Hrvatska se na ulicama bori za obrazovanje, političke siledžije jurišaju na UNSA

Moglo bi se reći da je tradicija ove vlasti samovolja i prelamanje odluka preko koljena. Senat Univerziteta u Sarajevu je na sjednici 4.  maja 2016. godine jednoglasno zaključio da ne podržava inicijativu za izjednačavanje visoke stručne spreme koja je stečena po predbolonjskom sistemu studija sa drugim ciklusom studija (master) po bolonjskom sistemu. Ne lezi vraže.

Mjesec kasnije, nakon sastanka Senata 3. juna, na kojem su bili premijer Elmedin Konaković i ministar Elvir Kazazović, poslana su dva saopćenja za javnost. U prvom je navedeno da je razmatrana upisna politika na fakultete, a u drugom da je na inicijativu ministra Kazazovića usvojen prijedlog ekvivalencije diploma.

Djeluje kao da je nepostojeća odluka objavljena medijski, premda se za sada niko ne oglašava o njenoj pozadini. Politička samovolja pokazala je svoje lice u Kantonu Sarajevo, a onda se u Tuzli iskazala još brutalnije.   

Na prijedlog Vlade TK skupštinska većina je izglasala novi Zakon o visokom obrazovanju, suprotan Okvirnom Zakonu o visokom obrazovanju BiH. Univerzitet u Tuzli je izgubio autonomiju, jer je novim zakonom omogućen direktan politički uticaj na izbor rektora, dekana, te članova Senata Univerziteta.

Otimačina autonomije univerziteta je evidentna i sramotna. U Zagrebu se zbog pokušaja uticaja politike na obrazovanje događaju svakodnevne demonstracije. Više od 40.000 građana Hrvatske izašlo je na ulice nekoliko gradova i reklo „ne miješanju politike u obrazovanje“.

U BiH ništa od toga. Tamo gdje bi se trebalo producirati znanje i afirmirati nezavisna inteligencija, ugurala se jedna primitivna politika. U Titovo vrijeme, pa čak i u demonstracijama '68. u fakultete direktno nije smjela policija, dok je DB pažljivo djelovao samo preko zavrbovanih profesora i studenata.

Sada se autonomija bh. univerziteta razara izvana, javno i dalekometnim političkim bombama, poput izmišljenih saopćenja i izmjena zakona. Može se govoriti o apsolutnoj politizaciji visokog obrazovanja. Time se ostvaruje potpuna politička kontrola tamo gdje se treba voditi računa samo o uzdizanju znanja. Nisam baš siguran da su naši politički paceri čuli za postojanje autonomije univerziteta. Sumnjam i da znaju prave vrijednosti takve društvene institucije.        

Ne postoji više niti jedan segment društva u koji svoj nos nisu zabili naši politički paceri. Ne postoji, nažalost, nikakva odgovornost za bilo kakve promašene političke odluke i siledžijski odnos mediokriteta i poluintelektualnih tipova prema civlizacijskim vrijednostima.    

Svaka normalana država će iskoristiti snagu pameti na svojim univerzitetima. Šta će onda raditi jedna prizemna i primitivna politika na univerzitetima u BiH? Vjerovatno ojačati položaj podobnih, a rastjerati sposobne. Da bi se napredovalo u akademskim zajednicama, potrebno je znanje. Da bi se ušlo u pravosuđe, mora se položiti makar pravosudni ispit.

Da bi se ušlo u politiku nema nikakvih uslova. Ni moralnim ni naučnih. Gdje god se politika umiješala stigla je propast. Umiješala se u bankarstvo pa su banke počele propadati. Umiješala se u pravosuđe, pa smo po korupciji najgori u Evropi. Umiješala se u razvoj pa smo na dnu. Politika je zapošljavala pa danas imamo desetine hiljada viška u administraciji i od nas se traži reforma javne uprave. Nemamo novca da hranimo političku podobnost koju smo proizvodili dvije decenije.

Sudeći po enormnim primanjima, po privilegijama, po moći koju u društvu ima, jedina uspješna djelatnost u BiH je politika.

Prije nego što kažemo da ćemo u Evropu, trebamo znati da je novac koji država daje za najveći bh. Univerzitet u Sarajevu duplo manji od novca koji Austrija daje u jedan od fakulteta Univerziteta u Beču. U normalnim državama se politički uticaj pokazuje finasiranjem znanja. 

O posljedicama djelovanja političkih siledžija u ovoj zemlji ne treba govoriti. Sve je vidljivo golim okom: Zaostajanje umjesto razvoja, najveća nezaposlenost u Evropi, katastrofalna ekonomska politika. Najniže izdvajanje za nauku na kontinentu.

Odnos prema obrazovanju je logičan slijed. Svoja dostignuća u ličnom obrazovanju naši lideri uredno prenose na državu. Njeno propadanje je direktno proporcionalno njihovoj sposobnosti i političkim vještinama.