Naš julski bol: I poslije ovog 11. mrak će biti još strašniji

Uvijek i iznova....dva tri dana pred 11. juli nebo posebno izgleda, sunce posebno sija, čak i ne sija već u magli stoji, svjedoči monstruoznim nedjelima onih koji i danas pokušavaju negirati genocid...

Uvijek i iznova...isto boli. Sad će 11. juli, a onda u gluho doba noći dobijam poziv. S druge strane opet, iznova preplašeni glas preživjelog svjedoka užasa iz 1995. godine.

Adel Šabanović, kao dijete je preživio genocid u Srebrenici. Ubijena su mu 22 člana porodice, a kako vrijeme prolazi kaže da sve teže preživljava dane u miru. Ne smije spavati bez svjetla, pa onako uznemireno vrlo brzo naziva selam, dodajući da ga oči od suza peku.

- Ja Boga molim da ničije dijete ne preživi nikakve traume ni tegobe, ni bez rata, ni sa ratom, što sam ja prošao... Eto ispratili smo tabute s posmrtnim ostacima, trčao sam za kamionom do Vječne vatre...nisam ga stigao – govori Adel.

Pogledam na sat. Dva su prošla iza ponoći...Duboko sam uvjerena da on i nije svjestan vremena, jer je za njega vrijeme stalo još 11. jula 1995.

- Velike su i duboke moje rane, koje nikako da zacijele. A, još neki i sumnjaju, ne vjeruju mi – ističe dalje, pri tome nema pauze...govori bez tačke, zareza, kao da želi da vrisne od boli u duboku noć i da ga čuju ona 22 ubijena člana porodice koji nevini legoše pod crnu zemlju, samo zato jer su Bošnjaci.

Prisjeća se Adel u našem razgovoru i da je pripadnicima Drinskog korpusa vojske RS morao donositi vodu da operu ruke i noževe nakon klanja Bošnjaka. Iako je imao tek osam godina, pred njegovim očima pripadnici vojske RS silovali su i zaklali više njegovih prijatelja i članova familije.

- Oca su mi ubili na početku agresije, a kasnije i dedu. Sve su mi uzeli. Eto...a neki sumnjaju. Došla i Hitna pomoć jučer, pozlilo mi na Baščaršiji, a bilo me je i stid - priča Šabanović.

Ne dopušta da postavim pitanje, ali kasnije saznajem da je nakon tužne povorke iz Sarajeva u kojoj su ispraćeni posmrtni ostaci 71 žrtve koja će biti ukopana 11. jula Adel ostao bez daha, svijesti...pomogli su mu sarajevski ljekari. Ali njegovoj duši i srcu lijeka nema...

Bez ikakve zaštite države i razumijevanja društva živi sa svojim ranama. I krov nad glavom dobio je zahvaljujući dobrim ljudima. I samo zahvaljujući njima nije sam...

Barem jednom mjesečno Adel ode u svoje Podrinje. Tako je i ove godine. Klanjat će dženazu i ispratiti rodbinu i komšije u vječni smiraj. Opet će se poslije toga javiti stare boljke i nove rane. I zvat će me u ponoć, jer će mrak tada biti još strašniji. Ostale su mu suze da dušu olakša.

Ni njegov glas u ovim danima nije isti. Sve je nekako prigušeno i sa strahom...Tako je za sve one koji osjećaju julsku bol. Adel kaže da se tako zove njegova bolest i da za nju nema lijeka. Javlja se uvijek u isto vrijeme, a obično je sapere kiša kad se tabuti spuste u zemlju i duše nađu svoj mir...

- Šta misliš Amina, hoćel' nakon ove žege pljusak – upita Adel? Hoće Adele, odgovorih mu, uvijek se kiša spusti na nišane bijele da našu tugu ublaži...

Upalit ću svjetlo, pa probati zaspati...izvini na bihuzuru, završi on! Izvini ti Adele, izvini što ne znam osjećamo li dovoljno tvoju bol i bol svih majki, kćerki, sinova, siročadi, izvini što samo u julu tvoju bol nakratko doživimo...I upali svjetlo, jer strah će tada makar prividno nestati.