Ljevica bez reakcija, radnici bez borbe za svoja prava

Nacionalisti su u Bosni i Hercegovini ljevicu mistificirali do te mjere da ih se pokušava usporediti sa najgrubljim totalitarnim režimima. Socijaldemokratija je po njima isto što i komunizam. A valjda taj mrski režim modernom, evropskom, slobodnom čovjeku ne smije više biti ni na kraj pameti. U snu se ne snilo. Neke stvari nije lijepo ni spominjati.

Može li se za iskrivljenu sliku socijaldemokratije u Bosni i Hercegovini kriviti samo nacionalistička bulumenta, koja je pod plaštom zaštite naroda u Bosni i Hercegovini opljačkala državu i pojedinca, razorila fabrike, napravila kriminalnu privatizaciju, pa sada udaraju jedni po drugima?

Ljevica je u svojoj osnovi borba za prava radnika, borba za socijalnu pravdu, za jednakost svih građana, za državu sigurnosti i individualnih prava. Na jednoj strani su opasni nacionalisti i grubi kapitalisti, a na potpuno suprotnoj strani bi trebale biti socijaldemokrate.

Bosni i Hercegovini više nego ikada treba građansko naspram nacionalističkog. Treba nam pravde za sve, a ne za odabrane.  

Zemlja dvije decenije nije bila u jasnijim etničkim podjelama i težoj ekonomskoj situaciji. Građani vape za nadom i pravdom, dok im nacionalne stranke nude strah i neizvjesnost. Govore o tome i anonimne ankete i javna okupljanja građana. SABNOR je u Mostaru početkom godine okupio možda i najviše antifašista u posljednjih 20 godina. To potvrđuje da ideja socijaldemokratije, koja se suštinom oslanja na antifašizam, nije izumrla. Naprotiv, življa je nego ikad. Dakle, nema dileme da građani žele promjene, pitanje je samo koliko im ljevica u Bosni i Hercegovini te promjene može i ponuditi.

Pitanje je u čemu pronaći snagu za promjene.

Najmanje četiri stranke deklarišu se kao lijevo orijentirane, i barem dvije kao građanske, i to samo u Federaciji BiH.

Kako je onda moguće da Prvi maj u BiH prođe u znaku galame zbog Ziskovog selfi ražnja u Ferhadiji, a ne u znaku masovnih okupljanja radnika?

Govori se o pola miliona nezaposlenih u zemlji. Šta je ljevica mogla i morala uraditi sa kosmičkom nepravdom u koju je bačeno više od pola miliona ljudi ove zemlje? I nisu u egzistencijalnom užasu samo nezaposleni. Nepravda je pred vratima zaposlenih koji su dobrim dijelom u ropskom položaju pred novim brutalnim kapitalistima.

Svjetski mediji su izvještavali o protestima radnika u jednoj od najsocijalnih zemlja u Evropi, velikoj Njemačkoj, gdje i najobičniji radnik ima solidne uslove za život. Ili o sukobu demonstranata u socijalno osjetljivoj Francuskoj, gdje je dosta toga podređeno običnom radniku.

Otkud onda ljevici u Bosni i Hercegovini pravo na komoditet pa da za vrijeme jedne od najvećih ekonomskih i političkih kriza u zemlji ne organizira radnike i ne izađe na ulice sa njima u marševe protesta za ovaj Prvi maj? Može li bosanskohercegovačka ljevica zemlju spasiti iz smrtonosnog zagrlja desnice sjedeći u foteljama i pišući proglase.

Ljevica bi se morala upitati zašto je Bosna i Hercegovina kombinacija socijalne nepravde i paradoksalnog socijalnog mira? Do koga je?