Borba za život na KCUS-u

Uplakana lica žena koje imaju najteža maligna oboljenja, a kojima je onemogućeno liječenje jer je pokvaren aparat na KCUS-u danas je bilo tegobno gledati. Živjeti sa saznanjem da imate rak koji vas izjeda, a pritom nemate adekvatno liječenje samo dodatno pogoršava ionaku tešku situaciju.

I dok su one sa suzama koje su se slijevale niz lice pričale o svojoj borbi za život, umjesto brige za njih, direktorica KCUS-a brinula je za svoj ugled. Tako se vrlo brzo u pojedinim medijima pojavila sva dokumentaciju koja pokazuje kako je popravak aparata plaćen ali da su serviseri pogriješili.

Nije danas bilo lako ni doktoru Semiru Bešliji, v.d. Klinike za onkologiju koji je objašnjavao medijima zašto ne radi aparat, kad će biti popravljen i ono najvažnije šta će biti s pacijenticama koje trebaju zračenje. Pravdao se Bešlija da on ne mora znati ništa oko tendera i popravke aparata i da je on samo doktor. Reklo bi se, tačno tako. Ali isti ti doktori, čast izuzecima, sve više se bave sobom, a najmanje pacijentima. Ne bi li upravo ti doktori, časnog li zanimanja, trebali pozvati svoj menadžment na odgovorno postupanje i tako stati u odbranu pacijenata. Jer, sutra to mogu biti njihove majke, supruge, sestre. Ko će tada njima objašnjavati zašto su ostavljene na milost menadžmenta KCUS-a.  

Nije li današnja scena bila poziv svima nama na buđenje. Nismo li svi mi „sutra“ potencijalni pacijenti. Da li ćemo imati isti ovakav „tretman“ da i pored ovjerene zdravstvene knjižice ne možemo dobiti zdravstvenu uslugu. Nažalost, već duži period koplja se lome upravo na pacijentima. Šta ako pacijenti počnu uzimati pravdu u svoje ruke. Ko će zaustaviti građane u borbi za bolje zdravstvo, za ljudski odnos onih koji odlučuju o NAŠIM životima.

I nije danas direktorica Sebija Izetbegović izašla pred uplakane i zabrinute žene, nije ih ona ohrabrila da će problemi biti riješeni do petka i da će dobiti svoju terapiju. Vrlo otvoreno je direktorica Izetbegović govorila o svojoj borbi sa bolešću, a danas je upravo to bilo potrebno. Da neko ko je prošao tu golgotu danas im kaže da će sve biti uredu. No, ona je na tu svoju ulogu zaboravila te je na KCUS došla „biti dobar menadžer“, vratiti dugove, ali da li sve to pod cijenu života pacijenata.

Umjesto uvođenje reda, direktorica za sobom ostavlja sami nered. Zatvaranje KUM-a, opterećivanje Opće bolnice, zabrana operacija za najmlađe pacijente sa srčanim manama, preuzimanje kontrole nad Ljekarskom komorom, a zatim i Medicinskim fakultetom samo je pokazalo nezajažljivu ambiciju za osvajanjem teritorije. I na kraju, ima li kraja uopće?