Etničko čišćenje trči počasni krug

Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske na svojim službenim stranicama daje informaciju o državama sa kojima Hrvatska ima reciprocitet u prodaji nekretnina. Jednostavnije rečeno, ako neki građanin želi kupiti imovinu na hrvatskom primorju, mora se otvoriti mogućnost da neko iz Hrvatske kupi približno vrijednu imovinu u državi tog eventualnog kupca.

Reciprocitet kupovine nekretnina u Hrvatskoj postoji i sa Srbijom, Crnom Gorom, Makedonijom, Kosovom. Postoji i za BiH, ali sasvim različito prema dva entiteta. Za Federaciju postoji reciprocitet, uz uslov da fizičke osobe stalno borave i imaju posao, a pravna lica obavljaju djelatnost u Republici Hrvatskoj. Reciprocitet postoji za Distrikt Brčko, uz iste uvjete kao i za Federaciju. 

Što se tiče Republike Srpske reciprocitet za sticanje prava vlasništva nad nekretninama sa Hrvatskom postoji i to je naglašeno - bez ikakvih ograničenja. To znači, da građani iz RS imaju neograničeno pravo kupovine nekretnina u Hrvatskoj. Na drugoj strani, ako je neko iz Federacije u mogućnosti i želi kupiti nekretninu u Hrvatskoj, imat će priliku ako se prijavi da živi u RS-u.  

To je diskriminacija Bošnjaka. Ako postoji reciprocitet u kupovini nekretnina prema Federaciji, Hrvatska je jedino ograničila prava Bošnjaka, jer svi Hrvati u BiH imaju pravo na dvojno državljanstvo, koje im u Hrvatskoj dopušta sve mogućnosti koje imaju državljani Hrvatske.

To bi bilo samo tretiranje jedne strane ove diskriminatorske uredbe.     

Očekivala se hitna reakcija Vijeća ministara BiH na ovu diskriminaciju bh. državljana, ali iz Državne vlade za agenciju Patria kazali su da “smo na pogrešnoj adresi” i da se za rješavanje ovog problema trebamo obratiti federalnim vlastima.

Ovo bi značilo da se ovaj problem neće rješavati na zajedničkoj sjednici Vijeća ministara BiH i Vlade Hrvatske koja je dogovorena za prvu polovinu juna. Da li je to baš entitetsko pitanje? Jesu li u državnoj vlasti francuske sobarice? IIi tipovi koji dobro znaju da je  riječ o ozbiljnijem problemu, sa dalekosežnim posljedicama po ovu državu. Nije riječ o običnoj građanskoj diskriminaciji, nego o nekim davnim velikodržavnim strategijama koje se danas dovršavaju institucionalno.

Prvo, riječ je o vrlo lošem tretmanu države BiH. Čovjek se mora upitati koje je pravo Hrvatske da različito pravno tretira dva entiteta. Da jednima ograničava, a drugima omogućava ta prava. Hrvatska time pokazuje da zloupotrebljava unutarnje uređenje države da bi postigla svoje nečiste ciljeve. Nijedna država ne može parcijalno i različito pravno tretirati određene regije u drugoj državi i diskriminirati građane po tim regijama. 

Hrvatska time brutalno krši ustavnu jednakopravnost svih građana u BiH. Takvo što nikome ne  dozvoljava međunarodno pravo. Naši susjedi iz Hrvatske danas dijele ovu državu na daljinski. Dokazuje se to u desetinama relacija prema BiH i Bošnjacima, gdje se potvrđuje jedan potpuno neiskren odnos natrpan dvostrukim aršinima. 

Problem ovog odnosa nije samo službena diskriminacija Bošnjaka. Ovom uredbom Hrvatska prije svega diskriminira izbjegle Srbe u RS-u.

Reciprocitetom bez ograničenja otvorena je mogućnost definitivnog etničkog čišćenja Srba iz Hrvatske.

Ali, sa obje strane, i srpske i hrvatske, ne izgovara se niti jedna riječ protesta. To bespogovorno prihvatanje rezultata etničkog čišćenja hrvatskih Srba govori dovoljno o pozadini ove uredbe.

Pošto ugovor o reciprocitetu Hrvatska ima sa Srbijom, gdje živi veliki broj izbjeglih hrvatskih Srba, očito je da su vlasti Republike Srpske prihvatile takav proces etničkog čišćenja. Jasno je da sadašnja Dodikova vlast odavno otvara vrata naseljavanju hrvatskih Srba, kako bi se poboljšala demografska struktura u njegovom entitetu. Bilo kakav drugi motiv ili razuman razlog ne postoji. Sadašnja entitetska vlast u RS je praktično prihvatila, možda čak i dogovorila takvu vrstu prešutnog nacionalnog “pranja” i stvaranja teritorijalne etničke čistoće. Može se i pretpostaviti s kim se mogao Dodik dogovoriti za takvo institucionalno etničko čišćenje, kakvo su samo mogli sanjati Tuđman i Milošević. Da nema takvih dogovora, bilo bi makar kakvih neslaganja i javnih regiranja na ovaj užas koji dolazi iz Hrvatske.    

Zato se o službenoj strategiji diskriminacije Bošnjaka, a na drugoj strani ozbiljnog etničkog čišćenja hrvatskih Srba, moralo pitati Vijeće ministara i Državni parlament.