atipičan način izricanja zaštitne mjere primjene i to prvo odlukom o suspenziji koju je donio visoki predstavnik Christian Schmidt, a tek potom iznuđenom pokajničkom odlukom Ustavnog suda BiH. 

Izmjene pravila o radu Ustavnog suda, učinjene po neznanom nalogodavcu, su onemogućile projektovanu blokadu Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i u krajnjem, mogućnost sazivanja plenarne sjednice Ustavnog suda koja će svakako imati u dnevnom redu ocjenu ustavnosti neustavnog Zakona o nepokretnoj imovini Rs. 

Očekivanom odlukom Ustavnog suda BiH se zaokružuje priča o iznalaženju modaliteta legalizacije uzurpacije državne imovine u entitetu Rs i stvaraju pretpostavke za otpočinjanje procedure rješavanja pitanja državne imovine u Parlamentu Bosne i Hercegovine, a kako je to uočljivo iz najava koje dolaze od internacionalne zajednice i OHR-a. Ekspertna komisija bi koncem augusta ili pak ranije, svoje prijedloge mogla učiniti konačnim i u vidu (kako visoki predstavnik Schmidt izgovara) prijedloga zakona dostaviti Parlamentu BiH. 

Da li će se prije akcije OHR-a dogoditi i domaći prijedlog od parlamentarnih stranaka i poslaničkih klubova (a o čemu postoje ozbiljni nagovještaji), ostaje da vidimo.

Ukoliko najavljeno zasjedanje NSRs poluči nagoviještena zakonska rješenja, a Ustavni sud Bosne i Hercegovine donese (gotovo izvjesno) odluku o neustavnosti Zakona o nepokretnoj imovini Rs, prizivati je i očekivati prije svega djelovanje institucija internacionalne zajednice na način kojim bi trebale i morale djelovati domaće institucije, a koje nepovratno zaražene virusom partitokratije unatoč višegodišnjem reformiranju i ojačavanju vladavinu prava, ne mogu isporučiti iz vlastite nadležnosti.