Zatvorske i pravosudne rupe

Zatvorenik zarobio čuvare i maltretirao ih, pritvorenik pobjegao iz zatvora u Sarajevu prijeteći pištoljem naslovi su koji samo na trenutak liče na scenario nekog akcionog filma. Zapravo je sve vrlo realistično i stvarno.  

Bijeg zatvorenika Amela Sejfovića u nedjelju iz KPZ Miljacka u centru Sarajeva kojeg je čekao i prijevoz tačno u 14 sati i 25 minuta bio je isplaniran do posljednjeg detalja.

Nekoliko dana nakon što su se strasti smirile zbog incidenta u ovom zavodu kada je jedan zatvorenik zarobio nekoliko čuvara te ih maltretirao jer je bio pod dejstvom „nedozvoljnih supstanci“, odjeknula je vijest o bijegu 28-godišnjeg Sejfovića.

Zatvorski čuvari bili su „nemoćni“ da spriječe Sejfovića u svom naumu, a četvorica su uhapšena zbog sumnje da su pružili pomoć bjeguncu. U ćeliji su pronađena dva uništena mobitela. Bjegunac je kod sebe imao i pištolj iz kojeg je pucao. Dakle, plan bijega osmišljen je i isplaniran unutar zidova zatvora. Istraga će pokazati ko je sve imao ulogu u ovom slučaju koji je potresao kako stanovnike Sarajeva tako i cjelokupnu javnost koja je s razlogom zabrinuta.

Već je poznata činjenica da su zatvori i pritvorske jedinice prebukirani, a nedostaje i osoblja. Direktori zatvora i KPZ-a više brinu kako osigurati novi mandat nego o poštivanju zakona u vlastitim redovima. Šta ako zbog situacije kakva vlada u zatvorskom sistemu ovakvi slučajevi postanu praksa. Šta ako čuvari svako malo budu meta zatvorenika, a bijeg postane „bolje“ rješenje od izdržavanja kazne?

U oba ova slučaja zakazao je sistem. Onaj sistem koji bi trebao i morao besprijekorno funkcionisati i u koji bismo kao građani trebali imati najviše povjerenja. Ako zatvorski sistem ima rupa, kako onda da pravosudni bude održiv. Imate kaznu, ali ne i onoga ko će je izdržavati.

Posebna priča su oni koji su dio sistema, a i sami ga urušavaju. Kad pukne karika u lancu, puca i lanac. Pravda je pokazala i svoje drugo lice u ne tako davnim primjerima. Hapšeni su advokati i sudije, i sudski i općinski službenici. Sve je većinom završavalo sporazumom o priznanju krivice ili čak bijegom. Ruka pravde do njih nije došla ili ide zaobilaznim putem.

Jedno je sigurno. Ukoliko se nastavi uništavanje cjelokupnog policijsko-sigurnosno-pravosudnog sistema ovakvi slučajevi sigurno više neće biti rijetkost, a pravda će ostati da se pokazuje/dokazuje na onima koji se zapravo i najviše pozivaju na nju.