Osovina Dodik-Čović ne miruje, „bošnjačko jedinstvo“ uspavana princeza na zrnu graška

Osovina Dragan Čović - Milorad Dodik ne miruje. Godinama već ovaj dvojac korak po korak, strpljivo radi na razbijanju države Bosne i Hercegovine i najveća opasnost po njenu opstojnost leži upravo u njihovoj antidržavnoj i antibosanskoj politici.  

I zeleno svjetlo Evropske unije za našu državu Čović je iskoristio da uz licemjerne poruke kako je „europska budućnost jedina budućnost naše domovine Bosne i Hercegovine“ problematizira „hrvatsko pitanje“ predstavljajući to kao borbu za ravnopravnost Hrvata u BiH. 

Nažalost, narod ne shvata da ta pitka priča o lažnoj borbi za ravnopravnost se temelji na cijepanju teritorije i zatvaranjem još više u etno-nacionalne torove koji ne donose dobra nikome, osim „voždovima“.

Narod tu gubi, postaje obespravljeniji, ali zato političke vođe, poput Čovića profitiraju dobijajući svoje feude kojima suvereno vladaju, i ekonomski i politički.

Dodik ima svoj feud, u koji više niko ne dira niti ga osporava, rasprostranjen na 49 posto teritorije i nedostaje mu jedino „muhur na državnost“.

Čović se u zadnjih nekoliko mjeseci aktivirao žestoko te je uputio i pismo članicama Vijeća za implementaciju mira u BiH prizivajući vraćanje na Vašingtonski sporazum, odnosno oživljavanje tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne, čijim se vođama u Hagu ( Prlić i drugi) očekuje izricanje pravosnažne presude za udruženi zločinački poduhvat.

Vraćanje na Vašingtonski, odnosno Dejtonski sporazum što zagovara njegov partner i prijatelj Dodik znači cijepanje države Bosne i Hercegovine, odnosno „teritorijalni preustroj“ kako to voli suptilnije upakovati lider HDZ-a i HNS-a.

Nadalje, to znači i ukidanje svih nadležnosti njih oko 80 koje su sa entiteta prebačene na državu, ukidanje Oružanih snaga BiH, državnih policijskih agencija... Suda i Tužilaštva BiH i vraćanje svega na početne pozicije, odnosno na jačanje entiteta, a slabljenju države.

 I Dodik i Čović već godinama taktiziraju sa strategijom iznurivanja međunarodne zajednice do krajnjih granica „saburanja“.  

Čekaju da im Brisel kaže da više ne može tako, da u Bosni i Hercegovini se mora nešto mijenjati, i da se napokon treba razići u tri državice mirnim putem, odnosno uniju državu kakvom je vidi Dodik. Ne dira se u RS, ali se zato prepakuje Federacija u megakantone, koje Čović podmeće kao kukavičije jaje pod krinkom racionalizacije adminstracije.  

Naravno, da neki od evropskih moćnika ne stoje iza njih, takvo što nikada ne bi radili. Dobijaju signale kada da pojačaju tempo, a kada da povuku ručnu.

Pisao je Čović ponovo visokim evropskim zvaničnicima, poručujući kako će on kao hrvatski član Predsjedništva BiH dosljedno raditi na ispunjavanju obaveza i uvjeta EU, te da je presretan što je prihvaćen zahtjev BiH za članstvo u EU.

Ali, kao Stevo Karapandža dodao je „žličicu vegete“. Evropski intonirano pismo začinio je, a čime drugo do „hrvatskim pitanjem“.

- Postojeće „hrvatsko pitanje u BiH“ temeljeno na činjeničnoj institucionalnoj neravnopravnosti Hrvata u odnosu na druga dva konstitutivna naroda, je nešto što smo dužni kandidirati kao izazov za ovu zemlju i to je naša ustavna obveza, ali nikako na način da pretpostavljamo ta pitanja europskom putu, upravo znajući da su uzajamno potpuno kompatibilna. Svjesni smo kako je nemoguće zamisliti zemlju članicu EU koja u sebi ima tako izraženu neravnopravnost i koja je u sukobu sa vlastitim temeljnim ustavnim propozicijama i kao hrvatski član Predsjedništva imam osobitu odgovornost i prema ovom pitanju.

U tom kontekstu skrećem vašu pozornost i na pismo koje sam 23. avgusta uputio zemljama članicama PIC-a kako bi ukazao na sav značaj otvorenih pitanja, gdje sam taksativno naveo u čemu se tačno sastoji neravnopravnost, te da je ona vrlo konkretna i dokaziva, a ne plod individualnih nahođenja ili subjektivnog osjećaja, napisao je Čović u svom evropskom pismu.

U zabludi su Hrvati i Srbi, kao ravnopravni i konstitutivni narodi u državi Bosni i Hercegovini ako misle da će im Čovićeva i Dodikova politika donijeti bilo šta dobroga.

Duh Karađorđeva kao nikada prethodnih godina, sada se opasno nadnosi nad Bosnom i Hercegovinom, i to u trenutku kada je dobila zeleno svjetlo za članstvo u EU. Referendum i hrvatsko pitanje, uz prepadanje naroda nekakvim ratom, dominantne su teme.

Bošnjaci, prvenstveno SDA i SBB, odnosno Bakir Izetbegović i Fahrudin Radončić nemaju adekvatnog odgovora na osovinu Čović-Dodik. Mlake su reakcije koje se šalju iz stranačkih centrala.

Uz to, naruku ne ide ni toplo-hladno odnos međunarodne zajednice prema ovoj državi, koja krene odlučno, a onda zastane i ukopa se. Kada bi se ona odredila jasno onda bi mnogo šta bilo drugačije.

Samo jedan potez bio bi dovoljan da BiH prodiše punim plućima, i da referendumske priče, zveckanje oružjem, ratnohuškačka retorika, oživljavanje tzv. HRHB i Karađorđevo postanu dio crnih strana historije ove zemlje.

Kada bi ta ista međunarodna zajednica pokazala odlučnost, ne prema Dodiku i Čoviću, već prema susjednim državama Hrvatskoj i Srbiji, ali i nekim evropskim partnerima, i odlučno rekla - ostavite BiH na miru.

A sa druge strane, Srbija i Hrvatska koje nisu garanti Dejtonskog sporazuma, već samo strane potpisnice, shvatile tu poruku krajnje ozbiljno, iskrene bile prema Srbima i Hrvatima u BiH te im poručile da svoju budućnost mogu graditi samo u ovoj zemlji zajedno sa Bošnjacima i Ostalima.

Dok se „bošnjačko jedinstvo“ lagano ljuljuška uspavano na lokalnom nivou od Baščaršije do Marijin Dvora, u Banja Luci se završavaju sve pripreme za referendum, Dodik putuje u Moskvu kod Putina, Čović lukavo koristi sve to i piše pismo evropskim zvaničnicima sa jasnim porukama.

BiH će ispunjavati uvjete za članstvo u EU ali Hrvati moraju dobiti svoju etnički čistu teritoriju, svoju državu na nekih 25 posto od Federacije, a Bošnjacima koji dadoše 200.000 života za odbranu zemlje neka ostane 26 posto.

„Bošnjačko jedinstvo“ ili ne shvata opasnost za državu za koju se ginulo i krvarilo ili sjedi i čeka da ponovo NATO reaguje, da nam stižu donacije i humanitarna pomoć.